"Česta upotreba prideva veliki, kada se govori o Bori Stankoviću kao piscu, devalvirala je njegov značaj, pa je zato o Bori ispravnije govoriti kao o geniju", rekla je Danica Andrejević, književnica i teoretičarka književnosti, na otvaranju okruglog stola u okviru 60. Borine nedelje u Vranju.
Osam filološkinja prezentovalo je trećeg dana manifestacije svoje radove o temi "Bora uvek nov", a Danica Andrejević, kao prva od njih, dodala je još da je kod Bore “sve toliko slobodno i kipteće, da vi njegovo delo ne možete da savladate na jedan metod, već jedino pluralizmom metoda”.
“Prva naznaka genijalnosti je to što u vezi sa delom jednog pisca možemo imati mnogo tumačenja i to što uvek može drugačije da bude čitan”, rekla je Andrejević.
Sofija Miloradović sa Instituta za srpski jezik SANU, koja je govorila o dijalektizmima u Borinim pripovetkama, rekla je da taj deo opusa predstavlja “bogat i vredan majdan za izvlačenje kulturnih zaključaka”.
“I za potvrde detalja u oblasti narodne tradicije, tj. duhovne kulture domicilnog stanovništva - običaje, obrede i verovanja.
Zapravo, njegovi junaci, a pre svega žene kroz čitav svoj život žive tu tradiciju, one poštuju i njena pozitivna pravila, ali i njene tabue kao negativna pravila.
One ne sumnjaju u to da nepoštovanje ili kršenje tradicionalnih pravila ima za logičnu posledicu kaznu ili barem opomenu.
Ta kazna ili opomena je viša pravda, o njoj se ne raspravlja, ali joj se svesno - po nužnosti jačine osećenja i neutažive želje za ljubavlju, srećom i boljitkom - ponekad opire”, rekla je Miloradović.
Snežana Milosavljević Milić, književna teoretičarka i univerzitetska profesorka, govoreći o Borinoj senzitivističkoj poetici, rekla je da je piščevom delu prišla iz ugla poetike koja naglasak stavlja na svet čula.
“Akcenat je na prelivanju jedne senzacije u drugu.
I, neko će reći, dobro, to nije ništa novo, mi znamo koliko je Bora Stanković pisac čulnog sveta.
Verovatno je prva asocijacija kad govorimo o čulnom svetu - erotsko.
I, recimo, ako bismo hteli da izdvojimo senzaciju, možda bi to bilo čulo dodira.
Onda sam pogledala malo više kroz Borine pripovetke, a radila sam ranije i jedan rad o Koštani, gde sam prepoznala da su ta čula jednako bogata i kad je reč o čulu vida, dakle o vizuelnim senzacijama, pogotovo atmosferičkim, ili o akustičkom svetu, kada je u pitanju zvuk, o mirisima pogotovo.
Ali, ništa novo verovatno opet ne bih rekla, jer je još Dučić o tome pisao; on se divio Stankovićevim senzacijama boje, zvuka i mirisa”, navela je Milosavljević Milić.
Valentina Pitulić, filološkinja, folkloristkinja i univerzitetska profesorka, govoreći o temi Kult ognjišta u pripovedačkoj prozi Borisava Stankovića i Grigorija Božovića, kazala je da, ako se napravi paralela između značaja ognjišta kod pomenuta dva pisca neizostavno je napraviti sličnosti, ali i razlike.
“U tome nam pomaže Jovan Cvijić koji je jasno definisao karakterologiju Srba.
Ono što je važno naglasiti je da Božovićevi junaci, u čijim se kućama pojavljuje ognjište, uglavnom pripadaju dinarskom varijetetu, i to je jedan epski patos, za razliku od Borisava Stankovića gde imamo veoma naglašen taj lirski momenat i lirski patos.
Ukoliko se, kod obojice pisaca, pored ognjišta nalaze predmeti pokućstva, to će biti uglavnom oni premeti koji ukazuju na veoma važne inicijacije u čovekovom životu.
Tako će u pripovetki Poslednji oklopnik Grigorija Božovića pored ognjišta stajati predmeti koje pisac veže za slavlja koja se očekuju u kući.
Recimo: oko ognjišta velike kace sa šljivama, da bi se za svadbe i slave što pre ispekla nova rakija jer je stare nestalo.
Grigorije Božović je često slikao enterijer ognjišta, i to u onim trenucima kada domaćin prima gosta u kuću, kod njega je enterijer oko ognjišta dosta siromašan.
Kod Bore Stankovića, kao asocijacija na ognjište, pojaviće se kuhinja, koja je u donjem prostoru, posebno u Nečistoj krvi.
Ceo život, za razliku od prostora gore, koji pripada samo Sofki i njenim tajnama, prostor dole, onaj svakodnevni, koji je u domenu kuhinje odnosno ognjišta, predstavlja prostor gde vrvi od života”, rekla je Pitulić.
