Kaval, važan instrument muzičke tradicije Vranja (3)

Još je Jovan Hadživasiljević pominjao da je u Vranju, oko 1900. godine. sviran kaval. I to u njegovoj porodici.

U decenijama koje dolaze, ovog instrumenta na jugu Srbije sve manje ima. Posle rata, negde od pedesetih, gotovo da nestaje i skoro da nema instrumentalista koji sviraju ovaj instrument, osim sporadično u seoskom području, ali se za njih gotovo i ne zna.

Devedesetih godina, u Srbiji nastaje ekspanzija orkestara koji su krenuli da interpretiraju tradicionalni muzički repertoar, armija ljudi u raznim krajevima zemlje koja se vodila nekom svojstvenom neoromantičarskom idejom. Iako seoski in strument, kaval se vraća u velikom stilu i pravi upliv u vranjsku gradsku pesmu.

U moru zvučnog materijala, koji nas je tih godina preplavio u Srbiji, rađa se nova scena na našem prostoru. Pojavljuju se mladi ljudi koji donose novine u izrazu, donose neke arhaične muzičke instrumente, oživljavaju uspavanu tradiciju.

Stiče se utisak da donose i stvaraju nešto što do tad nije postojalo na ovim prostorima, nešto egzotično, daleko, orijentalno, tuđe.

Odjednom se, pored harmonika, violina, truba, klarineta, gitara, kontrabasa, koji su se ko zna kako ukorenili kao deo izvođačke folklorne tradicije, javljaju kavali, tambure, gajde, zurle, tapani, šupeljke...

Ovo je priča o kavalu, instrumentu toplog zvuka koji čini važan deo muzičke tradicije Vranja.

Istorijski prekid u kontinuitetu negovanja tradicionalnog muzičkog repertoara na tradicionalnim instrumentima, davao je iluziju tih godina da ti mladi ljudi donose nešto što do tada nije postojalo.

Zabačeni među planinama, sakriveni po selima, narodni instrumenti do tada bivaju lišeni medijskog prostora, i slobodno možemo reći zaboravljeni i zamenjeni nekim drugim.

Jedino je frula činila izuzetak, pa se s ponosom nazivala srpskim instrumentom, ali zar samo ona? Kaval se kod nas posledljih godina u velikoj meri izborio za svoje mesto u javnosti.

Medijsku barijeru je definitivno probio pojavljivanjem na Evrovizijskom nastupu Srbije i Crne Gore u Istanbulu sa pesmom "Lane moje", 2004. godine.

Od tada, stiče se utisak da je kaval sve prisutniji na javnoj muzičkoj sceni kod nas. Ne treba pri tom zaboraviti da je kaval pre svega sastavni deo folklorne tradicije našeg naroda, kao i mnogih drugih u okruženju i mimo njega.

Kaval je aerofoni instrument. To je labijalna svirala sa bridom u obliku cilindrične cevi bez piska, koja na prednjoj strani ima sedam, a sa zadnje strane jednu rupu.

Pri dnu cevi postoje još četiri rupe koje se zovu glasnice i koje imaju funkciju bojenja zvuka kavala i intonativnu određenost najnižeg tona samog instrumenta.

Postoji zanimljiva legenda o tome kako su nastale ove četiri rupe. Naime, u stara vremena živeo je jedan pastir koji je predivno svirao kaval.

Dočuo je to đavo, razbesneo se od ljubomore i rešio da uništi pastiru instrument kojim je proizvodio tako savršen zvuk. Pala je noć, pastir je zaspao, a đavo se prikrao, uzeo pastiru instrument i izbušio ga dodatno s namerom da ga uništi. Kad je svanulo, pastir kao i svakog jutra uze kaval u ruke, poče da svira i iznenadi se jer kaval poče da ispušta još lepše zvuke nego do tada.

Zato se u narodu može čuti da ove rupe nazivaju ,,đavoljim rupama”. Zvuk se na kavalu proizvodi uduvavanjem vazduha u cev, pri čemu se vazdušna struja pod određenim uglom prelama o oštri kružni brid na vrhu kavala.

Kavali mogu biti jednodelni i trodelni. Jednodelni tip kavala se danas obično sreće na teritoriji Makedonije, Srbije, Turske... Trodelni kavali su karakteristični za teritoriju Bugarske.

Karakteriše ih to što su sačinjeni od tri komada drveta koji se spajaju pre sviranja u jednu cev, poput klarineta. Najčešće se izrađuju od tvrdog drveta kao što je jasen ili dren.

