BPD: Razgovori o predstavi Kod večite slavine: Greh s početka vremena VIDEO

Predstava Kod večite slavine (Momčilo Nastasijević, režija Sonja Petrović), u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta i Centra za razvoj vizuelne kulture Novi Sad, izvedena je prve takmičarske večeri u okviru 43. Borinih pozorišnih dana.

Posle predstave vođeni su razgovori o ovom ostvarenju, u okviru okruglog stola kojeg je kao moderator vodio dramaturg Bojan Tasić.

On je razgovarao sa glumcima Bojanom Milanović, Miom Simonović, Vukašinom Ranđelovićem i Milošem Lazićem.

Tasić je na početku razgovora ukazao da postoji „začudnost prema Nastasijeviću, u smislu da je i u vreme kada je stvarao bio mimo ostalih autora, da je nadilazio modernu spajanjem folklora i kontrapunkta flaute, kontrapunkta modernog, pokušavajući da bajku izmesti iz svog običnog narativa“.

Tasić: Zanima me, za početak, kako ste se vi ophodili s arhetipovima svojih junaka, jer to su arhetipovi koji se danas dosta izrabljuju, a u Nastasijevićevo vreme nisu bili baš popularni, ali ih je on uveo u književnost?

Bojana Milanović: Mnogo smo sa rediteljkom Sonjom Petrović pričali o likovima i o Nastasijeviću kao piscu, jer se niko od nas dosad u svom glumačkom radu nije susretao sa njegovim delima. Zato nam je u početku bilo veoma teško da se probijemo kroz taj tekst, da shvatimo o čemu se tu zapravo radi, s čim se susrećemo, koje tu sve potpriče postoje i kakav smisao treba da otvorimo na raznim planovima i iznesemo ga na scenu. Zaista je bio jedan iscrpan rad, za mene dosad najizazovniji i najteži.

Tasić: I sam Nastasijević donekle potencira to da ljubav možda ne postoji, on pokušava da prodre u tabu kako bi pokazao da odnos muškarca i žene ne može da nadiđe život. Oni su zapleteni i osuđeni na propast. Taj greh predaka, koji se stalno valja, nas dovodi do pitanja možda i nekih poluistina koje su dovele do toga – ta simbolika jabuke kod vas u predstavi, kao pragreh, kao nešto od početka vremena, od početka pisane i izgovorene reči…

Mia Simonović: Na početku predstave se na platnu ispišu Nastasijevićeve reči „Klica mog stradanja začela se pre nego ja u utrobi moje majke“. Tako da, zapravo, već nakon te rečenice publika može da nasluti šta će gledati. Ono u čemu je bila „kvaka“ za nas jeste to pravdanje motiva nekih likova koji se na kraju tek pravdaju. To je bilo teško igrati, jer ti u startu uđeš sa sto posto, a publika tek kasnije, odmotavanjem priče, shvata – aha, pa ona je ovakva zbog toga i toga, njoj se desilo to i to – i u tom smislu je za nas rad na ovoj predstavi bio izazovan.

Tasić: U predstavi je vreme dosta „distorzirano“, prolog i epilog su takoreći jedno te isto, jedno vreme, a onda mi, što je je vrlo nezahvalno u pozorištu i nezahvalno za dramaturgiju, bukvalno priču pratimo iz tih nekih „flešbekova“. Zato sam i rekao da su to arhetipovi, više mi deluju tako nego kao likovi. Na primer, Rapa, njegovo ubistvo bi moglo da se okarakteriše ovako – on je ispunio svoju zlu funkciju i onda se ubio. Jer, ne vidimo neke druge motive, možda grešim… Ne znam koliko ste pričali o tim pojedinostima kod likova…

Vukašin Ranđelović: Jeste, razgovarali smo naravno o tome. Pokušali smo da povučemo više linija, ne samo to da je Rapa isupnio funkciju, to je možda sa strane tako, nego da prosto nije mogao da podnese taj teret, kako se sve odigralo, i tu „funkciju“ koju je ispunio. Ali, dosta iz ličnog, ne samo u nekoj arhetipskoj ideji, to je čini mi se posledica, a uzrok je samo delo na koje se odlučio“.

