Bolnice i lekarske misije Džona Frotingama u Vranju i Srbiji FOTO

Piše: Tomsilav R. Simonović

Vranje - Džon Frotingam rođen je u Bruklinu (SAD) 1878. godine, u staroj puritanskoj porodici koja se posle progona engleskih hodočasnika početkom 17. veka doselila u Novu Englesku.

Kada se u Americi nije znalo za porodice Rokfeler, Karnegi, Ruzvelt, Dž. P. Morgan, koje su postale poznate po bogatstvu početkom dvadesetog veka, znalo se za jednu od najvećih i najpoznatijih američkih građanskih porodica koja se isticala na umetničkom, humanitarnom i političkom planu kao i u bankarstvu.

Frotingam je na Harvardu 1900. godine završio francuski jezik.

Opčinjen muzikom, pre balkanskih ratova posećivao je poznate muzičke centre klasične muzike Beč, Prag i Minhen, da bi usavršio tehniku sviranja na klaviru.

Od Čeha je čuo o stradanju Srba i o njihovoj petovekovnoj borbi da dođu do slobode.

Prvu pomoć Srbiji od 30.000 dinara, uputio je, još pre balkanskih ratova, Beogradskom ženskom društvu preko Amerikanke Mabel Grujić, supruge poznatog srpskog diplomate Slavka Grujića.

Ceo svoj život, do svoje prerane smrti 1935. Frotingam je posvetio pružanju pomoći Srbiji, zbrinjavanju srpske ratne siročadi, njihovom školovanju i lečenju.

Njegov humanitarni rad i pomoć koju je pružio u sudbonosnim trenucima po opstanak Srbije i srpskog naroda, svrstavaju ga u najznačajnije humanitarce Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS.

Njegov život i višedecenijski rad u Srbiji i u Makedoniji, ostavili su vidan, neizbrisiv trag na svim poljima u obnavljanju i razvoju nove države posle završetka Prvog svetskog rata.

Posle izbijanja Prvog svetskog rata prilog Crvenom krstu Srbije od 15.000 dolara, dao je svojoj služavki Srpkinji Katici, da odnese u Srpski dom, na čijem se čelu nalazio Mihajlo Pupin.

Odmah zatim, opremio je prvu vojnu bolnicu sa 250 kreveta najsavremenijim hiruškim instrumentima, zavojnim materijalima i drugom medicinskom opremom u vrednosti od 200.000 dolara. Istim brodom, septembra 1914. uputio je petočlanu misiju lekara sa medicinskim sestrama.

To je bila prva ratna bolnica i prva medicinska misija upućena Srbiji.

Bolnicu je u Solunu primio potpredsednik Crvenog krsta Srbije, sanitetski potpukovnik dr Vojislav Jovana Subotić, koji je podelio na tri dela; jedan deo otpremljen je u Đevđeliju, drugi u Skoplje i treći u Niš.

O Frotingamovim bolnicama i o njegovim zaslugama pisali su dr Subotić u „Izveštaju“ koji je podneo Crvenom krstu Srbije 1920. godine, divizijski general Živko T. Pavlović, očevidac i učesnik događanja, stradanja i smeštaja srpske ratne siročadi u Frotingamovim domovima u Nišu i Solunu, Politika i američka štampa.

General Živko T. Pavlović pisao je o tome u knjizi Srpkinje u službi otadžbini i narodu za vreme balkanskih ratova 1912-1913. kao i za vreme Prvog svetskog rata koje je objavilo Srpsko udruženje u Francuskoj.

U Skoplje je bio otpremljen najveći deo bolnice koja je bila smeštena u inženjerijskoj kasarni i bila je poznata kao Polumesec.

Zbog toga što su lekari bili Česi, koje je Frotingamu obezbeđivao Čeh, pastor Prezviterijanske crkve u Njujorku dr Pisek, mislilo se i pisalo da je to Češko-amerikanska bolnica.

Američki list The Eau Claire Leader, objavio je članak Američki doktori i sestre u borbi s tifusom u Srbiji i fotografiju s njihovim imenima.

Lekari su u Srbiju stigli krajem septembra 1914. istim brodom kojim je dopremljena Frotingamova bolnica.

Fotografija je snimljena u Skoplju početkom 1915. uz napomenu da je reč o Frotingamovoj misiji.

Na fotografiji su tri lekara i dve medicinske sestre: dr Čaja, dr Sinaček, dr Kligal i sestre Stefani Hempl i Meri Bondl.

