Krug pesama o devojkama i Turcima (II): Turska vera, Lenko, mlogo loša FELJTON (18)

Zahvaljujući predusretljivosti jedne od najznačajnijih ličnosti Vranja od druge polovine 20. veka do danas prof. dr Momčila Zlatanovića, leksikografa, sakupljača narodnih umotvorina južne Srbije i vranjskog kraja, književnika i univerzitetskog profesora u penziji, te njegove kćeri Sanje Zlatanović, etnološkinje i naučne saradnice Etnografskog instituta SANU, portal Vranje News objavljivaće svake srede u ovoj godini po jedan deo feljtona o narodnom pesništvu južne Srbije iz Zlatanovićevih rukopisa. Ovo značajno etnološko štivo produkt je obimnog i studioznog israživanja koje je Zlatanović sproveo na terenu tokom šezedesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka, istražujući narodno pesništvo vranjskih predela na samom izvoru, obilazeći narodne pevače i druge pojedince koji su, ponajviše u usmenoj korespondenciji, čuvali i prenosili znanje o narodnom pesništvu južne Srbije. Najveći deo prikupljenih rukopisa o ovoj temi Zlatanović je objavio u knjizi "Narodno pesništvo južne Srbije", u izdanju Narodnog muzeja Vranje, 1982. godine.

Piše: prof. dr Momčilo Zlatanović

Među pesmama o bekčiji i devojci duži osvrt zaslužuje pesma o Cveti i poljaku Ljatifu.Makedonsko selo Đerman (na planini Đermanu) nalazilo se u preševskoj kazi. Negde u drugoj polovini XIX veka u njemu je bio bekčija (poljak) Ljatif iz Preševa. Njemu se mnogo dopala jedra i lepa devojka Cveta, pa ju je prevario, odveo u Preševo i stavio u Harem. Stojan Krdžalija (ili njegov otac) iz uglednog srpskog roda Golčinci u Oslaru intervenisao je kod turskih vlasti kao zastupnik hrišćana. Zaptije su pronašle Cvetu u Ljatifovoj kući i ona je vraćena u Đerman. Cvetino odvođenje u Preševo i njen povratak u rodno selo, uzbudili su pčinjska i preševska naselja.Pri povratku iz Preševa, Cveta je svratila u Donji Stajevac, u dom popa Mite. On ju je podrobnije ispitivao jer je želeo da joj pomogne po crkvenoj liniji. Ceo razgovor je slušao starački pesmopojac i pretvorio ga u stihove. Najveći broj varijanata, po pravilu, počinje stihom: „Kaži, mori Cveto, koj mi te grabna?“, što je u stvari nešto izmenjeno pitanje popa Mite. Njegovi potomci, među njima i pevač Mile Manasijević, rođen 1919. godine, znaju sadržinu razgovora i pričaju o tome gostima. „U ovuj kuću je i pesma za Cvetu izvedena“ – ističu s ponosom.

Pesma o Cveti i Ljatifu je bila neobično omiljena u celoj Pčinji, u preševskim i bujanovačkim selima krejem XIX i početkom XX veka. Na saborima, slavama, svadbama i u postatu dolazila je do izražaja njena melodija.

U Donjem Stajevcu o Cveti još peva Mile Manasijević. U prvim stihovima se opeva kako je crnomanjastu Cvetu iz Đermana prevario Poljak Ljatif. U narednim stihovima se vidi da se ona pokajala. Ljatif jaše beloga konja i gazi Pčinju kod Novog Sela, a Cveta pored njega plače. On joj postavlja pitanje: da li žali „za pusti Đerman“ ili „za šaren sobor“. U trećem delu pesme reč je o Cvetinom povratku „u njojno selo“. Stihovi su lirski deseterci. Da bi se dobio deseterac, ispred pojedinih stihova se dodaje reč „aj“ („Aj prevari me Ljatif preševski“).

