Piše: Tomislav R. Simonović
Vranje - "Naša Srpska Država bila je oduvek religiozna. Ona je kao takva, dolazila među najreligioznije države. Srpska država koja veruje (un Etat croyant). Tako je bilo u Srednjem veku pa tako je bilo i docnije, pošto je Srpska država, posle propasti opet oživela u devetnaestom veku. Svi njeni Ustavi dokaz su religioznosti njene.
Ustav od godine 1869. veli, u svome čl. 31: "Vladajuća je vera u Srbiji istočno-pravoslavna".
Član 3 Ustava od 1888. godine propisuje: „Država je vera u Srbiji istočno-pravoslavna.“
Ustav od 1901. izražava se takođe u istom smislu - "Država je Vera u Srbiji istočno-pravoslavna" (čl. 3).
Sadašnji Ustav, od 5. juna 1903. godine, koji je sa nekim malim izuzecima, samo restauracija Ustava od 1888. godine, oglašava, tako isto, istočno pravoslavnu veru kao državnu veru.
Malo je primera u svetu kao što je slučaj sa srpskom državom, jer su je sa njenim osnivanjem uporedo osnovali i nacionalnu crkvu: Sveti Simeon Nemanja, Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop i Sveti Stefan (kasnije sveti Simon) Prvovenčani, kralj srpski.
Sva trojica kaližuđeri, sva trojica sveci, sva trojica Srbi…
Nema danas srpske škole, srpske kuće, nema Srbina nigde na kugli zemljaninoj, koji neće osetiti blagu ruku svetog Save koja ga blagosilja".
Po rečima profesora Pravnog fakulteta Živojina M. Perića, koje je izgovorio na otvaranju Bogoslovskog fakulteta, Srpska država bila je religioznija i od Austrije i od Rusije, jer je bila tolerantna prema drugim priznatim verama.
Tako je u srpskom krivičnom zakonu od 29. marta 1860. godine, u paragrafu 365, naznačeno da će se kazniti zatvorom od 10 do 30 dana onaj ko drugu veru huli i ruži, ili ismejava čiju mu drago veru ili javno ismejava drugu veru.
Po svojoj odanosti Hrišćanskoj crkvi u, ako se ticalo pripadnika to vreme nije bilo građanskog braka kao što je bio u Austriji, a „na ime, ako se ticalo pripadnika kakve zakonom nepriznate vere.
Isto tako i u Rusiji je, posle zakona od 19. aprila 1874. godine dopušten, za disidentske hrišćanske sekte, civilni brak.“
Srpska crkva, kao i sama Srbija, po svom geografskom položaju imala je ulogu prve odbrambene linije ne samo pravoslavnog dela Balkana, već hrišćanstva. Nakon Oktobarske revolucije, ona je preuzela vodeću ulogu u pravoslavnom svetu uopšte.
U dvadesetom veku slušali smo izjave:
„Srbi su narod bez zakona i bez vere. To je narod razbojnika i terorista“ (Žak Širak, predsednik Francuske, zagovornik bombardovanja Jugoslavije 1999. godine od strane NATO alijanse za ručkom povodom sastanka šefova vlada država članica EU, juna 1995. godine)
Sledeće, 2026. godine, navršiće se sto pedeset godina od rođenja Bore Stankovića. Porodična slava Stankovića bila je Sveti Nikola. Njegovi preci slavili su je u selu Koćura. Prema pisanju Riste T. Nikolića, obe mahale u Koćuri slavile su Svetog Nikolu.
Dve krsne slave koje su najzastupljenije kod Srba su Sveti Nikola i Sveti Arhanđel Mihailo. Uoči ovih slava, sveštena lica su preko malih ekrana davala objašnjenje zašto jedino Srbi imaju krsnu slavu i zašto se ona slavi kao kućna (domaća) ili porodična slava.
Svaka srpska kuća slavi svog zaštitnika, svog svetitelja, što se prenosi sa oca na sina. To je običaj koji ne postoji ni kod jednog drugog pravoslavnog naroda. Sveštenici su objašnjavali da na dan Svetog Nikole, ili drugog sveca vernici uspostavljaju neku vrstu duhovne veze sa svojim svecem.
Da li je objašnjenje sveštenika bilo ispravno i tačno?
