Piše: Tomislav R. Simonović
Prema istorijskim izvorima, Vranjska Banja sa okolnim područjem nadomak Vranja, bila je naseljena u praistorijskom (Lepenski Vir i Vinčanska kultura oko 7000 - 6000 p.n.e) rimskom i vizantijskom dobu o čemu, međutim nema dovoljno pouzdanih podataka.
Kada se govori o istoriji Vranja i Vranjske Banje u srednjem veku, pominje se u povelji kralja Stefana Dušana (14. vek) posebno se ističe 24. septembar 1454. godine, kada je ustanički vojvoda leskovačkog i vranjskog kraja Nikola Skobaljić potukao Turke koji su „provalili na Moravu.“
O srpskom junaku Nikoli Skobaljiću u uvodu svog rada, Elaborat za istraživanje vode za vodovod grada Vranja-pisao je Mihajlo M. Simonović Gočoban, povratnik iz Francuske, u „Vranjskom glasniku“ za 1925. u broju 8.
„Posle Kosovske bitke Vranje se opiralo Turcima, njega je branio sin i junak njegovog kraja, Nikola Skobaljić, koji je 1454. god. razbio prvu Tursku vojsku kod Vranjske Banje, zbog čega s drugom vojskom pođe na Vranje sam Turski car Mehmed II i razbi Skobaljićevu vojsku kod Bujanovca , a Nikolu i strica mu žive na kolac nabije. Tako Vranjska oblast pade u Tursko ropstvo kad i Srbija Despota Đurđa Smederevca", zapisao je Simonović.
Od osvajanja Vranjske oblasti, topli izvori Vranjske Banje spominju se tek krajem 18. veka, kada je vranjski paša Muhamed sazidao kraj leve obale reke Banjštice dva mala bazena za kupanje stanovništva u toploj vodi. Kasnije je njegov sin Husein paša sazidao na istom mestu još jedan bazen 1842. godine.
Dr Dragoljub Mihajlović je pišući o narodnom i savremenom banjskom lečilištu, napisao je da rejon današnje Banje kroz sve vreme turske vladavine, pa i u 18. i 19. veku bio nenaseljen i divlji. Banjštica između dva brega izlokala zemljište, pa je čitav prostor oko reke bio pretvoren u rupčage i virove. Kako su virovi bili sa toplom vodom, jedan bogati vranjski aga doveo je Cigane iz Pavlovca da mu u njima tope konoplju. Narod se leti kupao u brojnim virovima. U dva mala bazena, podignuta krajem 18. vekaka, kupao se manji broj turskog stanovništva, dok je u trećem, Husein- pašinom bazenu bilo dozvoljeno kupanje samo članovima njegove porodice. Pošto Banjštica Banjštica nije imala regulisano korito, u kišnim periodima pustošila je ceo kraj sve do Biničke (Južne ) Morave. Topli virovi su vekovima , sve do oslobođenja Vranjske Banje u januaru 1878, služili su za lečenje siromašnog stanovništva.
Odmah po oslobođenju započeta je urbanizacija Vranjske Banje: izgrađeni su bedemi i regulisani virovi, a potom se pristupilo zidanju državnog i privatnih hotela i zgrada. Pošto je Banja bila malo naseljena, opustošena i zapuštena, nije imala dovoljan broj radne snage, pa je okružni načelnik Pera Ilić iz niškog kaznenog zavoda doveo dvesta robijaša koji su izgradili rečne bedeme. Radovima je rukovodio Gruja Jovanović, koji je regulisao korito Banjštice i nivelisao teren za izgradnju državnog hotela sa kadama, banjskog parka i šetališta. Prema tadašnjem sistemu upravljanja, Vranjska Banja i Prvonek imale su status opština (po podacima koje je pronašao i sistematizovao Rista Simonović iz Arhiva Srbije); predsednik opštine Vranjska Banja bio je Trajko Mitrović, a Prvoneka Mita Stanojić (1881.). Zbog nedostatka sredstava, Vranjska Banja je data u koncesiju niškom preduzimaču Kosti Tasiću , koji je izgradio hotel i time podstakao imućne gradske porodice, uglavnom iz Vranja, da započnu izgradnju privatnih hotela i stambenih zgrada za banjske goste. U tom periodu postojalo je pet privatnih hotela.
Tako je Vranjska Banja od zapuštenog i opustošenog mesta, u kratkom vremenu postala organizovana varošica sa hotelima, parkom i šetalištem. Zahvaljujući državnim inicijativama, koncesijama i preduzimljivosti imućnih porodica iz Vranja, stvoreni su temelji za njen dalji razvoj kao banjskog centra. Urbanizacija koja je započela odmah po oslobođenju označila je početak novog doba u istoriji Banje, u kojem je ona postala prepoznatljiva kao mesto lečenja, odmora i kulturnog života.
Postala je centar interesovanja srpskih istoričara i naučnih radnika koji su se bavili njenom praistorijom i lekovitošću vode. Njihova istraživanja, od arheoloških nalazišta do hemijskih analiza mineralnih izvora, doprinela su da Vranjska Banja stekne ugled ne samo kao mesto lečenja i odmora, već i kao značajno kulturno istorijsko središte u okviru evropske banjske tradicije.
U prvoj istoriji Srbije koju je napisao Vladimir Karić 1888. godine koja je nazvana Srbija, o Vranjskoj Banji na str. 741, Karić je napisao:
„Za nekoliko kilometara na istok od Vranje, odonud Morave, u veoma živopisnome predelu, pored rečice Banjštice (po Banji i zadražala je naziv za razliku od vranjske reke koju su neki istoričari nazivali Vranica),nahodi se Banja, veoma topla voda, koja se računa u najtoplije vode Jevropske. Ova voda izvire veoma obilato, na više izvora; svojim najtoplijim izvorom ona dostiže toplotu od 88,75 stepeni Celzijusa, a po svojim sastojcima dolazi u red sulfatnih voda. Poznata kao lekovita, ova je banja prilično posećena. Pošto nije daleko od železnice, nema sumnje da bi i jače posećena bila, kad bi bila samo bolje uređena. Za danas pak kao da najveću korist daje dužarskoj (verovatno užarskoj)industriji, jer se gotovo sva konoplja iz Vranjskoga polja tamo snaša i banjsku toplu vodu potapa, da bi kroz toplotu pre gotova bila za trenje.“
Srbi iz Austrougarske monarhije takođe su pokazivali interesovanje za Banju. Tako je Mihailo Nikolić Svilarac iz Sombora 1895. godine u listu Golub objavio tekst o Vranjskoj Banji. Da li je na njega imao uticaj Borisav Stanković, koji je u Golubu objavljivao pesme od 1894. godine, ostaje nepoznanica. Mihajlo Nikolić Svilarac je takođe pisao o srpskom junaku Nikoli Skobaljiću i Vranjskoj Banji. Iz njegovog dopisa saznajemo dragocene podatke o Vranjskoj Banji:
„Kada se ono Sulejman, turski car, 1454. godine sa svojom silnom vojskom uputi Banji, u nameri da je zauzme, nju je tada sa svojom družinom junački branio vrli srpski junak Nikola Skobaljić, koji, posle dužeg vremena, ne mogavši odoleti mnogobrojnoj neprijateljskoj vojsci, bi uhvaćen i živ na kocu naboden. Tako je svršio svoj život vrli srpski junak. Ugledajte se dragi srpčići, na njega i s ponosom mu uzviknite:
„Slava ti, slava, vrli srpski tiću,
Slava ti, slava, Nikola Skobaljiću“.