Decembra 1914. u Đevđeliji je bilo još američkih lekara iz Frotingamovih misija.

U Politici od 3. aprila 1915, pored lekarskih misija iz Škotske, Francuske i Rusije, navedene su i misije iz Amerike: „U Kruševcu je misiju od dva lekara predvodila ledi Dakora, misija dr Rajana u Beogradu imala je 18 članova, američka misija Crvenog krsta u Đevđeliji 18 članova i američka misija u Skoplju“.

Misije u Skoplju i Đevđeliji bile su Frotingamove misije jer novinar Politike nije mogao da zna ko ih je uputio.

Među lekarima bili su Amerikanci češkog i jevrejskog porekla i Amerikanac, doktor Đuro Guča, rodom iz Bačkog Petrovog sela sa suprugom Selmom.

U Politici od 19. februara 1915. objavljena je vest da se dr Guča razboleo od tifusa, da se njegova supruga Selma, medicinska sestra nije odvajala od njega nedelju i da ga je izlečila.

Lečeći supruga, Selma Guča zarazila se tifusom, ali njoj nije bilo pomoći.

Grobovi Selme Guče i dr Avrama Vinavera koji su sahranjeni pored crkve Svetog Spasa u Đevđeliji, danas ne postoje.

Iz ove Frotingamove misije pojedini lekari po potrebi odlazili su tamo gde je njihova specijalnost bila najpotrebnija, gde je situacija bila najkritičnija, gde je tifus odnosio po nekoliko stotina ratnika dnevno, kao što je bio slučaj u Skoplju, Valjevu i Beogradu.

Lekari iz Frotingamovih misija pokazivali su izuzetnu hrabrost i požrtvovanje.

Svesni da ih tifus neće mimoići, žrtvovali su svoje živote. Do danas se nije znalo da je najviše lekara umrlo iz Frotingamovih misija, jer se smatralo da su to bile češko-amerikanske misije ili misije Crvenog krsta Amerike.

Umesto umrlih lekara pristizale su nove misije lekara koje je upućivao Frotingam, a među njima bili su: dr Rudiš Jičinski, doktor Džon Kara, dr Albert Kuk i doktor Džejms Frensis Doneli.

Doktor Doneli, zbog stručnosti i danonoćnog rada, izuzetno mnogo je zadužio ne samo ranjene i tifusom zaražene srpske ratnike već i stanovništvo Ćevđelije, zbog čega je bio poštovan i omiljen i iz milošte su ga zvali doktor Danijel.

I danas građani Đevđelije pričaju da je dr Doneli sa svojim pomoćnikom dr Aleksandrom Đurićem Čičom spasao grad od pegavog tifusa. Obojica su umrli od tifusa i sahranjeni su jedan pored drugog na gradskom groblju u Đevđeliji, a njihovi spomenici ograđeni su istom ogradom.

Spomenik dr Doneliju koji postoji i danas, podigao je Crveni krst Amerike na desetogodišnjicu od završetka Prvog svetskog rata i jedini je spomenik iz tog vremena koji je sačuvan do danas.

Vlada Kraljevine SHS nijednom američkom lekaru nije podigla spomenik, ne samo u Đevđeliji, već ni u Skoplju, Valjevu, Čačku i Beogradu.

Na spomeniku dr Doneliju, prvoj žrtvi tifusa, tekst na epitafu na engleskom i srpskom glasi: „Dr Đems F. Donele I amerikanski lekar prva žrtva pegavog tifusa, umro 21. februara 1915.g. Više požrtvovanje ne može biti nego ovog, nego kad čovek položi život za svog prijatelja.

Istovetan tekst nalazi se na novopodignutom spomeniku dr Kuku u Valjevu, a ispisan je samo na srpskom.

Politika je o tragičnom kraju života dr Donelija (James E. Donnelly) objavila vest 13.2. 1915. da je: „Lečeći naše ranjenike takođe se zarazio pegavim tifusom. Junački je podnosio svoje patnje, a kada je bolest dostigla vrhunac i bacila ga u bunilo, izvršio je samoubistvo.“

U Đevđeliji 1915. godine radila je bolnica koja je bila snabdevena hiruškim priborom i krevetima koje je s lekarima i medicinskim sestrama uputio Džon Frotingam.