Pesma je brzo prodrla i u kosovske presele. Stevan Mokranjac, prikupljajući 1896. godine melodije u Prištini i okolnim selima, došao je i do pesme o Cveti. Naznačio je da je gradska i da se peva u kolu. U drugoj sredini pesma se menjala. Zadržala je, doduše, izraz đermanski poljak, ali se javlja i reč aga. Atansije Urošević je utvrdio da je „u Gornjoj Moravi jako rasprostranjena“. O Cveti đermanskoj pevalo se na Kosovu i nakon drugog svetskog rata. Jednu verziju (svatovsku) Miodrag Vasiljević je zapisao u Gnjilanu. Ona još čuva pojedine slojeve pčinjske pesme (Ljatif preševski, pčinjsko Novo Selo, Pčinja).

„Pesmu za Cvetu“ decenijama je pevao i Petar Jovanović, rođen 1898. godine u Lopardincu. Upamtio ju je još pre šezdeset godine od svoga strica Koste Taškovića, koji je bio hrom u desnu nogu, pa se više bavio čuvanjem stoke i pevanjem. Pošto je Petar mnogo voleo pesmu i toliko slušao o Cveti, oko 1928. godine je posetio Đerman i susreo krepku staricu. Cveta je tom prilikom u pojedinostima pričala o događaju koji joj je naneo mnoge psihičke patnje i promenio tok njene mladosti. Pevač i sad zapeva o cveti, ponavljajući pokatkad drugi polustih:„Kaži, mori Cveto, koj mi te grabna,
koji mi te grabna?“
„Mene me grabna đermanski poljak,
đermanski poljak, preševski Ljatif,
preševski Ljatif!“

U zabačenom pčinjskom selu Crvenom Gradu Jovan Hadživasiljević je zabeležio od neke baba Haze: „Takoj ti je bilo i u drugi naši sela. Ili vu se ugleda na devojku ili na ženu spa'ija ili poljak pa vu ubije muža, ili vu ubije brata, ili vu ubije devera, pa ti pali, pa ti tepa, ili te l'že dokle te ne odvede ot kuću“.

Ovo nas je podstaklo da u Crvenom Gradu potražimo pesme s ovim motivom.Stariji svet se još seća turskog vremena i granice pored svog sela. Najdublje se u pamćenje urezao postupak graničara i poljaka prema devojkama i mladim ženama. Iz mahale Izvora Turčin je odveo devojku Veliku u Krivu Palanku, gde ju je njegova žena („kad'na“) na mrtvo pretukla. Majka Solunka je otišla u Palanku i na leđima donela kćer, koja je uskoro od batina umrla. Ostalo je i sećanje: „Od Veliku ništa poubavo nemalo“...Siromašan život u Crvenom Gradu još čuva starinsku boju, mada vreme čini svoje. Pesme nisu izumrle, ali već tonu u zaborav. Mlađi ih sve manje prihvataju.Starica Altana Đošić pevala je i kazivala „crvenogradske pesme“.

Devojka Neda iz mahale Izvora nalazila se u društvu Turaka, ali je nisu odveli. Kasnije se udala u susednu Crnu Reku za udovca. O njoj je ostala pesma. Motiv je: Turčin vara hrišćanku. Pesma je građena na kontrastu: šte devojci „ne prilega“ (ne odgovara) i šta prilega. Nedi „ne prilega“ da nosi korpu i gunju s ovcama da ide i da žanje. A šta joj „prilega“? Da uzme Turče, da postane kaduna, da sedi na divanu i da pije kafu. Stih je trinaesterac („Tebe ne prilega, Nedo, žito da žneješ“).

O sestrama Genuši i Lenki više se priča i peva. One su iz mahale Male Reke, a roditelji su im Zafir i Naza.

Prema jednoj pesmi, Turčin obećava šta će sve Genuši kupiti: „Svil'no kolanče“, „Svil'no vustanče“, „svil'no šamiče“ i dr. Javljaju se raznovrsni stihovi: deseterci, četrnaesterci, itd. („Ja će ti kupim svil'no kolanče,/za tebe, Genušo, za tebe, sel-selemone“).

