26.08.2020

Staro Vranje - toj su oni

Moram da priznam da uvek iznova naivno verujem da taj sindrom „starovranjanštva“ kojeg prati neviđeni sebičluk, svojatanje javnog dobra i sintagma samoodređenja „Vranje - to sam ja“ jednom mora biti pobeđen. Ali me Starovranjanci, bili oni lažno ili pravopredstavljeni, iznova demantuju i sa svakim novim demantijem ostavljaju sve bljutaviji ukus u ustima.

Evo, zaričem se da ću ubuduće, čim mi neko rekne da je Stari Vranjanac, da potiče iz stare vranjske porodice (tu obavezno ide ono „loza od više stotina godina“), bežati i bežati koliko me noge nose. Ko je Stare Vranjance koji stalno ponavljaju kako su Stari Vranjanci upoznao, ni pakao mu neće teško pasti, a kamoli li „bežanje“. Uverio sam se konačno da čovek koji ima zdrav razum ne može drugačije da se nosi sa onim sa čim se neizostavno suočava kada sretne ponositog Starovranjanca.

Šta sam hteo da kažem pre nego što sam se iznervirao i u čemu je zapravo novi gvint sa Starim Vranjancima. Došao sam pre više meseci na lepu ideju da na portalu Vranje News objavljujemo kao feljton tekstove jednog od najvećih i najznačajnijih Vranjanaca (nije Starovranjanac, ali desetlećima živi ovde) prof. dr Momčila Zlatanovića, na svu sreću još živog, ali zbog mnogo godina u nogama ne baš u onoj kondiciji u kojoj je bio kada je obilazio narodne pripovedače ovog kraja i od njih prikupio i u destinama knjiga objavio blago koje niko drugi nije, niti će, pa ni neki Starovranjanac (jer ih je mrzelo, mrzi ih i mrzeće ih). Dobio sam odobrenje za taj poduhvat i objavljivanje feljtona od profesora i njegove ćerke Sanje Zlatanović, etnološkinje i naučne saradnice Etnografskog instiuta SANU.

Odvažio sam se na objavljivanje ovih tekstova sa idejom da svo to blago koje je Momčilo prikupio iznova iznesemo na površinu i elektronskim putem, delom zbog mlađih generacija, da ne bismo zaboravili i kako bismo iznova otkrili našu lokalnu kulturnu i etnološku prošlost. A, pre svega želeći da ukažem na trud (kao uzor) jednog čoveka koji nije Starovranjanac, a kome nije bilo teško da sve to prikupi i time učini za Vranje više nego što će i jedan od Starovranjanaca ikada učiniti.

Učinio sam to i uprkos tome što znam da je kultura najmanje čitana u ponuđenom medijskom sadržaju bilo kog medija. Ali, kada bismo odustali od kulture, šta nam ostaje osim propasti, što svaki normalan čovek već odavno zna i vidi iz priloženog.

Ali, čim je taj feljton krenuo, Starovranjanci ne bi bili Starovranjanci kad se ne bi umešali i kada ne bi počeli da na razne adrese šalju pisma orošena suzicama kako se eto neko neuk igra njihovim i samo njihovim blagom koje su, kao, oni prikupljali godinama. Jednostavno, takva gi je semka i tuj nema pomoć. Udarilo se na dernek i suze žalosnice – te objavljena je uz tekst u okviru feljtona fotografija „u vlasništvo“ nekog Starovranjanca, pa „neje dobro objašnjeno ili pogrešno je objašnjeno što je na tuj sliku“ itd, itd.

„Toj je moja slika (iako je slikana pre sto i više godina, ne zna se ni autor, p.a), kako mož' neki da gu objavljuje (uprkos tome što je uvek uz tekst objavljivan izvor poznat redakciji odakle je fotografija preuzeta, a kog je autora zaista to samo bog zna, p.a)...

Te, „kako mož' Zlatanović da koristi termin Vranjska Pčinja, ona nikad neje bila vranjska niti će bude, toj  nikad neje postojalo“...