U pomen njegovim senima, u Banji je ustanovljena đačka streljačka družina-„Nikola Skobaljić“. Meštani, da bi mu se odužili i ukazali veće poštovanje, ne bi trebali da žale truda, kao što ni on nije žalio svoj život, pa da mu složno podignu jedan skroman spomenik na uglednom mestu kojih, hvala Bogu, tamo ima dosta. Time bi u isto vreme pokazali da umeju uvažavati i poštovati dela i rad svojih predaka!
Dakle, na rad rodoljubi!“
Vranjska Banja je u vreme turske vlasti bila zapušteno i prljavo mesto, koje, uprkos lekovitoj vodi, nije privlačilo turiste.
Uoči oslobođenja Vranjske Banje i Vranja od Turaka, Sreten L. Popović je sa srpskom vojskom prošao kroz ovaj kraj i napisao knjigu Putovanje po novoj Srbiji (Srpska književna zadruga, Beograd, 1950.). U svojoj studiji Popović nije ostavio značajnije podatke o Banji, pa možemo zaključiti da se u to vreme verovatno nije nazivala Vranjska, već Toplička Banja. Za razliku od austougarskih banjskih centara, koji su građeni po unapred utvrđenom planu, Banja je u vreme turske vladavine rasla stihijno, bez urbanističkog uređenja.
Sreten Popović nastavlja:
„Ali turski indžiniri vole sve prave, kraće linije: da se u bežanju ne gubi dragoceno vreme. A šta ćemo kad i naša poslovica veli: Bežanova mati ne plače.
Od ovog brdašca sve se većma i većma širi bazen, da nazovem banjsko-moravski. I ovde je leva i desna strana Morave dosta prostrana. Kad udarismo pored prostrane i dugačke livade, preko koje ide put, gde ima usred livade česama, a do česme pravi se nova mehana od čatme (čatma, ono što je spojeno, spakovano, sveza, otuda građevina od dasaka i brvana-Glasnik srpskog učenog društva, Beograd, 1884. godine)i već beše pokrivena ćeramidama, bacim oko na levo, tamo k jugu, jer put sada ide strogo na zapad, i vidim neku široku guduru, okruženu brdašcima. Vide se napred jablanovi, a pozadi neke zgrade. Zapitam kakvo je ono mesto, i kaže kočijaš da je to Toplik Banja.“
Svoj procvat kao turističko odredište doživela je tek posle oslobođenja od Turaka 1878. godine kada postaje mesto naglog razvoja-grade se kupatila, hoteli i parkovi. Bila je jedna od najznačajnijih banja u Srbiji, poznata po najtoplijim termomineralnim izvorima u Evropi i dugoj istoriji koja seže do praistorije i rimskih termalnih naseobina do statusa kraljevske banje. Razvoj Banje podstakle su značajne srpske ličnosti iz političkog i kulturnog života Srbije koji su posećivali Banju i svako je na svoj način pronosio ime Banje širom Srbije i van njenih granica. Poseban značaj Banji daje boravak kraljice Drage Mašin 1901. godine, a kralj Petar I Karađorđević često je dolazio. Među njima su prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, fotograf Milan Jovanović, putopisci, književnici i istorijske ličnosti-koji su ostavili dragocene podatke o praistorijskim, rimskim i vizantijskim ostacima, kao i akademici-hemičari, među njima akademik Sima Lozanić koji je uradio prve hemijske analize mineralne banjske vode.
Iz teksta Mihajla Nikolića Svilarca vidimo da je Banja 1895. godine imala osnovnu školu koja je imala dva nastavnika i da je imala četiri razreda koju su pohađala preko 100 đaka. Banja (u podnaslovu Svilarac je napisao Vranjska Banja a u daljem tekstu je pisao samo Banja), je imala sudnicu; brzojav i železničku stanicu koja zimi nije radila zbog dosta slabog saobraćaja. Imala je pet gostionica, koje su uvek dobro bile snabdevene; i nekoliko zgrada, koje služe za stanovanje. Banja kao urbano mesto imala je nekoliko puteva, najvažniji i najlepši put vodio je od železničke stanice do kupatila, zasađen divljim kestenom. I okolna brdašca, kako sa leve, tako i sa desne strane reke Banjištice (koja se uliva u Binik-Južnu Moravu) imaju po jedan krivudavi put takođe zasađen divljim kestenom. Jedan prolazi pored crkve i vodi za lednjak (fejnik) sa kojeg se vidi cela banjska okolina; a drugi pak vodi preko brda za šetalište. Šetalište je bilo poznato kao „Ladna voda“ jer je tu bio izvor hladne vode. Na svakom zavijutku puta nalazila se klupa za odmor šetača, a na zgodnom mestu bili su tako zvani „ladnjaci“ koji su služili za odmor.