Upravnik Frotingamove bolnice u Đevđeliji Amerikanac češkog porekla, dr Džon Rudiš Jičinski u časopisu Crvenog krsta Amerike 1928. napisao je da su u bolnicama Frotingamove jedinice držali 8.272 kutije za operacije i izvršili 632 ozbiljne operacije.

Najveći broj bolnica na Solunskom frontu bile su neka vrsta prihvatilišta bez mogućnosti da se rade ozbiljniji hiruški zahvati.

Zbog dobre opremljenosti u Frotingamovim bolnicama mogle su da se obavljaju i najsloženije operacije.

Dr Jičinski je o radu u Frotingamovoj bolnici obaveštavao američkog poslanika u Bukureštu Čarlsa Vopicku i njegovom zaslugom preokrenuli su američko javno mnenje u korist Srba.

U Skoplju je bio veliki broj zarobljenih austrijskih vojnika, a među njima najviše Čeha.

Zbog velikog broja ranjenih Slovena, dr Pisek i Frotingam su u Skoplju osnovali Bohemijan pomoćni odbor, poznat kao Čehoslovačka pomoćna Vibor komisija.

Ova komisija je brinula o lečenju i ishrani čeških ranjenika.

U rad ove Komisije bio je uključen i dr Jičinski, koji je iz Đevđelije, osim Skoplja, posećivao i druge gradove u kojima je bilo ne samo Čeha i Srba zaraženih tifusom, već i ostalih Slovena.

Dr Samjuel Kuk kao član Vibor komisije na poziv srpske vlade, zbog nedostatka lekara otišao je u „grad smrti“ Valjevo, gde se zarazio tifusom i umro februara 1915. (U nekim radovima njegov dolazak opisan je kao da je pristigao iz Amerike, a ne iz Đevđelije).

Dr Ernst Pendlton Mekgruder glavni hirurg u Đevđeliji otišao je u Beograd da zameni obolelog dr Rajana, šefa lekarske misije Crvenog krsta Amerike.

Dr Mekgruder u Beogradu nije radio ni jedan dan jer je već bio zaražen tifusom i po dolasku u Beograd umro je 8. aprila 1915. Posle dr Donelija, dr Mekgruder je bio drugi lekar koji je umro od tifusa.

Po podacima koji se nalaze na Novom groblju u Beogradu, njegovo ime upisano je kao Ernest Pogleton Makgruder, da je izvršilac Vojna bolnica.

Kad je dr Mekgruder krenuo u Srbiju, supruga i dva sina pošli su sa njim, on u Srbiju, a oni u njegovu postojbinu Škotsku, gde su ga čekali da bi se posle završenog posla zajedno vratili u Ameriku.

Posle njegove smrti porodica je morala da čeka godinu dana u Škotskoj da bi preuzeli njegove posmrtne ostatke i sahranili ih u porodičnoj grobnici u Merilendu.

Posle objavljenog članka dr Jičinskog u časopisu Crvenog krsta Amerike na desetogodišnjicu oslobođenja 1928., Alojz Bohuslav Kukol uputio je pismo 30. 4. 1929. gospođi Blanš Patengil u Teritaun, s detaljnim objašnjenjima o stradanju lekara iz Frotingamove misije u Đevđeliji.

Amerikanac češkog porekla Džon Kara, rođen u Čikagu 1. 9. 1897. umro je od tifusa u Skoplju 27. 2. 1915.

Na fotografiji koja se nalazi u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, u propratnom tekstu stoji da je bio lekar iz Frotingamove misije.

Pored odra prekrivenog američkom zastavom, počasnu stražu dr Kariju davali su srpski ratnici u vojnim uniformama s puškama.

Itan Fleg Batler umro je u Beogradu 1915, dr Lusi Fut u Čačku 1915.

Dr Jozef Sinaček rođen u Čehoslovačkoj 1875. umro je istog dana kad i Stefani Hempl.

Njegovo telo nikada nije pronađeno.

Doktor Sinaček je s medicinskom sestrom Stefani Hempl nastradao 6. januara 1916. prilikom potapanja broda Brindizi u albanskoj luci Sveti Jovan di Medua.

U tom brodu bili su i crnogorski dobrovoljci, kao i brašno koje je Crnoj Gori i Srbiji poslao Frotingam, kako je napisao Bohuslav Kukol.

U Pomeniku poginulih i umrlih lekara i medicinara 1912-1918. navodi se da je umrlo 25 stranih lekara, a kako su Frotingamove misije predstavljane kao češko-amerikanske misije, do današnjih dana nije se znalo da je iz Frotingamovih misija umrla trećina lekara jer ih je umrlo osmoro.