Ana Gvozdenović, urednica izdavačke delatnosti u Narodnoj biblioteci Kraljevo, prezentujući temu Prisustvo Borisava Stankovića u prozi Momčila Nastasijevića rekla je da je Nastasijević u iščitavanju poezije u Srbiji dugo stajao postrance, ukazivao je na vezu sa Borom Stankovićem i tamnim Disom.
"Pisci strasnog grcanja i teških nesklada, sasvim suprotstavljeni epskoj raspričanosti, govorio je.
Tom krugu, uz Nastasijevića i Boru Vinaver, dodaje Crnjanskog i Rastka Petrovića.
Kaže da je za njh reč izuviše važna da bi je rasipali, pa je blagoglagoljivost kod ovih pisaca ustupila mesto mucanju i grcanju”, rekla je Gvozdenović.
Sena Mihailović Milošević, koja se bavila “pogledom izbliza” u okviru teme Borisav Stanković u tumačnju Vere Cenić, kazala je da je Verino bavljenje Borom imalo lični poriv, te da je ona to i sama u mnogo navrata isticala.
“Osećala je da će Borinu i svoju maternju melodiju prepoznati i pročitati na pravi način.
Subjektivnost književnog izraza Borisava Stankovića, Vera Cenić vidi u poetskim elementima kao organskoj sponi koja njegovo književno delo vezuje u jedinstvenost i celovitost.
Za nju je Bora Stanković prevashodno pesnik.
Ona kod Bore uvodi pojam samoranjavanja, u procesu stvaralačkog čina.
To je tvrdnja da Stanković ne komponuje događaje u okviru zapleta, već u okviru stanja.
Vranje nije prostor sreće, u Vranju na groblju Bora pronalazi cveće zla (Božje ljude), a psihofozičku degradaciju ne pozajmljuje od Emila Zole već od propalih vranjskih hadžija koji su za novac prodavali ćerke jedinice maloletnim seljačkim sinovima”, rekla je Mihailović Milošević.
Ana Kozić sa Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, govoreći o temi Dodiri u romanu Nečista krv Borisava Stankovića, rekla je da je najopštije mesto u Stankovićevom stvaralaštvu izrazitija vidljivost tela u književnom tekstu i složeniji odnos prema telesnosti.
“Činjenica je da su njegovi junaci i junakinje pre svega telesna bića, telo je često ključno sredstvo karakterizacije, i kada njegovi junaci ćute oni neretko govore telom - pogledima, pokretima, plesom, pevanjem, a naročito dodirima.
Telo je kod Stankovića željno, ali i željeno, telo za kojim se žudi, a kroz žudnju za telom svedoči se o dubljoj, iskonskoj potrebi za ocelovljenjem i smislom”, rekla je Kozić.
Vranjanka Tanja Rusimović, filološkinja sa Univerziteta Metroplitan u Beogradu, govorila je o temi Treperavost Stankovićeve rečenice.
Ona je potencirala da je Bora Stanković bio i ostao pre svega veliki pesnik, a da i nije pisao pesme.
“Veliki pesnik među prozaistima, jer je njegov poetski govor duše prepoznatljiv na svim meridijanima.
Treperava nedokučivost žene u njegovim delima morala je biti dočarana treperavom rečenicom.
Drugim rečima, ne može se govoriti o vrednosti književno-umetničkog dela, a da se ne uzme u obzir jezik tog dela.
Podsećam vas na to koliko se negativno vrednovao jezik Borinih dela, u godinama nakon objavljivanja, ali bogami i tokom dvadesetog veka, negde do sedamdesetih godina.
Milan Bogdanović govorio 1979. o tome kako se Borina rečenica svaki čas prekida, ponekad sinkopično zapliće, posrće, skoro zagrcava, a potom u nastavku tog teksta tvrdi kako Stanković nije u potpunost ni savladao proceduru pisanja.
I mnogi drugi su se o njegovom jzeiku i stilu uglavnom izražavali negativno, poput Skerlića koji kaže da je Stankovićev stil labav, nemaran, bezveze, sa čestim ponavljanjima, takav da sve izgleda kao da je od bede ili preko kolena rađeno.
Kada se sve uzme u obzir, komentari kritičara su zapravo protivrečni.
Veličaju Stankovićevo delo, ali se negativno izražavaju o njegovom stilu i jeziku.
A protivrečnost je upravo u tome da je medijum književnosti kao umetnosti upravo jezik”, rekla je Rusimović.
Nakon ovog, vrlo sadržajnog i posećenog okruglog stola, 60. Borina nedelja nastaviće se u subotu (Galerija Narodnog muzeja, 19 časova) kada će biti održano književno veče Darka Tuševljakovića, poslednjeg dobitnika
NIN-ove nagrade.
On će Vranjancima predstaviti svoj nagrađeni roman “Karota”, a o knjizi će, osim autora, govoriti književni kritičar Aleksandar Jerkov.
Tekst i foto: D. Dimić/M. Dimić