Iz ova tri perioda- rimskog, vizantijskog i srednjovekovnog, nemanjićkog perioda- ostalo je nekoliko spomenika. Jovan Hadži Vasiljević u Glasniku pravoslavne crkve u Kraljevini Srbiji (Beograd, 1900.) dao je sledeće podatke o Vranjskoj Banji:
a) „Na onom brdu iznad Banjske crkve još i danas postoje zidine nekadašnjeg gradića-tvrđave. Još i danas se poznaje jedno platno od zida koje prema putu koji je vodio ovuda u Ćustendil, ima danas do 47 metara. Zid je taj od kamena i maltera; debeo je od 1-1,4 metara. Ovo je jamčano bila kakva mala tvrđava ili kula motrilja sa još potrebnim zgradama.
b) Ispod ovoga brega, u reci pronađen je jedan lagum (lagum-podzemni hodnik-Leksikon stranih reči i izraza, Vujaklija). Osuđenici su ga otkopavali i lani i ove godine, ali mu nema kraja. Zatrpan je , mora biti odavno, ali je nađeno u njemu traga ljudskoga života.
v) Po svemu se u banjskome reonu nalaze, pri kopanju, ostaci građevina, posuđa; nalaze se kosturi i tako dalje. Našli su osuđenici do sada ima više od 10 velikih starih zemljanih ćupova u kojima je držano žito, proso, med i druga životna sredstva.Tako je isto nalazio stari rimski novac. Sima, sada pekar u Banji, kopajući temelje za svoju kuću našao je poviše komada staroga, rimskoga i vizantiskoga novca.
g) Na Katalenačkom brdu, iznad gostionice Braće Stajića, postoje još i danas mnogi ostaci kakve stare tvrđave. Ima puno kamenja, tugala (tug, turska reč, znači konjski rep privezan na vrhu koplja, kome je opet na vrhu zlatna jabuka, pa se nosio pred pašama, kad su putovali, ili u boj išli. Veziri imaju tri tuga, zato se zovu ъič tugli paša, paša od tri konja-Glasnik srpskog učenog društva, Beograd 1884.godine) maltera, rimskih crepova. Ima temelja i jaruga i tako dalje. Seljaci ga zovu kaletom (kale). Ova je tvrđavica motrila na Banju i čuvala put koji je mogao ići i preko Toplaca i Katalenca.
d) Mesto sadašnje crkve Svetog Ilije, postojala je do pre godinu dana stara razvaljena crkva. Oko nje se pre skupljaše sabor Čistoga ponedeonika, a seljaci mišljahu da joj je patron Sveti Nikola, a sda je, radi banjske sezone Sveti Ilija.
Pored crkve imađaše ostataka i drugih građevina. Može biti da je u staro vreme bilo i zgrada za stanovanje bolesnika i tako dalje.
I oko ove crkve su seljaci nalazili staroga novca, a oko kopanja za novu crkvu našli su i neke krstiće i druge ostatatke crvenih utvari.
đ) Osem ovoga ima i drugih ostataka. Iza gostionice pok. Stojana Mašutkovića ima debelih i dugačkih starih zidova od kamena i maltera, a eno se čitava odeljenja stare kakve građevine i sada poznaju između ove i Janče Jovanovića Baldžije, gostionice (B'ldžije, prim. T. Simonović).
e) Jovan Stojković, težak iz Izumna (iznad Banje) našao je baš ove godine jedan zlatan stari novac. Našao ga je žanjući na njivi više Banje, ispod puta Ćustendilskoga. Ja ga nisam ispitivao a znam da ga zovu Kostadinka.“
Na osnovu veoma malog broja objavljenih radova došli smo do saznanja da je Vranjska Banja bila naseljena u praistorijskom, rimskom i vizantijskom periodu. Najveći procvat Srbija je doživela u srednjem veku, u doba Nemanjića.
Ne sumnjamo da su veliki podzemni hodnici koji su, zbog rivalstva stare dinastije Nemanjića, dinastije Obrenovića i nove dinastije Karađorđevića zatrpani i prepušteni zaboravu. Po pisanju Jovana Hadži Vasiljevića, oni su se nalazili iznad crkve.
U prilog značaju Stare Srbije u srednjem veku podsetićemo se reči najvećeg srpskog dobrotvora Džona Frotingama, dobrog poznavaoca srednjovekovne srbije i zaljubljenika srpskog fresko slikarstva koji je 1919. godine iz nemanjićke Gračanice u pismu sestri napisao:
„Metohija je bila Stara Srbija u srednjem veku, sedište pravoslavne crkve gde se rodila dinastija Nemanjića, pod čijom je vlašću Srbija dostigla veliku moć i razvoj. A sada, posle toliko vekova turske dominacije, to je jedna necivilizovana zemlja i proći će mnogo vremena pre nego što postane senka onoga što je nekada bila.“ (T. Simonović, Džon Frotingam zaboravljeni srpski dobrotvor, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd, 2018.)
Interesantne, možda i nove podatke o Vranjskoj Banji, dobili smo i u jednom od prvih radova koje je dao Mihajlo Nikolić Svilarac u listu Golub 1896. godine. Njegovi zapisi predstavljaju dragocen dopunski izvor, jer svedoče o lokalnim predanjima, ranim naučnim zapažanjima i prvim pokušajima sistematskog beleženja istorije i osobenosti ovog kraja. Upravo zahvaljujući takvim ranim autorima, danas možemo da rekonstruišemo slojevitu prošlost Vranjske Banje i da razumemo njen značaj u širem kulturno-istorijskom prostoru južne Srbije.
Mihajlo Nikolić Svilarac zapisao je:
„Prilikom pravljenja puteva nailaženo je na mnogo ostataka od starine, što je znak da je Vranjska Banja i u staro vreme bila važno mesto. Tako s desne strane reke Banjištice, a na brdašcu sproću kupatila, otkopana je pre 4-5 godina i jedna crkvica za koju, samo zidine i razni kosturi, koji su tu iskopani svedoče, da je zaista bila kakva crkva. Nađeni kosturi neobično su bili veliki. Seljacima je pronalazak ove crkve, baš dobro došao jer ne imavši blizo svoju crkvu, rešiše da na ovim zidinama dozidaju privremenu, i da se u njoj Bogu mole, dok se ne skupi dosta priloga radi zidanja nove, veće crkve. Prošle godine bila je dovršena , a 1. maja i osvećena. Posvećena je Sv. Iliji.
Blizu crkve nađena je jedna pećina, kojoj je hodnik prilično dugačak. Priča se, da je tu bilo stanište nekoga svetitelja, koji je povukavši se od ljudi, ispaštao svoje grehe. No moguće je da je bilo stanište bedne raje, za vreme kad je turska vlast prevršila svoju meru.
Malo severnije nađen je jedan poveći ćup; a na vrhu brda i dan danas stoje neke zidine, za koje niko ne zna što o njima kazati. Tako isto seljaci orući polja svoja, nalazili su zlatne i bakarne rimske novce.
Već 1892. u Vranjsku Banju doputovao je još nedovoljno poznat srpski fotograf Milan Jovanović, koji je prvi snimio fotografije panorame ovog mesta. Milan Jovanović (1863.Vršac) bio je rođeni brat poznatog srpskog umetnika Paje Jovanovića i otac vrsnog srpskog vajara Dušana Jovanovića. On je fotografisao sve značajne ličnosti iz političkog i kulturnog života Srbije. Za Vranjance je Milan Jovanović posebno značajan jer je između 1905. i 1910. godine načinio jednu od najboljih i najpotnatijih fotografija-profil Borisava Stankovića. Ta fotografija nastala je u periodu kada je Stanković već stekao široku književnu slavu posle objavljivanja drame Koštana u Brankovom kolu (1905).