Nasuprot sveštenicima, među prvim istoričarima Srbije, Velimir Karić, posle oslobođenja od Turaka, u svojoj istoriji koju je nazvao „Srbija“, o krsnoj slavi daje sasvim suprotno mišljenje. Verujemo da je to prva istorija Srbije, a u njoj je o poglavlju, „Vera“ dao objašnjenje zašto jedino Srbi imaju krsnu (krstnu) slavu koja se vekovima prenosi sa oca na sina.
Seoba Srba, koja je nastala u periodu pojave Ćirila i Metodija, bila je „uzrok“ nastanka krsne slave.
Dok se Srbi nisu doselili na Balkansko poluostrvo, svaki dom je imao svoje domaće božanstvo.
„Seobom naroda iz jednoga predela u drugi, gde su i klima i zemljište i uopšte sve pogodbe za život mnogo drukčije no u staroj postojbini, telesni život njegov, prilagođavanjem novoj okolini mora uvek pretrpeti neke promene; sad da li jače ili slabije, to zavisi od jačine prelaza.
Samo te promene ne nastupaju nikada naglo, već postupno i tako, da narod vazda zadrži jaču ili slabiju žicu svojih glavnih, prvobitnih osobina.
Pa isto mu to biva i sa duševnim životom, što se sa svim jasno vidi kod celoga našeg naroda, pa i u Srbiji. Jednu stranu njegova duševna života čini mu vera, sa svima običajima, koji je prate.
Kada su se Srbi doselili u današnje svoje zemlje, oni su imali svoju narodnu, mnogobošku veru. Prema niskome stupnju umna razvića, na kome su se Srbi u to vreme nahodili, vera im je još bila u stanje, koje se u nauci zove antropomorfizam.
Ne umejući objasniti delovanje prirodnih sila, koje su ih pojavama svojim poražavale, oni su ih u strahu od neznanoga i neviđenog obožavali, dovodeći od njih i potčinjavajući im sve u prirodi pa i svoj život i svoje lične telesne i umne osobine.
Različne prirodne sile prestavljale su im različna božanstva, bogovi i boginje, kojima su oni u svojoj uobrazilji dali oblik najsavršenijega stvora na zemlji, oblik čoveka.
Dajući pak svojim božanstvima oblik čovečiji oni su im u isto doba dali i sve čovekove osobine , te je po tome i sav njihov rad i život u narodnoj uobrazilji bio udešen po načinu rada i života čovekova.
Razume se sad, da su takva božanstva morala stajati u veoma tesnoj vezi sa svima pojavama narodnog života, iz njegovih predanja i td.
I doista, primivši, docnije hrišćanstvo, Srbi ne samo da nisu raskrstili na mah sa svojom starom verom, već im je ona dugo i dugo namirivala pravu versku potrebu, dok je nova vera bila primljena samo spoljašnje, u nekim njenim obredima pa i to veoma sporo.
Tragovi one stare vere opažaju se u narodu i dan danji, posle toliko vekova, u mnogim verskim običajima, koji se vrše o o različnim praznicima preko godine i pesmama, što se tada pevaju.
Šta više, stara je vera tako duboko uhvatila bila koren u narodu, da je ona u stanju bila imena nekih starih svojih božanstava preneti na hrišćanske svece i praznike, što je se i do današnjeg dana u snazi održalo.
Od tih verskih običaja mi ćemo na prvome mestu pomenuti slave, i pri njima se zadržati po više, naročito, pri slavi krsnoga imena (Velimir Karić, „Srbija“).
Paganstvo Srba, vera u više bogova, bilo je deo staroslovenske mitologije. Tim bogovima su prinosile žrtve kako bi svoju zaštitu obavljali voljnije i milostivije. Sa primanjem hrišćanstva, kult mnogoboštva zamenjen je verom u jednog Boga, a domaća božanstva zamenjena su svetiteljima.
Srbi se se na Balkan doseljavali tokom cele godine i, kako su pristizali, čekali su dan određenog svetitelja da bi primili hrišćansku veru. Kada je reč o svetiteljima, ovde se ne nabrajaju svi, već samo oni iz druge polovine decembra.
Prvi veliki svetitelj bio je zaštitnik putnika i moreplovaca - Sveti Nikola. Tog dana su naši preci primili hrišćansku veru.