Za izradu se bira drvo koje je zdravo, koje ima manje pora jer takvo drvo proizvodi kvalitetniji, stameniji zvuk. U upotrebi još možemo naći i kavale od šljive, šimšira, ružinog drveta, abonosa, i mnogih drugih, na osnovu čega zaključujemo da su graditelji instrumenata stalno tragali za posebnim nijansama i karakteristikama zvuka ovog istrumenta, kao i materijala koji će obezbediti veću postojanost i trajnost instrumenta.

Zbog svoje krhke konstrukcije, jako tankih zidova cevi, postoji niz receptura koje opisuju kako produžiti vek instrumenta. U te svrhe se koriste razna ulja poput maslinovog, bademovog, orahovog hladno ceđenog, nerafinisanog ulja. Pojedini koriste smešu ulja i sirćeta kako bi sačuvali drvo od vlage i propadanja.

Posebnu lepotu čine ornamenti na spoljašnoj strani zidova kavala. Svaki graditelj ima svoj jedinstveni način kako ukrašava instrumente i time kao da ih potpisuje, daje im svoj lični pečat. Ukrasi se mogu urezivati ili iscrtavati užarenom iglom čime nastaju takozvani paljeni ukrasi.

Kavali se izrađuju u različitim dimenzijama u zavisnosti od svog štima. Postoji takozvani C, D, A, B, H, E kaval... U zavisnosti od toga koji je najniži ton, tj. koja je zvučna vrednost kada zapušimo svih osam rupa, tako kaval i dobija svoj naziv. Ovaj instrument ima hromatski niz tonova, od kojih svaki preduvava u kvinti. Zvučni opseg instrumenta je dve i po oktave.

Za kaval se u narodu smatralo da predstavlja božanski, nebeski instrument, verovatno zbog svog pitomog, nežnog zvuka, nasuprot instrumentima poput gajdi i zurli koji su se vezivali za zemaljski princip i smatrali se đavoljim instrumentima.

Instrumenti koji su se izdvajali po kvalitetu izrade i posebno po kvalitetu zvuka, nosili su naziv ,,meden kaval”. Ovi instrumenti su se najčešće svirali u paru, jedan koji je ,,vodio” i drugi koji je ,,pratio”. I danas se u kućama mogu naći ostavljeni u nasleđe kavali u paru na ,,šibici”, posebnom držaču napravljenom da nosi kavale. Kaval je prvenstveno pastirski instrument.

Najčešće su pastiri u dokolici dok su čuvali stada svirali na ovim instrumentima. Iz te prakse, proizišla je karakteristična muzička forma koja se naziva ,,ezgija”. To je slobodna improvizacija bez ritma na zadatu temu ili bez nje. Smatra se da interpretatori svoje umeće najbolje izražavaju kroz sviranje ezgija i da se stepen izvođačkog majstorstva upravo iskazuje ovom formom.

Kavali su se retko, skoro nikada, kombinovali sa drugim instrumentima u interpretaciji. Uvođenje kavala u narodne orkestre gde kaval dobija novu funkciju u izvođenju je relativno novijeg datuma i postoji od kraja prve polovine dvadesetog veka.

Kaval se vremenom sve više prilagođava i približava modernom čoveku i uslovima savremenog života, pa danas imamo primere gde kaval izlazi iz okvira tradicionalne muzike i postaje instrument prisutan u žanrovima popularne muzike, džez i klasične muzike.

Poreklo ovog instrumenta je vrlo teško odrediti. S obzirom na to da su u pećini Gajzenklesterle pronađeni duvački instrumenti koji su napravljeni od šupljih ptičijih kostiju, na kojima se zvuk dobija po istom principu kao i na kavalu, a čija starost se procenjuje između 42.000 i 43.000 godina, zaključujemo da je kaval jedan od najarhaičnijih tipova instrumenata koje je čovečanstvo izumelo.

Samim tim izlišno je dalje baviti se utvrđivanjem konkretnog lokaliteta sa kojeg kaval izvorno potiče. Zanimljivo je da se u poslednje vreme, kako na društvenim mrežama, tako, neretko i u naučnim krugovima, vode čitave bitke na temu čiji je to instrument.

Stvar u raspravi odlazi toliko daleko, da kaval postaje sredstvo za dokazivanje sopstvenog nacionalnog identiteta ili negiranje tuđeg prava na kulturnu zaostavštinu vezanu za taj instrument. Ovaj fenomen se naročito izražava na našim prostorima i zemljama u našem okruženju.

