Razgovori o predstavi Ivanovo samoubistvo: Kad se osvrneš iza, život je zapravo lep FOTO

Prethodnih večeri potezani su pištolji, koji nisu opalili ili kada jesu promašili su, a ove treće večeri festivala rekao bih da je pištolj opalio i izvršio svoju dramsku radnju, kazao je dramaturg Goran Ibrajter, otvarajući kao moderator "Razgovor sa stvaraocima" o predstavi Ivanovo samoubistvo Gradskog pozorišta Semberija iz Bijeljine, koja je odigrana treće večeri 41. Bornih pozorišnih dana u Vranju.

U razgovorima, kojima su posle četvroročasovnog komada prisustvovali predstavnici medija, pozorišni kritičari, članovi žirija i publika, učestvovali su reditelj David Alić, gostujuća glumica iz Beograda Miona Marković (uloga Ane Petrovne, odnosno Mione) i član ansambla Ivan Petrović (Ivanov, tj. Ivan)

Ibrajter je na početku razgovora sugerisao da je reditelj Alić u svojoj intervenciji na tekstu "povezao motiv Ivanova sa filozofskim razmatranjem Albera Kamija o samoubistvu", upitavši reditelja "Davide, da li će ti biti žao ako umrem?", sugerišući na replike glumaca s početka predstave.

"Bilo bi mi izuzetno žao, kao što bi mi bilo žao smrti svake osobe. Ovim bih se nadovezao na predstavu, jer čin samoubistva prouzrokovana je nesrećama.

Smatram, sa svojih skromnih dvadeset i osam godina, da u poslednje vreme ljudski život prestaje da se vrednuje kao nešto najsavršenije što čovek može da spozna.

Upravo iz tog razloga dodatno mi je žao svakog izgubljenog života bez obzira na koji način se taj čin dogodio.

Ono šta ne smemo zaboraviti jeste vrednost života, iako je život postao kao ponuda u restoranu, jedan vredi manje, drugi više, to su tako neke male stvari zbog kojih se moramo zapitati", kazao je Alić.

Ibrajter je rekao da je prethodnih večeri publika mogla da gleda "priče o nesrećnim porodicama, s tim što je u centru pažnje predstave Ivanovo samoubistvo muški lik za razliku od dosadašnjih predstava".

"U svakom slučaju, i večeras smo na sceni imali jednu nesrećnu ženu, koja možda čini kontrapunkt u odnosu na dosadašnje junakinje. Ana je žena koja se našla u toj situaciji, umire, za to joj nije potreban suprug kako bi potvrdio ono što ona već oseća.

Ona se otima za život što čini kontrapunktom krajnjem razrešenju večerašnje predstave, tj. Ivanovljevom samoubistvu. Ana je osuđena na smrt, ali želi da živi, te se na kraju pojavljuje bez šminke koja odiše samrtničkim senkama do završne scene", konstatovao je moderator razgovora

Glumica MIona Marković kazala je da su se članovi ansambla, tokom rada na predstavi, složili da je lik Ane zapravo sahranjen od strane sviju, iako je i dalje živa, dok ona na neki način infantilno i dalje voli taj život".

"Ona se bori, zaljubila se u čoveka zbog koga je sve ostavila.

Njihov brak traje pet godina, kada on počinje nju da ne voli, i biva neveran. Ona sebi mora da objasni razlog zašto je ona živela, zbog toga ne da na tu ljubav, jer ta ljubav predstavlja razlog života, ako se ispostavi da ni ljubav nije bila prava onda kao da ona nije ni živela.

U četvrtom činu, gde više nema te samrtničke šminke, ona je zapravo duh. Na sve gleda blagonaklono i sa osmehom, Maja joj više ne smeta i to je neki drugi svet", rekla je Marković.

Ibrajter je primetio da Ana ostaje kao jedna čedna junakinja koja ne nosi stigmu kao što je to slučaj sa Sofkom, Jovankom, Anom Karenjinom.

"Sa svima njima možemo napraviti empatiju, ali je ovde ta empatija apsolutna", rekao je moderator.