Hadži Vasiljević pišući o crkvi Svetog Nikole u Vranjskoj Banji 1900. godine, verovatno nije znao da je osam godina pre njega, 1892. godine, Milan Jovanović fotografisao tu istu crkvu.
Goran Malić je 1997. godine priredio za SANU knjigu sa fotografijama koje je Milan Jovanović snimio od 1892. godine do početka Prvog svetskog rata. Malić je između ostalog napisao:
„Nije poznato da li su u vreme najveće aktivnosti Milana Jovanovića između 1887. i 1914.godine, njegovi radovi izlagani drugde osim na Zanatskoj izložbi u Vranju 1892. godine.“
Fotografije Milana Jovanovića izlagane su i u okviru Balkanske izložbe u Londonu 1907. godine u Earl’s Court. Balkanska izložba u Londonu imala je i diplomatsku pozadinu. Njen cilj je bio da „omekša“ odnose između Engleske i Srbije posle atentata na kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin 1903. godine, i da približi kulturne i ekonomske potencijale regiona koji je u to vreme bio manje poznat Zapadu. Sigurno znamo da su na izložbi bile prikazane fotografije Milana Jovanovića, što je za Srbiju bilo važno jer je on bio dvorski fotograf i jedan od najznačajnijih hroničara kulturnog i političkog života Srbije. Međutim, nema poutdanih izvora koji bi potvrdili da je među tim radovima bila fotografija Borisava Stankovića i panorama Vranjske Banje.
U crkvu Svetog Ilije u Vranjskoj Banji na liturgiju su odlazili kralj Petar i prestolonaslednik Aleksandar 1915. godine za vreme lečenja kralja Petra. Ostaje otvoreno pitanje kako je izgledala ista crkva koja se krajem 19. veka zvala Svetog Nikole u Vranjskoj Banji. Posećivali su je otac i sin, kralj Petar i prestolonaslednik Aleksandar. Iz nekoliko pisanih izvora saznajemo da je postojala crkva Svetog Nikole u koju su narod iz okolnih mesta i Vranjske Banje odlazili na liturgiju. Na sačuvanim fotografijama stoji rukom ispisani tekst da se radi o crkvi, a prava, opisana crkva na fotografiji se ne vidi, već se vidi crkvište. Na osnovu pisanih dokumenata dolazimo do zaključka da je ona postojala i da je porušena u Prvom svetskom ratu. Da li je crkva Svetog Nikole (Svetog Ilije) u Vranjskoj Banji poslužila kao prototip po kojoj je kralj Aleksandar sagradio crkvu na Oplencu, ili je pak oplenačka crkva poslužila kao prototip za crkvu u Banji. Ili su građani Vranjske Banje sagradili istovetnu crkvu koju su imali do izbijanja Prvog svetskog rata.
Prvobitni naziv crkve u Vranjskoj Banji bio je Sveti Nikola i nerazumna je odluka stanovnika Vranjske Banje što nisu ispoštovali tradiciju pa su svoju crkvu Svetog Nikole nazvali Sveti Ilija. To je urađeno iz turistikčih razloga jer se svake godine 2. avgusta, kada se slvaio Sveti Ilija u Vranjskoj Banji održavao vašar.
Vranje, naročito Vranjska Banja bili su naseljeni pre rimskog i vizantijskog perioda. O tome svedoči iskopana ženska glava od pečene gline nastala u praistorijskom periodu.
O ženskoj glavi, koja je zbog minijaturne veličine od 3-3,5 centimetara nazvana ženska glavica poticala je iz praistorijskog perioda, pronađena je u vranjskom naselju Raška. Rista Simonović je obavestio Etnografski muzej u Beogradu 1948. godine kada su želeli da bude njihov poverenik a direktor bio poznati srpski muzikolog, antropogeograf i etnolog dr Borivoje M. Drobnjaković.
„Da je svake godine američka ekspedicija sa Harvardskog univerziteta kojom je rukovodio profesor dr Vladimir Fjuks posećivala Jugoslaviju zbog arheoloških , naročito praistorijskih istraživanja. Suplent Vranjske gimnazije, Rus, Aleksej Durakov, koji je tokom tih istraživanja posedovao malu žensku glavu visine 3,5 cm, širine 2 cm od pečene gline iskopane u vinogradu trgovca Janče Dingarca, na mestu zvanom Raška kod Vranja, na 10 minuta hoda od kasarne Prvog pešadijskog puka, s le ve strane puta. Durakov je taj praistorijski predmet male ženske glave dao Anatoliju Krasovskom koji ju je ustupio Muzeju Južne Srbije u Skoplju. Profesor Univerziteta u Skoplju dr Vojislav Radovanović smatrao je da je naučna vrednost ove „vranjske glavice“ veoma vredna jer potiče iz praistorijskog doba. To su potvrdili i drugi arheolozi tog vremena jer je ženska glava iz Vranja pripadala hetitskom tipu i bila svrstana u red onih glava pronađenih u Vinči“ (Tomislav Simonović, Rista M. Simonović Gočoban, Vranje večna tema 2023.godine).
Iza Rimljana ostala su u vranjskoj okolini dragocena arheološka nalazišta. Vlasti Kraljevine Srbije i Jugoslavije zbog nebrige ili drugih prioriteta, ostavili su veoma vredne lokalitete bez ikakve zaštite, konzervacije i ispitivanja. Posle majskog prevrata 1903. nova dinastija Karađorđević zatirala je svaki trag o srednjovekovnoj Srbiji iz doba Nemanjića, zbog čega nisu vršili arheološka ispitivanja već su ih zatrpavali. Vatikan je znao za ova vredna arheološka nalazišta u Vranjskoj Banji i vekovima je strpljivo čekao da dođe pogodan trenutak da sva ova arheološka nalazišta prekopaju i arheološke, praistorijske dragocenosti uzmu.
Najpovoljnija prilika da se arheološki rariteti iz praistorijskog doba pokupe i „ukradu“ bila je druga okupacija Vranja i Vranjske Banje od strane Bugara u Drugom svetskom ratu. Iz Zagreba je 1942. godine u Vranjsku Banju doputovao jedan od najboljih hrvatskih arheologa, Adam Oršić. Pedantno je izvršavao naredbu nalogodavaca iz Vatikana i pod zaštitom bugarskih vojnika vršio je iskopavanja u Gradištu kod Prvoneka, u blizini Vranjske Banje. Rista Simonović je, kao poverenik Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika Narodne Republike Srbije, volontirao od 1948. i popisao sve kulturne i istorijske spomenike u Vranjskom okrugu.