Išlo se dotle da se osporavaju čak i fotografije koje je Moma objavio kao ilustracije u svojim knjigama, ispod kojih su verovatno više desetina puta provereni potpisi autentičnosti sadržaja - objašnjenja ko je na slici i gde je slikano.

Uzalud: "Jes da je toj folklor na sliku, ali neje slikano u Borinu kuću"...

I slične splačine...

Uglavnom, najviše su „poripali onija što su kao toj njihove fotografije“.

I što „preznajujev“ iako im znanje ne dopire dalje od izlaznih vrata njihove starovranjske kućice. A kamoli da su nekad videli neki „teren“ ili uradili neko istraživanje, a Moma ih je video „tokom godina sto“, sa sve toponimima, ljudima, običajima, nadimcima, familijama i sl.

„Ima be moj vodeni žig na fotografiju, što misli on, vidi li t'j što objavljuje“ (a fotografija od pre 120 godina, ko zna ko je autor, p.a)...

Uglavnom sve se svodi na to da je toj Staro Vranje u stvari njihovo i ne ga davav na nikoga.

Dakle, potpuno suprotno od onog što je prof. Momčilo radio. Što i ne čudi.

U suštini, jedna potpuna nespremnost tzv. Starovranjanaca da izađu iz svojih sobnih papučica i učine nešto za vlastiti grad, kako njegova prošlost ne bi ostala u fiokama nečijih sobičaka u koje i sunce retko zalazi.

Neverovatna potreba da se od očiju javnosti ljubomorno skriva blago, koje i nije njihovo već uglavnom prisvojeno bez ikakvog osnova, da nikad ne ugleda svetlo dana (osim možda u grupi „Staro Vranje na Fejsbuku gde se uz objavljivanje iznose lične konstatacije tzv. autora u vezi sa fotografijama, dokumentima i gde svaki Starovranjanac tvrdi da je samo on i niko drugi u pravu i sve najbolje znaje, neće mu na njega niki pametuje sa strane - u prevodu takmičenje u preznajuvanje).

Pošto mi je „pukao k'ompir“ više od tih i takvih želim da obavestim ljude koji su uživali u tekstovima i javljali nam se sa pohvalama za naš trud,  da zahvaljujući Starovranjancima nema više feljtona, nema više fotografija (koje su uzgred korišćene u svrhu ilistracije jer ne možete novinski tekst objaviti kao tekst u naučnom časopisu, ipak mora imati neke foto-ilustracije i živost), nema više priča o Starom Vranju i Vranjskoj gradskoj pesmi.

Neće ih biti na portalu Vranje News jer ne davav Starovranjanci. Zato danas nema trećeg dela priče u "Vukovoj epici i Vranju" iz Zlatanovićevog pera, a to je trebalo da bude 26. nastavak feljtona. 

Neka ih Starovranjanci, neka pričaju sami sa sobom, daleko im lepa kuća. Za Vranje ne mora niko da čuje van njihovog suterenčića. 

Onima koji više neće moći da čitaju feljtone o Starom Vranju ne preostaje ništa drugo nego da idu kod "preznajuvača" kući da im ovi pričaju pričice - što su oni, kao, "čuli od njini stari kako je nekad bilo u Vranje".

Što će gi na nji nauka kad sve znajev i kad je toj što znajev jedino tačno.

Dragi „Starovranjanci“, uzmite te fotografije što ste zbrali, uzmite dokumenta, knjige, uzmite celu zaostavštinu i zakopajte je negde, dobro je sakrijte. Nemojte da je neko slučajno pronađe. Možda će nekada, negde, nešto biti objavljeno. Pa, Vranje je samo vaše. I ničije više. Staro Vranje - toj ste vi. Ne li?    

 

(Autor je odg. urednik portala Vranje News)

Foto Vranje News

Komentari

Mislim da trebas i dalje nastaviti sa objavljivanjem feljtona, a ovako im samo potvrdjujes ono sto pricaju. Treba se izboriti da se delovi knjige koriste i u skolama da ipak deca nauce nesto o svom kraju. Nastavi samo ti dalje da objavljujes odlican si Lolek.

Opste je pravilo da se trazi dozvola za koriscenje fotografija onih cije su. Bez obzira na Tvoje dobre namere.