Grobovi, ne samo lekara već i srpskih ratnika u Skoplju, nisu sačuvani.

U Skopskom glasniku od 24. aprila 1929. objavljeno je da je: „Odlukom Opštinskog suda grada Skoplja od 23. aprila 1929, odlučeno da se „vojničko groblje koje se nalazi pozadi starog groblja prekopa i parceliše".

"Sve kosti umrlih biće prenete u naročito ozidanu kosturnicu".

Tako su uništeni grobovi i spomenici američkih lekara koje je Frotingam upućivao u Srbiju.

U Solunu je, posle odlaska srpske ratne siročadi za Francusku, Srpskoj izbegličkoj koloniji Frotingam ostavio šatore, za zbrinjavanje srpskih ratnika i ratne siročadi.

To je bila najveća Srpska kolonija za vreme rata jer je kroz nju prošlo između 5.000 i 8.000 Srba.

Frotingamov rad na pružanju pomoći Srbiji bivao je sve veći posle odlaska Jelene Lozanić januara 1915. i jeromonaha Nikolaja Velimirovića u Ameriku u jesen 1915.

Preko svoje izaslanice, zaboravljene srpske heroine Darinke Grujić, Frotingam je preuzeo brigu o zbrinjavanju srpske ratne siročadi.

Finansirao je njihovu evakuaciju, a Darinka Grujić osnnivala je privremene ratne domove, ukupno 10, na putu od Sremske Kamenice, Niša, Skoplja, Đevđelije, Soluna, Falera, zatim u Tulonu, Nici, Mentonu i Beogradu.

Po nalogu Frotingama u svim domovima organizovala je rad škola, a u pojedinim, obdaništa, zabavišta i porodilišta.

General Živko T. Pavlović napisao je da je u Solunu, u porodilištu koje je organizovala Darinka Grujić, u okviru privremenog Frotingamovog doma, bilo rođeno 26 beba.

Domove u Francuskoj posećivale su studentkinje medicine, kasnije poznati srpski lekari dr Mara Aćimović Kurtović i Smilja Kostić Joksić, supruga dr Aleksandra Kostića i Ljubomir Đoković onda student Filozofskog fakulteta u Bordou.

Dr Đoković će posle završetka stomatologije u Pensilvaniji osnovati Stomatološki fakultet u Beogradu.

Frotingamove domove u Grčkoj i Francuskoj redovno je posećivao episkop Varnava (u Faleru u Frotingamovom domu na fotografiji između ostalih, je vladika Varnava, srpski pesnik Milutin Bojić, profesor Šuškalović posle rata gradonačelnik Pančeva)…

Stalne domove posle oslobođenja Frotingam je osnovao u Skoplju, Vranju, Sremskoj Kamenici i Beogradu.

Već 1921. dom u Skoplju je zatvoren, žensku decu upućuju u Sremsku Kamenicu, a mušku u dom u Vranju.

Poslednji njegov dom bio je u Beogradu u Krunskoj ulici br. 14, danas je tu Ambasada Brazila, koji je iznenada otvoren jer je srpska delegacija otputovala u Švajcarsku da zamoli Frotingama da dozvoli da se dom u Kamenici zatvori kako bi se omogućio većem broju učenica da upišu domaćičku školu.

Frotingam se 1917. prijavljuje Crvenom krstu Amerike i kao dobrovoljac, sa Kordenijem Severansom, odlazi u Nicu da poseti svoje štićenike.

Dolazi kao član Crvenog krsta Amerike jer se prijavio kao dobrovoljac.

Uniformu Crvenog krsta Amerike nije skidao sve do svoje demobilizacije, a to je bilo 1919, kad je bio zatvoren distributivni centar Crvenog krsta Amerike u Skoplju.

U Nici je srpsku ratnu siročad lično raspoređivao u liceje.

Iz Nice, preko Rima, s Pašićem odlazi na Krf, gde upoznaje kompletan politički i vojni vrh Kraljevine Srbije. Tada ga Crveni krst odlikuje.

Vraćajući se u Solun, s Darinkom Grujić koja je doputovala iz Nice, obilazio je Solunski front kako bi sakupili novopristiglu ratnu siročad, a njihovo zadnje odredište bio je njegov dom u Nici.

Po njegovom naređenju, Darinka Grujić je nekoliko puta iz Nice morala da ode na Solunski front, da prikupi novopridošlu ratnu siročad.