U knjizi Rista M. Simonović Gočoban, Vranje večna tema, T. Simonovićje o mestu Prvonek kod Vranjske Banje, napisao :
„Obilazeći Prvonek (mesto Gradište) Rista Simonović je došao do neverovatnog otkrića: da je za vreme Drugog svetskog rata, 1942. godine, iz NDH u okolinu Vranja poslat hrvatski arheolog iz mesta Krestinac, Adam Oršić, da vrši arheološka iskopavanja. Pronađene su metalne pločice kod Gradišta i poslate u Vatikan. Posle Drugog svetskog rata, zbog bratstva i jedinstva, o ovim iskopavanjima se nije pisalo, niti tražio povraćaj arheoloških predmeta.“ O ovome je Simonović obavestio Zavodza zaštitu spomenika u Beogradu o čemu je sačuvana prepiska.
Malo je podataka o Vranjskoj Banji i lekovitosti njene vode pre oslobođenja od Turaka 1878. O lekovitosti najtoplije vode ne samo u u Srbiji, već i Evropi, pisalo je nekoliko srpskih naučnika. Najveći doprinos o hemijskom sastavu i lekovitosti vode Vranjske Banje, dali su naučnici koji su boravili od oslobođenja 1878. do 1900. godine. Ne treba zaboraviti manje značajne ličnosti koji su boravili početkom XX veka u Banji i pronosili njeno ime širom zemlje i Evrope: hemičara, lekara, upravnika Vranjske Banje, kompozitora Isidora Bajića, Boru Stankovića, Maliku Eminović Koštanu, poznate gostionice Braće Stajić, Jovana Jovanovića Baldžije, Mašutkovića, Palijadžine gostionice i pekare, kao i druge gostionice i vile po kojima je Vranjska Banja postala poznato turističko letovališšte krajem 19. i početkom 20. veka.
Za oslobođenje od Turaka četiri okruga, Niškog, Pirotskog, Topličkog i Vranjskog, od decembra 1877. i januara 1878. knez Srbije Milan Obrenović, oformio je Šumadijsku diviziju za ratovanje protiv Turaka u Rudničkom okrugu. Za oslobođenje ova četiri okruga divizija je bila nedovoljna zbog brojnosti turske vojske zbog čega je oformio veću vojnu formaciju, Šumadijski korpus. On je u svom sastavu imao vojni sanitet na čijem je čelu bio dr Lazar Dokić profesor na Velikoj školi u Beogradu. Dr Dokić (Beograd, 1845-Opatija 1893.) bio je srpski lekar, profesor, istaknuti političar i predsednik srpske vlade 1893. godine. U ratu sa Turskom 1877/1878. bio je vojni lekar Šumadiskog korpusa u vreme kada su se vodile žestoke borbe između srpske i turske vojske za oslobođenje Vranja.(Njegova dva sina, Đuro L. Dokić armijski general i Ivan L. Dokić konjički brigadni general bili su učesnici na Solunskom frontu.)
Sa dr Lazarom Dokićem prilikom oslobođenja Vranja i Vranjske Banje bio je i dr Mika Marković kasnije veoma poznati srpski lekar i hirurg. Posle okončanja ratnih dejstava i oslobođenja Vranjske Banje 30. 1. 1878, dr Dokić se vratio u Beograd. U Beogradu je razgovarao sa dr hemijskih nauka Simom M. Lozanićem o toploj i lekovitoj vodi u Vranjskoj Banji. Nije nam poznato na čiji je predlog dr Dokić boravio u Vranjskoj Banji septembra 1878. godine. Sa toplih izvora vode dr Dokić je 10. septembra 1878. natočio 20 flaša vode koje je poslao Simi Lozaniću da uradi hemijske analize.
Dr Dokić je za hemijsku analizu vode uzorke uzeo sa šest različitih izvora, istovremeno mereći temperaturu vode. U to vreme još uvek nije došlo do razgraničenja reomirove i celzijusove skale, i zbog češće navedenih Reomirovih stepeni, oni koji su se bavili temperaturom banjskih voda širom Evrope u početku nisu verovali da je najtoplija voda baš u Vranjskoj Banji.
Dr Dokić je merio temperaturu vode sa svih izvora sa kojih je uzimao uzorke vode za analizu. U to vreme jedinica za merenje temperature tečnosti nije bila Celzijusova skala. U upotrebi je bila reomireva skala( stepene po ovoj skali obeležavaćemo sa sa R. Po ovoj skali voda je mrzla na na 0 R, (reomirovih stepeni) a tačka ključanja na 80 R, tj. reomirovih stepeni).
Uzorci za hemijsku analizu vode koju je radio prvi rektor Beogradskog univerziteta, akademik Sima Lozanić, dr Dokić je uzeo sa sledećih izvorišta i kupatila:
Đeneralovo kupatilo, više velike zgrade gde je temperatura vode iznosila 45 R reomirovih stepeni ili 56,25 C- celzijusovih
Kupatilo u velikoj zgradi imalo je temperaturu od 49 R ili 61,25 C (celzijusovih stepeni.)
Mala česma imala je 60 R-reomirovih 75 S-celzijusovih
Kupatilo preko puta velike zgrade imalo je vodu sa temperaturom od 56-57R-reomirovih ili 71,25 S-celzijusovih
Velika česma 68,5 R, što je 85,6 C
Vreli izvor u potoku 70,5-71R, a to je 88-88,75 C
Velika sreća za Vranjsku Banju je što je sa dr Lazarom Dokićem bio velikan srpske nauke, prof. Ljubomir Klerić. Rođen je u Subotici 1884. godine (tada U Austrougarskoj monarhiji) zbog čega su mu ime pisali kao Julius Clery. Bio je rudarski inženjer, geolog, naučnik, konstruktor, univerzitetski profesor i jedan od prvih akademika Kraljevske akademije nauka. Kao vrhunski rudarski inženjer bio je dobar stručnjak u baratanju eksplozivom, odnosno specijalista za miniranje. Zbog toga je bio i učesnik u oslobodilačkim ratovima koje je Srbija vodila sa Turcima 1876/1878.