Tasić: Da li je rediteljka imala nameru da sa muzikom i bendom na sceni napravi kontrapunkt, nešto kao „kontratežu“ nečemu što bi delovalo kao legenda iz folklora, možda da unese neko modernije čitanje u to?

Mia Simonović: To su muzičari radili sa rediteljkom. A, pošto je brat Momčila Nastasijevića napisao muziku za ovaj komad, rediteljka i bend su iz toga krenuli kada su stvarali muziku za predstavu, to im je bila polazna tačka i onda su dalje razvijali tu ideju.

Bojana Milanović: Da, muzika se stvarala na samim probama, tako da smo i mi glumci u svemu tome učestvovali, nije bio odvojen rad na muzici. Sve pesme koje su nastale su zapravo komponovane na Nastasijevićevoj poeziji, tako da smo mi svi zajedno učestvovali u otključavanju komada na taj način – kroz muziku, kako rediteljka Sonja Petrović najčešće i radi. Tako da nam je to mnogo pomoglo i zaista nas je ta muzika nadahnula za neke druge stvari i pomogla nam da bolje razumemo neke scene i neke uloge, koje u startu možda nismo videli onako kako bi trebalo da izgledaju.

Iz publike je primećeno da su mnogi Vranjanci u ovom ostvarenju uočili neke od motiva iz radnje „Nečiste krvi“ Bore Stankovića, da ima mnogo sličnosti u vezi sa temom predstave, sa čime su se glumci gostujućeg ansambla saglasili, rekavši da su tokom rada na pripremi predstave često to i sami konstatovali,

Tasić: To je upravo ono - „greh za grehom se valja“ - i to preispitivanje erosa i tanatosa kod Nastasijevića, koji naginje ka tome da pokaže da je tanatos zapravo možda i jači od erosa u tim odnosima…

Jelena Perić (teatrološkinja): Ja bih samo primetila da u predstavi ima mnogo folkloristike, elemenata tih nekih prapaganskih običaja i super je što ste to potencirali. I, ta neka doza erotičnosti koja daje poseban pečat samom komadu. Dobro je što je dat akcenat tome, i kroz neku analizu tih paganskih običaja, vidimo da su i nakon primanja hrišćanstva ostali kod nas i do danas prisutni i taj beli luk, motiv cveća itd.

Tasić: O tome bi svakako mogla više da nam kaže rediteljka Sonja Petrović da je tu.

Usledilo je pitanje iz publike – kako su glumci doživeli reakciju publike u Vranju?

Mia Simonović: Imali smo utisak da imamo pažnju i da su oči publike bile uprte u nas?

Miloš Lazić: Mi, smo na sve ovo što smo već rekli – da je to Nastasijević, da je to vreme koje jeste, jezik koji jeste – imali jednu otežavajuću okolnost, da dugo nismo igrali ovu predstavu, tako da smo večeras bili hiperosteljivi i osluškivali sve vreme. I scena je manja nego ona na kojoj inače igramo, tako da smo imali utisak da je stvar nekako dodatno bila upakovana u ispitivanju da li je sve kako treba. Istakao bih koleginice Katarinu, Miu i Anđelu, koje su uskočile kao alternacije.

Slobodan Savić (selektor festivala): Ja sam predstavu gledao tri puta, verujte da je publika ovde bila veoma pažljiva. Čak ni profesionalcu koji zna tekst nije lako da prati ovakvu predstavu. Gledao sam tri verzije ovog Nastasijevićevog dela, tako da smatram da je ovde u vašem slučaju dobro pročitan tekst.

Mia Simonović: I sam tekst je kao poezija, ako ne kažeš jednu reč, nešto ti tu fali… I rečenice su tako skrojene da nekako bukvalno liči na poeziju.

Dejan Dimić

Najnovije vesti