Tako je kult više bogova zamenjen verom u jednog Boga, odnosno u jednog svetitelja. Na taj način stvorena je jedinstvena srpska tradicija - krsna slava.
Tako je objašnjenje sveštenika da je slava duhovna veza porodice sa svojim svetiteljem - nebeskim zaštitnikom, zamenjeno objašnjenjem Velimira Karića da je slava ostatak starog kulta domaćeg božanstva, preuzet i preoblikovan u hrišćanstvu.
Nastala je u vreme prvih seoba i pokrštavanja Srba, kao zavetni porodični običaj. Jedinstvena je jer je iz starog paganskog običaja prerasla u hrišćansku praksu.
„Mesto kutnjega boga stare vere, koji padaše u dan, kada se beše pokrstila, a slavljaše ga isto onako kako je slavila i i staroga svog zaštitnika. U Srbiji, i danas, svaka srpska kuća, bilo u selu bilo u varoši, slavi po jednoga sveca, kao svoje krsno ime. Njemu se ona moli i žrtvu mu čini¸njime se najčešće zaklinje i preko njega se nada dobiti ono što od boga želi. Na sveca koga jedna kuća slavi, gleda se kao na najbližega i najbržeg pomoćnika i zaštitnika. Krsno je ime svetkovina kutnja, porodična; ono ostaje od kolena kolenui menja se veoma teško; za to se i smatraju kao rođaci, svi, koji slave jednoga istog sveca. Slava krsnog imena , pored svega izrečenog verskog značaja, vazda je i vesela porodična svetkovina ; jedan od onih svečanih danau godini, koji je i najsiromašniji gleda da proslavi što dostojnijei sa što većim obiljem. Najviše se slavi sveti Nikola, za tim sveti Jovan (zimnji) pa sveti Aranđel i sveti Đurđe. O slavi krsnoga imena vrše se dve ,veoma važne dužnosti:
Moli se bogu za žive i mrtve i čini se žrtva svecu, zaštitniku kutnjem;Sazivaju se na gozbu domaćini iz mesta, koji ono krsno ime ne slave, i goste se što može biti srdačnije i obilatije.
Isto se tako dočekuju i prijatelji i rođaci sa strane, koji dolaze nezvani, pa i svaki putnik namernik, i ništi i ubogi. Ova gozba traje po negde i tri dana. Žrtva se sastoji iz jedne sveće, kolača, koljiva, tamnjana, zejtina i vina. Sveća je voštana, kolač od pšenična brašna i kiseo a koljivo je kuvana pšenica. Sveća se pali kad se o ručku stane dizati u slavu.
Tada se donosi i tamnjan, kojim se kadi i sveća i kolač i svi gosti; zatim se iznosi vino, kojim se obrede i svi gosti i sva kutnja čeljad, koja stoji oko sovre; sad dolazi koljivo, od koga svako uzima po nekoliko zrna i na posletku, lomi se kolač i preliva vinom.
Koljivo valja da pop osveti, bilo u crkvi bilo kod kuće, a kolač može lomiti i sam domaćin sa kojim od gostiju, ako nema popa ili ako nije nošen u crkvu i tamo s popom prelomljen. Tamnjan se nosi crkvi kao prilog, a tako i zejtin za prisluživanje kandila pred ikonama.
Već smo pomenuli kako kod nas i varošani, svi iz reda slave; no kod njih su one velike gozbe gotovo sasvim iz običaja izašle. Gosti koji dolaze na slavu, služe se koljivom, slatkim, rakijom ili vinom i uz to mezetom; na posletku dolazi kava i s tim se čast završuje.
Posluženi gosti odmah idu, da ustupe mesto drugima.
U Srbiji, ugledajući se na Srbe, krsno ime slave i sami Vlasi“, (Velimir Karić).
Kako su se slavile seoske i gradske slave
Kao što je svaka kuća u Srbiji slavila o jednog svetitelja u godini, isto tako je i svako selo imalo svog zaštitnika koga je slavilo. Svetac je bio potreban da selo zaštiti od suše, grada i drugih nepogoda, a najviše da podari rodnu godinu. Seoska slava zvala se zavetina, koja se po načinu obeležavanja smatrala da vodi poreklo još iz „neznaboškog“ srpskog vremena.