U ratovima oko Beograda sa akademikom Simom Lozanićem, Klerić je učestvovao u borbenim aktivnostima kada su na Dunavu polagali podvodne mine za miniranje neprijateljskih brodova. Dva velikana srpske nauke nastavila su sa miniranjem u donjem toku Morave, u ratovima za oslobođenje četiri okruka od Turaka od 1877/1878. godine.
Profesor Ljubomir Klerić kao vrstan geolog dao je objašnjenje kako su nastali izvori tople mineralne vode u Vranjskoj Banji. Po njemu, sa severne strane podnožja jednog brega koji se sastojao od granulata nikašista i gnajsa (nikašisti i gnajsi su sličnog sastava i to su stene koje su prošle kroz visok stepen metamorfoze), koje su pratili velike temperature i visoki pritisci. Obično imaju teksturu koja pokazuje slojevitost, što znači da su minerali u steni organizovani u ravne ili talasaste slojeve. Pravac kristalnih stena bio je isti sa pravcem eruptivnih stena.
Po Lozaniću, voda koju je dobio za analizu bila je bistra, bez mirisa i ukusa. U jednoj flaši bio je talog koji se sastojao iz jedinjenja gvožđa, specifična težina vode bila nešto iznad 1, preciznije 1,00094, što znači da je sadržala sasvim malu količinu minerala. Nije uradio hemijske analize vode sa svih šest izvora, već samo sa dva: vodu sa velike česme, koja je bila najtoplija i najgušća, i vodu sa Đeneralovog kupatila.
Smatralo se da je voda sa Đeneralovog kupatila najlekovitija, a zbog sadržaja gvožđa nazvana je „gvozdena voda“, iako je i sadržaj gvožđa bio zanemarljovo mali-svega 0,0007 grama gvožđa po litru. Mihajlo Nikolić Svilarac je 1895. godine pisao o najoplijoj vodi na Balkanskom poluostrvu sa temperaturom od 84 celzijusovih stepeni i da je ona „gvozdena i sumporna“:
„Pošto je ova banja čuvena sa svoje tople i lekovite vode, to je ona o ferijama posećena, ne samo sa narodom iz okoline, već i iz cele Srbije i Balkanskog poluostrva. U vreme Turaka ona je bila jako neuređena. Topla voda se skupljala po virovima i tu su se i kupali. Od zgrada je bila samo jedna. Sada je pak tako regulisana, da će skoro zauzeti prvo mesto među banjama u Srbiji. Topla voda je skupljena i podeljena na dvoje. Jedan se deo sliva u bazenima (avuzima) kojih ima tri: gvozden, sumporni i mešovitili kako ga narod zove „kal“; drugi pak deo sliva se u kade kojih ima 18. U 9 se pušta gvozdena, a u 9 sumporna sa ladnom vodom. U Banji se izrađuje dobro konoplja (kudelja) tako reći „svilena“od koga se suku konpoci i izvoze po celom Balkanskom poluostrvu, a najviše za Grčku.“
Po njegovim analizama sumpora nije bilo ni u tragovima, a jedino jedinjenje koje je u svom sastavu sadržalo sumpor bio je natrijum sulfat sa 0,4186 grama na litar vode.
Treća značajna ličnost koja je boravila u Vranjskoj Banji bio je profesor na Velikoj školi u Beogradu dr Vojislav Ž. Đorđević (1863-1928). Predavao je Uporednu anatomiju i fiziologiju na Visokoj školi u Beogradu. Doktor Đorđević je boravio u Vranjskoj Banji 1898. godine, kada je napisao studiju u kojoj je sistematizovao broj bolesnika, nabrajajući sve vrste bolesti. Svoj rad je objavio u časopisu Delo 1. 7. 1898. a naslov je bio Vranjska Banja, beleške jednog banjskog lekara.
Iako u naslovu stoji, „beleške jednog banjskog lekara,“ dr Đorđević je u to vreme bio profesor Velike škole i nije istovremeno mogao biti lekar u Vranjskoj Banji. Njegov rad je, međutim, prvi u kome su sistematizovani statistički podaci o broju bolesnika, njihovom zanimanju, krajevima Srbije iz kojih su dolazili, kao i o broju gostiju iz evropskih zemalja. O lekovitosti tople vode iz Vranjske Banje čulo se nadaleko, pa su bolesnici spas u izlečenju tražili iz Soluna, Skoplja, Prizrena, Bitolja, Velesa, Prilepa, Gnjilana, Kruševa i Štipa. Bilo je bolesnika iz Austrougarske, Bugarske, Bosne, Turske. Dr Đorđević je naveo primer Turkinje iz sela Žbevca, koji je tada bio u Turskoj carevini, jer je granica sa Turskom bila kod Ristovca.
Iz Srbije je bio najveći broj obolelih, i to iz: Beograda, Vranja, Niša Leskovca, Pirota, Požarevca, Valjeva, Kragujevca i drugih gradova. Bolesnici su uglavnom tražili izlečenje od sledećih bolesti: od zaraznih, najviše od akutnog reumatizma (revmatizam) u zglobovima, od jektike (sušice), sifilisa, barske ili nastupne groznice (malarija). Od opštih bolesti i bolesti krvi bile su zastupljene: škrofuloza, dečja nerazvijenost (debilitis intantiliss), staračka iznemoglost, (marasmus senilis), malaksalost posle porođaja, šećerna bolest, sarkom, rak u materici, uganuće butne kosti, prebijena cevanica, rana nezarasla posle amputacije, udar u mozgu (kaplja), zapaljenje kičmene moždine, tabes (sušenje kičme), skleroza kičmene moždine, atrofija mišića, paraliza kičmene moždine, histerija, nervoznost, išijas, uzetost, uzetost posle udara, razne neuralgije, histerična glavobolja, grč u ruci, grčevi po telu, Bazedovljeva bolest, bolesti očiju, škrofulozni katar vezice, jaka kratkovidost. Od bolesti uha; zapaljenje srednjeg uha, plastično zapaljenje srednjeg uha, gluvonemost; bolesti organa za disanje, katar u plućima, raširen grudni koš, katar grkljana, zapaljenje plućne maramice; bolesti srca, mahna (mana) u srcu; šuljevi, raširenje vena na nogama; bolesti organa za varenje, katar želuca, katar creva, zapaljenje jetre, dalak (otečena jetra), kamen u žučnoj bešici, fistula gužnjeg creva, fistula trbuha.