Po povratku s Krfa, Frotingam se prijavljuje Crvenom krstu Amerike u Francuskoj da ode na Solunski front.

Tražio je da dobije Monastir, kako se Bitolj u to vreme zvao, što su mu i odobrili. U Monastiru je neprekidno, čak i pod najvećom vatrenom paljbom boravio godinu dana, od 1.8.1917. do proboja Solunskog fronta.

Dr Rajan iz Beograda odlazi na Solunski front, unapređuju ga u čin pukovnika, postaje šef misije Crvenog krsta Amerike i pretpostavljeni majoru Crvenog krsta Amerike Frotingamu.

Dok Amerika nije ušla u rat, dr Rajan se slobodno kretao na relaciji Solunski front-Pariz, a u Rumuniji je kupovao žito i brašno za stanovništvo u Srbiji, novcem koji je slala Jelena Lozanić iz Amerike.

Frotingam je godinu dana čak i pod najvećom ratnom paljbom, delio hranu gladnom stanovništvu Bitolja i okoline, a posle svakog granatiranja ukazivao je medicinsku pomoć ranjenicima.

Njujork Tajms 13. oktobra 1918. objavio je fotografiju članova misija Crvenog krsta Amerike, Srbije i Engleske u Bitolju, na kojoj su pukovnik Gajić, Etkinson, Frotingam, Lin Džons, dr Hejg i drugi članovi čija imena nisu navedena.

Zbog jednogodišnjeg rada u Bitolju pod najvećom ratnom paljbom, vojvoda Mišić predložio je da Frotingam bude odlikovan Karađorđevom zvezdom, koju je zaslugom dobio na samom frontu.

Posle proboja Solunskog fronta, Frotingam ne vraća se u Ameriku, već ostaje u Skoplju godinu dana kao šef distributivnog centra Crvenog krsta Amerike.

Po najgorim vremenskim uslovima, često pešice, obilazio je Makedoniju, Kosovo i Metohiju. U pismima sestri Elizabeti ostavio je pisani trag o dešavanjima na Kosovu i Metohiji: kako su Bugari krčmili šume na Ljubotenu, a građu odnosili u Bugarsku, kako su Arnauti rušili srpske škole i crkve.

Obnavljao je škole, delio obuću, odeću i hranu koju je dobijao od Crvenog krsta Amerike i od svoje porodice, ujaka Vajtovih i sestre Elizabet. Sestri piše iz Skoplja 27.6.1919: „Imamo 802 sela i 97.000 ljudi koji su primili našu pomoć.“

Njegova sestra Elizabet dala je 190.000 dinara za obnovu škola u Kosaničkom, Prokupačkom, Dobričkom, Kratovskom, Bregalničkom, Kosovopoljskom, Pećkom srezu, Zlatiborskom i drugim okruzima.

Džon Frotingam je prva osoba koja je posle rata posetila polje crnih ptica, Kosovo polje i Metohiju, kako bi gladnom stanovništvu delio hranu i odeću pa sestri piše: „Metohija je bila Stara Srbija u Srednjem veku, sedište ortodoksne crkve Srbije gde se rodila dinastija Nemanjića, pod čijom vladavinom je Srbija dostigla veliku moć i razvoj, a sada posle toliko vekova pod turskom dominacijom je jedna necivilizovana zemlja i proći će mnogo vremena pre no što postane senka od onoga što je nekada bila.

Posle prestanka rada distributivnog centra u Skoplju, odlazi u Vranje u kojem je u periodu od 1921-1926, svojim novcem sagradio tri dvospratne zgrade.

Zatim odlazi u Beograd da obezbedi smeštaj za 200 svojih štićenika koji treba da se vrate iz Mentona.

Po nalogu direktora za ishranu Evrope Huberta Huvera, Darinka Grujić krajem novembra 1918. iz Tulona kreće za Beograd, na brodu upoznaje Škotlanđanku dr Ketrin Mekfejl koja se vraćala sa Korzike.

Kod Vojne bolnice na Vračaru između sadašnjih ulica Resavske, Višegradske i Miloša Pocerca, Grujić je pronašla oštećene barake koje su Austrijanci pri povlačenju ostavili.

Zajedno sa dr Mekfejl očistile su i dezinfikovale nekoliko baraka i u njima je dr Mekfejl organizovala rad prve dečje bolnice, a Darinka Grujić rad desetog Frotingamovog doma. I za dom i za bolnicu Grujić je hranu obezbeđivala iz Crvenog krsta Amerike koji se nalazio u ulici Kneginje Ljubice br. 3, danas Zmaj Jovina.