U drugoj pesmi Turčin se obraća devojci: „Ja otvori, Genušo, vratičr,/ja otvori, đuzeliče, portiče“. Ona ga odbija: „Ja ne mogu, ludo more, adžamijo bre!“. Navodi i razlog: sela joj je majka na šamiju, a brat na kosu. Turčin uporan do kraja.

Lenka je živela u Kumanovu. Rodbina iz Crvenog Grada joj je išla u pohode sve negde do pred drugi svetski rat.

Pesma o Lenki po sadržini je u prvom delu bliska vranjskoj baladi o Džan-Stojanki. Turčin Lenki postavlja zadatak: da se turči ili da ga odbije. Pritom naglašava: „Turska vera, Lenko, mlogo loša, turska vera, Lenko, mlogo teška!“. Ako neće da se izjasni, spreman je da je seče na komade. Ona bi želela da se savetuje sa starijom sestrom poturčenicom Genušom, ali Turčin ne prihvata.

Hadživasiljević je apsolutno u pravu kada tvrdi da na pojavu islamiziranja mnogih devojaka iz gornjih sela Pčinje uticalo i argatovanje. Jer „u argatovanju ovo bujno planinsko čeljade“ upozna u plodnim ravničarskim predelima “i u gradovima drugi i bolji svet i život“, pa se i lakše odlučuju na udaju za pripadnika druge vere. Tačno je i zapažanje da se u „pesmama peva kako mnoga argatka i ostane tamo kud je otišla da argatuje“. Hadživasiljević to ilustruje pesmom. Kad je Cona polazila i argatluk, majka ju je zaklinjala da ne bude „postatnica“, jer „Turčin ima vraške oči“, pa će je prevari. Ona majku nije poslušala i

izmami gu mlado Turče,
prevari gu, poturči gu.

Cona je molila drugarice, dok su polazile u rodni kraj, da pozdrave njenu majku i da je obaveste da je kćer „prevarena, izmamena“.

Pesme s motivom: majka savetuje kćer da bude oprezna u ravnici pevane su kad su devojke putovale s predvodnikom dolinom Pčinje na putu za kumonovsko ili preševsko polje. Zbog toga ih pevači nazivaju i putničke.

U pčinjska sela su dolazili radi devojaka i Turci iz ravničarskih i bogatih krajeva i mesta. Zna se da su Pčinjanke odvođene u hareme. Pritisnute nemaštinom, zaslepljene obećanjima i pričama o sjajnom životu koji ih očekuje, planinke su dobrovoljno odlazile. Kad se drugačije nije moglo, primenjivana je i sila. Sećanje na odvođenje devojaka iz gornjopčinjskih sela zadržalo se u lirskim pesmama. Jedna se donedavna pevala na svdbama u Koćuri. Belobradi Sefer iz Preševa zavoleo je belo Bube iz Radovnice, „pa si pođe da ga traži“. Hroničarski se ređaju sela kroz koja je prošao idući za devojku. Kao star i bogat čovek, Sefer nije žurio poput siromašnog i zabrinutog Pčinjanina kad ide na pijace i u sedšte kaze: u Biljači je pio kafu, u Kleniku ručao, u Novom Selu se odmarao, u Trgovištu prenoćio itd. Stihovi su simetrični osmerci; ponavlja se drugi polustih, a umesto prvog dolazi uzvik „lele, lele“. Na primer:

Od Stajovce Radovnica,
lele, lele Radovnica!
Tuj si nađe belo Bube,
lele, lele belo Bube!
Pa ga vodi za Preševo,
lele, lele za Preševo“.

Živeći u stalnoj nemaštini i bez dovoljne muške i porodične zaštite, pojedine Pčinjanke su se prodavale i za jevtinu robu. U Radovnici je držao dućan neki zaim kod koga su se skupljale devojke i žene. Svojom voljom su se odlučivale za Turke i prihvatale islam. Lena iz Radovnice je otišla s turskim vojnicima.U pesmama se ističe uverenje da Turčin bolje miluje od hrišćana. Takva je ona iz Hadživasiljevićeve knjige. Kćeri Mitri majka je uputila pitanje: koga više žali, „kaurina il' Turčina?“. Devojka odgovara da neće nipošto prvoga jer:

„Kaurin je mučna duša,
vazdan ore, vazdan kopa,
večer dođe, srdit dođe“.