"Trudili smo se da je zaprljamo, ali uvek se otrgne tome. Najveći deo teksta koji govorim jeste iz originalnog komada Čehova, osim tih par replika iz trećeg čina gde govorim: „Više te ne palim“... time smo hteli da je zaprljamo, jer da možda Ivana više ne privlači osoba na samrti.

Možda ona to očekuje od njega", rekla je Miona.

Dramaturg Bojan Tasić izneo je iz publike stav da kada se "Hamlet" kao delo stavi na scenu to predstavlja "podjednak rediteljski znak, možda ekvivalent pištolju".

"Način na koji lutate kao duh među njima, ta čednost i neuprljanost, da li je to asocijacija na Ofeliju", upitao je reditelja

"Zaista mi laska ako ste učitali to, mi smo razgovarali o toj hamletovštini. Sigurno celo delo „Hamleta“ jeste bilo u nekoj dalekoj asocijaciji no nismo se bavili time.

Ono što mogu zaista da kažem, to Mionino lutanje u poslednjem činu, jeste neka neizbežna smrt, tj blizina smrti koja je nadomak nas, miluje nas, te se u interpretaciji dolazi do toga da je ona možda srećna i zadovoljna što se sve to okončalo.

Sve njene patnje su završene smrću koja dođe kao olakšica. Miona bi mogla biti taj reprezent smrti, ali razgovora o „Hamletu“ nije bilo", kazao je Alić.

Dramaturg Tasić nadovezao se konstatacijom da je uveren da reditelj nije baš konkretno na to ciljao, ali da mu se "učinilo kao lep motiv koji bi mogao da poveže sve to".

Miona Marković je kazala da se ansambla bavio time šta Ivan čita, dok je Alić kazao da je povezivanje moguće iz vizure koju je izneo Tasić "jer sam Čehov daje indikaciju da Ivanov čita Hamleta" i da to "svakako nije slučajno uradio".

"Postoji pitanje u njemu koje smo mi hteli da sprovedemo u trećem činu kada Ivan ima monolog sa pištoljima, gde i sam kaže da ili ne, tj. hamletovsko „biti ili ne biti“. U tom trenutku „biti ili ne biti“ je pitanje i usud svakog od nas. Veličina tog pitanja je nešto čime se bavimo u predstavi", rekao je Alić.

Obraćajući se glumcu Ivanu Petroviću Ibrajter je kazao da je njegov lik (Ivanov) jedan iz galerije raspuklih Čehovljevih melanholika koga ne ubija samo širina Rusije, nego i novi odnosi koje oni nisu spremni da prihvate.

"Njegov položaj je načet, finansijska situacija nesređena, to jeste uzrok svih tih problema. Ivanov je tu izuzetak jer donosi odluku i ubija se", kazao je Ibrajter.

Petrović je uzvratio da je Ivanov vodio život "jer je u tim trenucima mislio da taj život tako treba da izgleda".

"Ali tu su okolnosti koje su ga doterale do zida, on je pokušao da pronađe izlaz i nije uspeo. Svakoga je tražio, svakoga je pitao zašto da živi, zašto da se ne ubije, ali mu niko nije mogao pružiti taj odgovor.

Odgovornosti koje se kaleme tokom predstave su ga sve više udaljavali od tog konačnog odgovora i svi ti ljudi su mu postali suvišni. Ono što budi okidač da se ubije, jeste kada shvati da je sve ciklično, ponavlja se, uvek je pitanje zašto, ako se odgovori novo pitanje će se pojaviti.

Na samom kraju kada Maja preuzme njegovu ulogu, kod Ivanova vidimo smiraj, jer je u njoj našao, makar na trenutak, sebe i u tom trenutku je znao da može otići", kazao je Petrović.

Kami svoj čuveni esej "Apsurd i samoubistvo" počinje rečenicom: "Postoji samo jedan ozbiljan filozofski problem, samoubistvo", nadovezao se Ibrajter.

"Pozorište baš ne trpi čin samoubistva, a ni filozofija se nije previše time bavila.