Siročad iz Beograda i male izbeglice, srpsku ratnu siročad iz Francuske, Darinka Grujić sa Frotingamom smešta u dvorac Marcibanji-Karačonji u Sremskoj Kamenici u kojem je osnovao Institut (dom) za srpsku ratnu siročad, prve zanatske, domaćičke, Višu domaćičku školu i prvo poljoprivredno dobro u Kraljevini SHS.

Ovo poljoprivredno dobro u Sremskoj Kamenici bilo je nešto novo i za Evropu i posećuju ga razne inostrane delegacije da se upoznaju s njegovim radom.

Osim zanatskih, domaćičkih i Više domaćičke škole koje je osnovao Frotingam, poljoprivredno dobro imalo je: pekaru, mlekaru, živinu, stoku, poljoprivredne mašine i sve ono što čini jedno seosko domaćinstvo.

Kako dr Mekfejl nije imala sredstava da izdržava Englesko-srpsku dečju bolnicu u Beogradu, obilatu pomoć za njen rad davao je Frotingam, zbog čega je dr Mekfejl seli u Sremsku Kamenicu septembra 1934. godine.

O novčanoj pomoći koju je davao Frotingam bolnici kojom je rukovodila dr Mekfejl pisao je Želimir Ž. Mikić: „Pomagao je finansijski i Englesko-srpsku dečju bolnicu u Beogradu, gde je postojao jedan krevet Džona Frotingama.“

Karačonjijev dvorac Frotingam kupuje 1929, zbog čega kralj Aleksandar donosi novi Zakon o zadužbinama, jer je Frotingam bio prvi zadužbinar u Kraljevini SHS i prvi stranac koji je osnovao zadužbinu u Kraljevini Jugoslaviji.

Danas se na zgradi u Sremskoj Kamenici u ulici Dvor br. 2, nalaze podaci o početku izgradnje dvorca iz daleke 1717, a o osnivaču, vlasniku i najvećem srpskom dobrotvoru Frotingamu, ne nalazi se ni jedno jedino slovo.

Njegove zasluge pripale su drugima. Posle Drugog svetskog rata nova komunistička vlast je srušila zgrade koje je Frotingam sagradio za potrebe škola kako se ne bi videlo da je na njima pisalo Zadužbina Džona Frotingama.

Uporno se krila istina o najznačajnijoj humanitarnoj ličnosti Kraljevine Srbije dvadesetih godina prošlog veka.

Današnje Dečje selo izgrađeno je na Frotingamovom imanju.

Posle Drugog svetskog rata, radi sprovođenja Agrarne reforme, sva njegova imovina u Kamenici, Vranju i Dubrovniku je nacionalizovana.

Džon Frotingam je Srbiji darivao bolnice, misije lekara i medicinskih sestara, zgrade, novac, imanja, delio poklone gde god je mogao bez ikakvih ugovora, a da pri tom nije vodio evidenciju kome je, gde i koliko dao.

Nije tražio da mu se na bilo koji način vrati ili uzvrati uslugom od koje bi imao materijalne koristi.

Davao je ne samo Srbiji, već i Crnoj Gori, Makedoniji, Belgiji, Francuskoj, a u mestu Livri Gerzo pored Pariza osnovao je svoju fondaciju gde je zbrinjavao unakažene francuske ratnike.

Nije voleo da se piše o njegovom dobrotvornom radu. Zbog toga je teško odrediti sumu novca koju je darovao Srbiji.

Novčano je pomagao pevačka društva Vardar iz Skoplja, Mokranjac i Prosvetu.

Domu gospođa na Dedinju dao je 850.000, Kačaničkoj opštini dao je 100.000 dinara, pri gimnaziji u Skoplju osnovao je fond „Pet prijatelja“ iz Bruklina.

U Skoplju je uložio 200.000 dinara da bi se obnovilo zanatstvo, u Vrnjcima je pomagao Dom za domaće gazdinstvo. 1928. pomogao je da se završi umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić na Kalemegdanu.

U Krunskoj ulici br. 30, sa suprugom Jelenom Lozanić, 1924. osnovali su humano društvo Kneginja Zorka, u kojem su bili počasni predsednici i veliki dobrotvori.