Bolesti mokraćnih organa: zapaljenje bubrega, fistula mokrovoda, mokrenje poda. Bolesti ženskih polnih organa; zapaljenje materice, izgubljena perioda, krvoliptenje, trudnoća; venerične bolesti mek šankr (ulcera mollia), (blennorrhoea); bolesti kože, ekscemi na nozi usled raširenih žila, psorijazis, bubuljice na licu, rane na nozi. Od bolesti kostiju lečeno je 11 obolelih, neuspešno lečenje je bilo kod 4 obolelih; truljenje kosti na nozi, truljenje ramenjače, zapaljenje kičme, zapaljenje pokostice u cevanici. Od bolesti zglavaka lečeno je 293 od kojih je 18 bilo neizlečeno; hronični reumatizam, sraslo koleno, srastao lakat, srasla ruka u ručju, kontraktura u laktu, zapaljenje kolena, zapaljenje kuka, kriva kičma.
Od bolesti mišića lečeno je 133 bolesnika; reumat u mišićima, posjitis i td.
Za razvoj balneologije kao medicinske discipline u Srbiji, koja je koristila hemijske analize voda radi utvrđivanja njihove terapijske primene, velike zasluge pored lekara imali su i hemičari koji su vršili ispitivanja mineralnih voda. Razvoj balneologije u Vranjskoj Banji započeo krajem XIX veka radom dr Ljubomira Klerića, dr Lazara Dokića, dr Vojislava Đorđevića i Sime Lozanića. Posle Prvog svetskog rata u Vranjskoj Banji kao privatni lekar radila je dr Antonina Parhomenko i dr Kosta Hristić, koji je ujedno bio i upravnik Banje.
Dr Kosta Hristić, poznat dr Koča, imao je posebnu ulogu u muzičkom životu Vranjske Banje. U međuratnom periodu u Banji je postojala folklorna grupa koja je izvodila pesme iz Vranja i Vranjske Banje Banje, među kojima i čuvenu „Iz Banju ide šejtan devojče“ (šejtan, od jevrejske reči-đavo, vrag (iz mire dva šejtana vire, nevaljalo, lukavo devojče-Abdulah Škaljić-Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svetlost, Sarajevo, 1966.) Kao kolovođa se istakla mlada igračica Kosara Stojković iz Vranjske Banje, zajedno sa svojom drugaricom Dobrilom Spasić. Na Drugom festivalu narodnih igara u Beogradu 1939. godine ova grupa je postigla veliki uspeh. Dr Kosta Hristić je bio je njen organizator i mecena.
Najveće zasluge za razvoj balneologije u Vranjskoj Banji imao je dr Sreten Nikolić, koji je posle završenog fakulteta specijalizovao balneologiju. Kao lekar-1
balneolog radio je u Vrnjačkoj i Vranjskoj Banji, što je doprinelo njihovom uključivanju u mrežu kraljevskih banja i širem priznanju u Srbiji i Evropi.
I u dvadesetom veku Vranjsku Banju su posećivale mnoge značajne ličnosti iz političkog i kulturnog života Srbije, koje su pronosile njeno ime. Među prvima bila je kraljica Draga Mašin (1901.), zatim kralj Petar I Karađorđević, prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, Borisav Stanković, Ivo Andrić, praunuk Lava Nikolajeviča Tolstoja, slavista Nikola Ilič Tolstoj, kao i mnoga druga znamenita imena.
Dileme oko boravka kralja Petra Karađorđevića u Vranjskoj Banji postoje i danas. Posle snažnog zemljotresa u Vranju 1904. godine, kralj Petar je kao pomoć građanima priložio 1000 dinara. U dnevnom listu „Politika“ najavljena je njegova poseta Vranju 1904. godine. Očigledno mu se nije žurilo jer je aprila meseca ponovo je boravio u istom kraju. U „Politici“ od 28. aprila 1904. godine, za vreme njegove posete Šapcu i Loznici, ponovo je najavljena njegova poseta Vranju „kojom prilikom će posetiti i Vranjsku Banju u kojoj će ostati 10 dana“.
Sutradan, 29. aprila 1904, u rubrici „Dnevne vesti“ građani Srbije bili su obavešteni da će kralj Petar specijalnim vozom „u subotu krenuti za Vranju gde će se baviti svega jedan dan, a 2. maja po podne vratiće se u Beograd.“
Kako nisu sačuvani svi brojevi „Politike,“ može se zaključiti da, uprkos svim ovim najavama, kralj Petar nije posetio Vranje i Vranjsku Banju. Vranjsku Banju je, međutim, prvi put posetio početkom juna 1904. godine. U broju „Politike“ od 18. juna 1904. objavljeno da: „Mnogi posetioci Banje poranili su da isprate Kralja, a isto tako i seljani iz cele okoline“.
Privatnu posetu Vranjskoj Banji kralja Petra Karađorđevića zbog lečenja Turci su iskoristili u političke svrhe, nastojeći da skrenu pažnju evropske javnostitvrdnjom da kralj Petar posećuje fabriku za proizvodnju eksploziva. Mađarska kao deo Austrougarske monarhije koja je imala sopstvene problema sa Turskom, a u tom trenutku bila u dobrim odnosima sa Srbijom, demantovala je ovu vest.
Kako je Vranje od 1903. godine bilo sedište četničkog pokreta i turskog konzula A. Chéréffuddin Bey, Turci su dolazak kralja Petra na lečenje u Vranjsku Banju predstavili kao posetu fabrici za proizvodnju dinamita i bombi za makedonske ustanike. U mađarskom listu Pesti naplo, u februaru 1904. objavljena je sledeća vest:
„(Zvanični srpski izvor-Beograd)-Neosnovana je tvrdnja Porte da se u Vranju i drugim delovima Srbije proizvode dinamiti i bombe za makedonske ustanike. Ove vesti služe samo tome da odvrate pažnju evropskog javnog mnenja od gomilanja turskih trupa na srpskoj granici i da opravdaju izgrede koje turski vojnici čine u kosovskoj oblasti. Srpska vlada ostaje verna svom načelu da neće preduzeti ništa što bi moglo omesti započete reforme. Takve tvrdnje, kakve širi Porta, neće odvratiti srpsku vladu od njenog opredeljenja, iako nesumnjivo otežavaju izvršavanje njenih zadataka.“
Kralj Petar je posle objave rata 1912. godine iz Niša prešao u Vranje , kako bi bio bliže armiji u vreme kada se već dva dana vodila bitka kod Kumanova protiv Turaka. Zbog ratne situacije nije mogao da se leči u Banji, već je boravio u Vranju.