Mitra hoće „mlado Turče rahatluče“, koje nije pritisnuto napornim fizičkim radom, nego „šeta po čaršiju“. Turčin je pažljiviji: kupuje joj šarenu šamiju, leblebiju i „suvo grojze“. Uveče dolazi veseo, nije ljutit kao kaurin i nju „tegli u postelju“.

Javlja se i motiv: kćer izjavljuje majci da želi da se uda za Turčina („Će si idu, nane, za Ameta“). Devojka polazi od uverenja da će s Turčinom mnogo lepše živeti: „uz čaršiju, niz čaršiju“, kupiće joj „dram belilo, dram crvilo“ (crvenilo), ješće beo simit i meku leblebiju.

Nije mali broj predanja o paljenju vranjskih sela i odvođenju devojaka i mladih žena. Po zlu se najviše pominje sejmeni, ispred kojih se sklanja sve. Devojke, bežeći od janičara, pretvaraju se i stene.

O otimanju devojaka i, često, zločinačkom postupku prema ukućanima svedoče o pesme (lirske, balade, epske).

U Milićevoj knjizi zastupljena je pesma sa sadržinom: „Crni Turci donjozemci“ ostavili su u domu „muškarče dete“ zato što je jedinac, a odveli su „sestru najmanju, momu Fidiku“.

Godine 1957. Vidosava Nikolić je u Kunovu zapisala baladu o otmici bele Nede i objavila njen početak. Turci su opkolili selo kad su „bele zore zazorile“. Sve se razbežalo osim bele Nade s muškim detetom u rukama. Vidosava Nikolić je navela da je i ono bačeno u oganj.

(Nastaviće se...)

(Momčilo Zlatanović: "Narodno pesništvo južne Srbije", izd. Narodni muzej Vranje, 1982)

priredio Dejan Dimić

PROFIL

Prof. dr Momčilo Zlatanović rođen je u selu Rataje kod Vranja 1934. godine. Poznati je vranjski i srpski leksikograf, sakupljač narodnih umotvorina Južne Srbije i vranjskog kraja, književnik i profesor univerziteta u penziji. Rođen je u porodici doseljenika iz Crne Trave, iz mahale Radovinci. Završio je Gimnaziju Bora Stanković u Vranju (1954) i Višu pedagošku školu u Nišu – Grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost (1956). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, na Grupi za istoriju književnosti naroda Jugoslavije (1958). Tu je i doktorirao (1973) s tezom "Istorijske pesme vranjskoga kraja". Radio je kao nastavnik srpskohrvatskog i ruskog jezika u Pasajnu kod Gnjilana, potom u Ekonomskoj školi i Gimnaziji u Gnjilanu (1956–1958-1959). Od 1960. bio je profesor i prosvetni savetnik u Vranju. Od 1967. godine predavao je teoriju književnosti, narodnu književnost i metodiku srpskohrvatskog jezika i književnosti na višim školama u Vranju. Potom je od 1993. godine do penzionisanja 2001. bio profesor narodne književnosti i retorike na Učiteljskom fakultetu u Vranju, na kome je osam godina bio i prodekan za naučnoistraživački rad (1993 - 2001). Po penzionisanju dve godine predavao je narodnu književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Zlatanović se bavi narodnim pesništvom, leksikografijom, metodikom nastave književnosti i drugim oblastima nauke i kulture. Piše i kratku prozu. Krajem septembra 2019. godine dodeljena mu je povelja za životno delo koja nosi ime Mileta Nedeljkovića, jednog od najznačajnijih srpskih etnologa, proučavaoca narodne tradicije i istorije, publiciste i pedagoga.

Izvor: Wikipedia

Najnovije vesti