Politika je 1920. izvestila da je jedan Amerikanac poklonio Srbiji 100.000 dolara (2.500. 000 dinara u zlatu), Crvenom krstu Skoplja nabavio je 80 šivaćih mašina, u Skoplju sokolskoj župi Kraljević Marko dao je novac da se završi sokolski dom.

Kolu srpskih sestara u Skoplju, da bi dozidali još jedan sprat dao je 100.000 dinara, Crvenom krstu Srbije dao je 10 000 dolara.

Politika je avgusta 1921. objavila članak Za nudiljsku školu da je: „Osvedočeni prijatelj srpskog narod gospodin i gospođa Frotingam, pored ostalih velikih priloga koje su ovih dana podelili mnogim humanim ustanovama, podarili su nudiljskoj školi 10.000 dinara a Crvenom krstu veliki Rentgen aparat“.

Na ploči u Bolnici Dragiša Mišović, na kojoj je utisnut Legat, nalazila su se imena, kraljice Marije, Đorđa i Marije Vajfert, Džona i Jelene Frotingam.

U Strumici je pomogao da se završi sokolski dom, u Valandovu je svojim novcem izgradio sokolski dom i obnovio školu, a posle katastrofalnog zemljotresa 1931. u jugoistočnoj Makedoniji lično je delio hranu i odevne predmete, a siročad iz sela Pirave posle zemljotresa zbrinuo je u Sremskoj Kamenici.

Posle povratka u Ameriku 1919, Džon Frotingam je kao civilno lice u Njujorku osnovao Američko-jugoslovensko društvo.

Šest članova Društva bili su učesnici na Mirovnoj konferenciji u Parizu: Mihajlo Pupin, Tasker Blis, potpredsednik Društva Frenk Polk, koji je bio zamenik državnog sekretara Amerike, Homer Folks, Nikolas Majer Botler, Džejms Šotvel direktor Karnegijeve fondacije.

Mnogi članovi Američko-jugoslovenskog društva boravili su na Solunskom frontu.

Najveću ulogu u razvoju Srbije, posle Prvog svetskog rata, odigrali su poznati američki socijalni reformatori, kao što je sekretar Američko-jugoslovenskog Društva Džon Kingsberi, koji je napisao „Kooperativnu rekonstrukciju“ pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra.

U njoj je data prava slika stanja u Srbiji: „U Srbiji gotovo nema ljudi između 18 i 50 godina. U Srbiji nema deteta ispod tri godine.“

Prilikom boravka na Solunskom frontu socijalnim reformatorima Homeru Folksu i Džonu Kingsberiju nedostajalo je ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja.

Na njihov predlog u Kraljevini SHS osnovano je Narodno zdravlje na principu zadružnih domova.

Društvo je opstalo je skoro 30 godina i bez sumnje uradilo je više od bilo kojeg humanitarnog društva iz bilo koje savezničke zemlje ili bilo kojeg udruženja.

Prilikom povratka srpskih izbeglica iz Francuske najveći problem bile su vaši: Doktor Mekarti (MacKarthy) iz Ajove kao kapetan Crvenog krsta Amerike 1917. i 1918. služio je u Solunu, a 1919. bio je zadužen od strane Frotingama za otvaranje dezinfekcionih stanica u Makedoniji.

Dr McAlvey bio je prvi stomatolog u Srbiji posle rata, a radio je u Skoplju 1919, a zatim je nastavio rad u Beogradu.

Ministarstvo narodnog zdravlja u Beogradu 1924. osnovalo je prvu i jedinu ustanovu te vrste u nas u kojoj su radili dr Miloš Đ. Popović, dr Carićević i dr Radovan Švrljuga.

Dr Miloš Đ. Popović osnovao je 1901. Savez trezvene mladeži u Srbiji.

U Vodeni se susreo sa zaljubljenikom skauta i trezvene mladeži Džonom Frotingamom, koji je pružio pomoć u hrani srpskim izbeglicama kojih je bilo oko 4.000.

Ovo društvo, između ostalog, osnovalo je 1920. dečju bolnicu u Velesu, čiji je upravnik bio dr Antun Saso iz Trogira, a prvi počasni doktor bila je povratnik iz Francuske dr Stanislava Simonović (udato Ilić) iz Vranja, koja je u Nansiju završila Medicinski fakultet.

Uporedo sa osnivanjem Američko-jugoslovenskog društva, na inicijativu Džona Frotingama i Jelene Lozanić došlo je do osnivanja Internacionalnog srpskog obrazovnog komiteta u Njujorku, čija je osnovna delatnost bila, prikupljanje novca za domove za srpsku ratnu siročad u Kamenici i Vranju.