Posle velike pobede srpske vojske kod Kumanova, poznate kao Prvi balkanski rat 11. oktobra 1912. kada je zauvek likvidirano veliko Osmansko carstvo, biograf kralja Petra, P. M. Petrović u svojoj knjizi Kralj Petar od oslobođenja do smrti (drugo izdanje, Beograd, 1924)napisao je:
„Kada je planuo rat između Srbije i Austro-Ugarske, kralj Petar nije bio u Beogradu. On je odmah po predaji vlasti svome sinu, otišao u Vranjsku Banju , da se leči od reumatizma. A docnije , kada je rat već otpočeo, on je iz Banje otišao u Topolu, odakle je sa velikom pažnjom pratio razvoj sviju ratnih događaja.“ (avgust 1914. godine).
Po pisanju Politike, kralj Petar je doputovao u Vranjsku Banju 14. decembra 1914, godine. Zbog bolova od reumatizma, koje je zadobio u borbama u Francuskoj na strani republikanaca, kao i kod Kumanova, ponovo je potražio lečenje u Vranjskoj Banji. Pošto Politika za vreme Prvog svetskog rata nije izlazila, oslonićemo se na podatke koje je zabeležio njegov biograf P. M. Petrović, koji je za „Narodno delo“ uredio knjigu Kralj Petar od rođenja do smrti (drugo izdanje , 1924.) :
„U početku ovoga rata, kralj Petar je, kako već pomenusmo, živeo u Topoli, a kada je zagrozila opasnost sa severa, on se na molbe sviju povukao u Vranjsku Banju. I tamo je sedamdesetogodišnji starac, bolestan od reumatizma i pod teretom godina, morao da podnosi strašne trenutke, slušajući za događaje na frontu“.
Kralj Petar je još jednom poželeo da poseti Vranje i Vranjsku Banju krajem oktobra-početkom novembra 1915. godine, kada je Druga bugarska armija zauzela glavni put prema Skoplju. O tome je boigraf kralja Petra, P. M.Petrović je zapisao:
„Ostavivši Kragujevac, kralj je otišao Nišu, kako bi bio što bliže istočnom frontu. Čim je stigao tražio je da ide Knjaževcu. Ali, kada je došao na Tresibabu, Bugari su već zauzeli Knjaževac. On se onda vrati otuda, pa se uputi u Vranje. Nu, kad se od Vladičinog Hana uputio na konju vranjskim položajima, čuo je da su Bugari zauzeli Vranje, pa se niz Moravu uputili ka Leskovcu i Leskovačkom Polju.“
Kralj Petar boravio je u Vranjskoj Banji i u januaru 1915. godine. Tom prilikom ga je 5. januara posetio sin, prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević koji je sa ocem ostao nekoliko dana, produžio je lečenje do 23. januara 1915. kada je iz Vranjske Banje otputovao u Kragujevac:
„Njegovo veličanstvo Kralj Petar doputovao je juče po podne specijalnim vozom iz Vranjske Banje u Niš“.(Politika 24.1. 1915.)
Podaci o boravku kralja Petra u Vranju i Vranjskoj Banji uzeti su iz dnevnog lista Politika i iz knjige njegovog biografa P. M. Petrovića. Zbog toga nećemo komentarisati podatke ispisane na mermernoj tabli lečilišta u Vranjskoj Banji koji koji se razlikuju od podataka objavljenih u Politici i kod njegovog biografa:
„Zbog kostobolje se lečio u ovoj bolnici od juna 1914. godine. Početak Prvog svetskog rata zatekao ga je u Vranjskoj Banji. Kralj 15.4 1915. godine prekida lečenje zbog odlaska na front“.
Pod uticajem narodnog radikalskog poslanika Pčinjskog sreza, advokata i ministra pošta i telegrafa iz Beograda Vlajka Kocića koji je smatrao da je Malika Eminović, poznata kao Koštana, poslužila kao model za glavnu žensku ulogu u istoimenoj drami Bore Stankovića, Malika Eminović podnela je tužbu protiv pisca. Zahtev je bio da joj Bora isplaćuje tantijeme, jer se, kako je isticala, zahvaljujući njoj obogatio. Tako je Malika Eminović, Ciganka iz Gornje čaršije u Vranju, postala predmet interesovanja austrijskog javnog mnenja i srpskih značajnih ličnosti iz muzičkog života koje su živele i radile u Austro-Ugarskoj monarhiji. Grigorije Gliša Babović u svom putopisu, posle posete Hilandaru 1911. godine, zapisao je:
''Kompozitor Isidor Bajić (osnivač prve muzičke škole u Novom Sadu koja je bila prva u Vojvodini, prim. T. Simonović), kao profesor nu Velikoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Novom Sadu, sa horom karlovačkih bogoslova 1911. posetio je Hilandar. Predloži nam da potražimo Ciganku Koštanu koju je ovekovečio Bora Stanković. Nađosmo je u Cigan mahali. Ali, stara suvonjava Ciganka ničim sada nije pokazivala da je nekada zanosila ljude svojom lepotom. Zamolismo je da nam nešto otpeva, ali nije htela''. Tom prilikom Isidor Bajić se fotografisao sa Malikom Eminović.
Za razliku od Isidora Bajića, koji je Koštanu opisao kao staru i suvonjavu, dr Miloš Savković (Godišnjak Istorijskog arhiva , XII, Šabac, 1975, str. 55.) u svojim sećanjima prikazuje je iz mladosti, „kao visoku, tanku, vitku Ciganku (kao da je rasla zajedno sa jablanovima) sa anadolskim očima, mutnim na površini, ali sa upaljenom zenicom na dnu; kao igračicu i pevačicu koja je zanosila vranjanske adžije i čorbadžije; zatim na onog bezimenog pevača koji je ispevao pesmu Stojanke, bela Vranjanke; i najzad trećeg umetnika-Boru, koji je možda sinteza svega ovoga.“
Suđenje Bori Stankoviću po tužbi Malike Eminović iz Vranjske Banje, privuklo je pažnju austrijskog lista Novi bečki žurnal 1927. godine koji je obavestio austrijsku javnost o ishodu procesa. Tako se o Vranjskoj Banji čulo i u Evropi.
Prema fotografijama Vranjske Banje između dva rata, objavljenim u „Vranjskim novinama“ 1932. godine, može se zaključiti da je Banja bila lepa varošica, građena po urbanističkom planu, sa prostranim zgradama i uređenim parkom. Taj izgled svedoči o njenom značaju i mestu koje je zauzimala u kulturnom i društvenom životu Srbije.
Danas je Vranjska Banja administrativno središte gradske opštine u okviru grada Vranja, sa oko 4.200 stanovnika. Od varošice između dva rata do savremenog centra, ona je ostala simbol prepoznatljivosti i trajnosti, mesto gde se istorija, kultura i lekovita moć prirode prepliću u jedinstvenu celinu.