Tako imamo primere u praksi da čujemo kovanice poput makedonski kaval, bugarski kaval, srpski kaval... Iako se radi o identičnom tipu instrumenta na teritoriji Makedonije i u Srbiji na prostoru Kosova i Metohije, on danas poprimivši određenu političku, sociološku ili neku drugu ulogu u kontekstu savremenih ,,nacionalizama”, postaje predmet žestokih rasprava sa ciljem dokazivanja da pripada samo jednom etnicitetu.

Kaval je zapravo vrlo široko rasprostranjen instrument. Prisutan je u Turskoj, Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Albaniji, Rumuniji, Moldaviji i drugim zemljama. Sa druge strane, neretko smo imali primere u našim naučnim krugovima, da se negira zastupljenost kavala na našim prostorima.

U skladu sa tom tematikom, nameće se i zaključak da ima vrlo malo ozbiljnih istraživačkih radova koji obrađuju problematiku ovog instrumenta. Vrlo se malo radilo na terenu kako bi se prikupila građa za jednu ozbiljniju opservaciju rasprostranjenosti ovog instrumenta kod nas, izvođačkog repertoara, beleženje samih izvođača.

Da li ima opravdanja za ovakve propuste, ostaje otvoreno pitanje. Vuk St. Karadžić nije nikada izvršio istraživanje i prikupljanje materijala na jugu Srbije iz opravdanih razloga.

Verujemo da je zbog toga jedan veliki deo vrednosti otišao u zaborav. Danas, kada ne postoje prepreke, imperativ je da se kavalu, ovom vrednom kulturnom segmentu na našim prostrima posveti veća pažnja. Milomir Popović, kavaldžija iz Suvog Dola na Pešteri, verovatno nikada neće biti pomenut u stručnoj literaturi, iza njega će ostati samo jedan youtube snimak.

Da li ćemo i dalje među našim etnomuzikolozima slušati čvrsto utemeljene stavove kako na Pešteri nema kavala? Ili ćemo nastaviti kao u slučaju Miladina Boškoćanina, kavaldžije iz Štrpca na Kosovu i Metohiji, gde je kavalska izvođačka tradicija neprekinuta do dan danas, od koga je prikupljeno više snimaka koji predstavljaju vrednu građu za naknadna istraživanja? Stvari se u poslednje vreme na svu sreću popravljaju.

Kaval sve više privlači pažnje u domaćoj stručnoj javnosti. U Beogradu, u muzičkoj školi Mokranjac, već godinama unazad postoji odsek za kaval, gde se mladi ljudi uče izvođaštvu na ovom instrumentu. Kaval nikada nije bio u većoj ekspanziji kod nas, tako da danas imamo ogroman broj izvođača na čitavoj teritoriji Srbije.

Graditelji instrumenata, pored izvođača, su najbitniji faktor opstanka jednog tradicionalnog instrumenta na jednom prostoru. Vladimir Simić iz Beograda, Aleksandar Milutinović iz Vrnjačke Banje, Nebojša Milošević iz Knjaževca, godinama unazad se bave izradom tradicionalnih instrumenata, i među ostalim i izradom kavala. Ostaje nada da će ovaj zanat opstati, jer jedino tako i kaval opstaje na ovim prostorima.

Iako u ekspanziji kod nas, u svom okruženju imamo primere gde se tradicionalni instrumenti u znatno većoj meri cene, izučavaju i čuvaju. U Bugarskoj, kaval je deo obrazovnog sistema od sredine prošlog veka. Bugari imaju osnovno, srednje i akademsko obrazovanje na ovom instrumentu.

Kreiraju udžbenike, imaju brojne graditelje, ogromnu zastupljenost u medijima. Muzička tradicija je njihov najveći ambasador kulture u svetu. Neophodno je da damo veću podršku domaćem graditeljstvu instrumenata. Da bolje organizujemo obrazovni sistem.

Da izvršimo temeljnija istraživanja na terenu gde je on zastupljen. Na taj način kaval više neće dolaziti u poziciju da bude marginalizovan, osporavan na ovim prostorima, već će zauzeti mesto koje mu s pravom pripada.

Tekstovi u sklopu projekta „Priče o vranjskoj pesmi“ sufinansirani su sredstvima iz budžeta Grada Vranja. Mišljenja, stavovi i zaključci izneti u tekstovima su isključiva odgovornost portala Vranje News i autora i ne odražavaju mišljenja i stavove lokalne samouprave Vranja.

Najnovije vesti