Predsednik Srpskog obrazovnog komiteta bila je čuveni američki lekar, zaboravljena dr Rozali Morton, a prvi članovi bili su jeromonah Nikolaj Velimirović i Džon Frotingam.

Prilikom boravka Džona Frotingama u Beogradu 1928., koji je na poziv Vlade kao srpski nacionalni heroj prisustvovao proslavi desetogodišnjice oslobođenja, novinar Politike, posle saznanja da i posle 10 godina od završetka rata i dalje daje preko tri miliona dinara godišnje siromašnoj deci i mnogim nevoljnicima, objavio je razgovor s njim:

"Sada kada je 10 godina prošlo od rata, kada su se posledice rata prebolele i kada je sva ratnička siročad izvedena na put, Frotingam i dalje za izdržavanje domova u Sremskoj Kamenici i Vranju daje po 1.200.000 dinara, to jest još uvek izdržava oko 150 dece bez roditelja.

Pored toga što je veliki broj oficira, lekara i inženjera izveo na put, ima oko 20 pitomaca koje izdržava u inostranstvu.

Sada je upoznao studenta i studentkinju koje će poslati u sanatorijum u Švajcarskoj na lečenje a već punih 10 godina izdržava nekoliko siromašnih porodica.

Sve devojčice koje su odrasle u njegovom orfelinatu prilikom udaje dobijale su miraz i kad je čuo da se službenica koja radi u jednom poslanstvu udaje, posetio je i takođe dao miraz.

Za vreme boravka u Beogradu, obišao je sve humanitarne organizacije i sve darovao novčanim prilozima".

Koliko je Džon Frotingam bio poznat i poštovan zbog svojih dobročinstava, slanja bolnica i lekarskih misija, vidi se iz „Izveštaja“ za 1922. i 1923. godinu, koje je sačinio oblasni školski odbornik u Skoplju, Milan St. Nedeljković, jer su period od dve godine u Makedoniji obeležila nekoliko događaja, a među njima i poseta Frotingama Skoplju na desetogodišnjicu oslobođenja:

Osvećivanje spomenika u Skoplju izginulim ratnicima od 12. do 18. godina, prenos posmrtnih ostataka Stevana Mokranjca, doček Nj. Sv. Patrijarha prilikom njegovog ustoličenja u Peći i doček Franša d'Eeperea i kapetana Frotingama“.

Frotingam je za 25 godina rada, bespovratno Srbiji dao 250 miliona dinara u zlatu (po tada važećem kursu 250 miliona dinara iznosilo je 50 miliona dolara), što znači da je dao oko dva i po budžeta Kraljevine Srbije.

Vlada Kraljevine Srbije za vreme boravka na Krfu, do 1916. dodelila mu je dva odlikovanja Crvenog krsta Srbije.

Sva Frotingamova odlikovanja

1. Odlikovanje Spomenica na rat, 1913.
2. Odlikovanje Društveni krst, marta 1915. u Nišu
3. Odlikovanje Krst milosrđa za negu ranjenika u Bitolju 1917.
4. Crveni krst Srbije dodelio je januara 1915. u Nišu
5. Orden Svetog Save III reda, 15. 4.1915. u Kragujevcu, Povelju je lično potpisao regent Aleksandar Karađorđević
6. Beli orao III stepena, dodelio mu je prestolonaslednik Aleksandar Prvi, 21. 9. 1917. u Solunu
7. Orden Svetog Danila I, dodelio mu kralj Crne Gore Nikola 1915. na Cetinju, Povelju potpisao general Janko Vukotić, a u Njujorku predao crnogorski, kasnije srpski poslanik Anto Seferović
8. Karađorđeva zvezda IV reda, kralj Petar I, 27. avgusta 1919. u Beogradu
9. Beli orao III stepena kralj Aleksandar 16. juna 1920. u Beogradu
10. Beli orao II stepena, decembar 1928. povodom 10 godina oslobođenja Kraljevine SHS
11. Odlikovanje povodom šest stotina godina ustoličenja prvog srpskog patrijarha Joanikija
12. Jugoslovenska kruna II reda, kralj Aleksandar, 28. marta 1931. u Beogradu
13. Zlatna značka Ferijalnog saveza
14. Dr Gamberi, XXXIV rezervna bolnica

Najnovije vesti