Smatram da postoji opravdanje da se Kami pominje u predstavi, ne zbog teksta koliko zbog samog Čehova.

Zbog rezignacije o kojoj Kami govori, koja je jedna od osnovnih karakteristika Čehovljevih junaka", rekao je moderator.

Reditelj Alić uzvratio je da niko ne trpi temu samoubistva, ali se "ona i te kako dešavaju".

"Mislim da nije čudno što se ta tema poklopila kod nas u radu, ako doživljavamo Čehova kao pisca realizma, a onda imamo Kamija koji govori o filozofskom samoubistvu, tj. apsurdu.

Bilo mi je zanimljivo da li danas dolazi do toga da čin samoubistva i realizam koji mi živimo apsurd o kome je pisao Kami. Sa druge strane imamo Čehova satkanog od strasti.

Postavio sam sebi pitanje, da li je ovo spojivo? Čak smo i tokom procesa sebi postavljali pitanje, šta znači samoubistvo. U tome nam se otvara i sam Ivanov", kazao je Alić.

Šta je za nas smisao života, šta motiviše junake da čine određene postupke, izgleda da smo previše naviknuti na svakodnevicu, tek se dosetimo i prepoznamo nešto kada vidimo na sceni, a da se to nama u stvari dešava u životu", upitao je Ibrajter.

"U prašumi loših motiva, ambicija, zaista ostaje strah, naravno mora se tražiti rešenje. Sve priče sa nesrećama jesu putevi prema katarzi, oslobođenju i pravom smislu življenja", dodao je.

Miona Marković kazala je da ansambl jeste pravio predstavu o samoubistvu.

"Zaista jesmo pisali oproštajna pisma, ne samo ova koja proigraju u predstavi, iz toga smo shvatili koliko je teško staviti se u tu poziciju. Plačeš jer zapravo voliš život, zbog toga ova predstava slavi život.

Doživljavam Ivanova kao čoveka koji je shvatio da ako umre sve će biti rešeno, u četvrtom činu je srećan što je propao jer je rešenje toga da se ubije. Kraj je tužan, ali kada se osvrneš na sve iza, život je lep", kazala je Marković.

Glumac Ivan Petrović dodao je da lično smata da "ako nekome pomogneš, pomogao si i sebi".

"Mi smo ovom predstavom hteli ljude da podsetimo na lepotu življenja, da posle predstave nekome kažu da ga vole, učine nešto lepo.

Nama je pomogla predstava dok smo je stvarali, ona je kolektivni čin, te mi pred svaku predstavu izgovorimo reč 'život', što je nama poruka pred predstavu, ali i publici posle predstave", kazao je Petrović.

Zanimljiva mi je referenca na Kjubrika u trećem činu, kada majmuni umesto kosti pronalaze upravo pištolj, primetio je Ibrajter.

"Dosta smo razgovarali o tome, kod Čehova je reč o raspravi u kancelariji, prilično političkoj raspravi. Razmišljali smo da li da se petljamo u politiku ili ne, šta je to danas.

Nisam osećao da ova predstava treba da trpi taj upliv. Zapravo se ideja sa majmunima rodila posle žurke (iz drugog čina) koja prerasta u bahanalije, nastavlja se nakon tog divljanja, degradacije na ljude u svom predmordijalni oblik ljudskosti.

Oni počinju da govore tek kada uzimaju oružje u ruke. Srž problema leži u potrebi za ubistvom.

Treći čin je prepun pištolja koji vise iznad glave, ali upravo je napetost u tome koji će od njih opaliti", zaključio je Alić.

Naredni format Razgovora sa stvaraocima zakazan je za utorak uveče nakon komada 64 Ateljea 212 (po tekstu Tene Štivičić, a u režiji Alise Stojanović), četvrte predstave koja će biti odigrana u okviru 41. Borinih pozorišnih dana.

Razgovor će takođe voditi dramaturg Goran Ibrajter.

Sve predstave na festivalu počinju u 20 časova.

Najnovije vesti