Seljaci su se na dan zavetine okupljali ispod zdravog drveta u selu, na čijem stablu je bio urezan krst. Takvo drvo zvalo se zapis. Na zapis se gleda kao na svetinju; nije bilo dozvoljeno da se na njega penje, da mu se oštećuje rod ako je bilo rodno, a najveći zločin bi bio da se takvo drvo poseče.
Na sam dan zavetine, seljaci su se okupljali oko zapisa. Sveštenik je čitao molitvu, osvećivao vodicu, a zatim su svi gologlavi išli kroz seloi svi gologlavi išli su kroz selo. Selo je imalo ikonu svog svetitelja, a pred njom su nosili veliki krst. Zbog toga su se u nekim krajevima zvali krstonoše, a običaj nazivao „nositi krsta“. Idući tako preko sela, polja i livada, krstonoše su pevali molitve kojima su molili boga za rodnu godinu.
Kada bi završili sa molitvama i obišli sve, vraćali su se ispod zapisa gde je pop ponovo čitao molitve kako bi se zapis obnovio jer su se na urezanom krstu tokom godine nahvatale nečistoće za godinu dana nahvatale nečistoće. Posle toga nastupala bi gozba koju su priređivali najimućniji domaćini ili bi pak svaki krstonoša od kuće doneo piće i hranu.
Ukoliko je selo imalo crkvu, krstonoše su od nje polazili i vraćali se njoj, gde se održavala gozba.
U Srbiji se u to vreme, kako je zapisao Velimir Karić, svaka crkva slavila svoju slavu na isti način kako je svaka kuća slavila krsno ime. Crkva je vršila i verski obred, dočekivala i častila goste. Ove crkvene slave bile su znamenite jer su se oko njih, kod crkava i manastira, okupljali sabori, koji su naročito u trsko vreme, bili od velike koristi u životu srpskog naroda.
Kako je zapisao Milan Đ. Milićević, sabor nije bio samo masa bogomoljaca koji su dolazili da se pomole Bogu. Nisu to bili ni samo sa životnim potrebama, koji su dolazili da prodaju višak ili kupe ono što im je potrebno.
„Još u oči slave crkvene i za visoka sunca počinje narod crkvi dolaziti. Na kolima, na konjima i peške vrvi svet sa svih strana; svaki se žuri da nađe zgodno mesto, gde da ustavi kola i da smesti svoju porodicu, gde li da spusti svoju torbu.
Oni koji žele da ćare na saboru, došli su još ranije, uhvatili ili zakupili zgodna mesta, i izgradili sa sošicama ognjišta, da peku kavu i da gotove jela…Sutra dan je služba u crkvi. Posle službe sabor postaje življi, oko nebrojenih vatara okreće se razno pecivo; svuda se već počinje točiti piće i kud god se okreneš služi se kava…
Najveći sabori bivaju o Trojicama, Preobraženju, Velikoj i Maloj Gospođi, a i o Spasovu dnu, Blagovestima i Cvetima. Na te sabore vrvi narod ne samo iz obližnjih nego često i iz veoma dalekih krajeva; ako je samo lepo vreme, obično se kreće cela porodica, a kod kuće ostane tek po jedno. Biva pokadkad da se kod nekih crkava sakupi po nekoliko hiljada duša na sabor…
Ovi su sabori u nekom pogledu Srbima ono, što starim Grcima behu Olimpijske igre; na njima ne igraju samo kola nego se nadmeće snagom na razne načine; jedni čuveni rvači, rvu se; drugi se nabacuju kamena s ramena; neki se nadskakaju ili utrkuju, a biva i trke na konjima…
No pre oslobođenja od Turaka, na saborima su se u Srbiji vršili i poslovi mnogo ozbiljnije prirode i većeg značaja, poslovi koji su bili od odsudnoga uticaja na budućnost celoga naroda.
U to vreme sabori behu zadobili i veliku političku važnost; na njima se otresniji narodni ljudi sastajahu u cilju razgovora opštim narodnim stvarima; tamo izmenjivahu oni međusobno misli svoje o stanju, u kome se narod nahođaše i o načinu, kako da se ono popravlja.
Nemajući svoje narodne države, Srbima beše još jedino na ovim saborima mogućno, onako u velikome, pothranjivati žižak svesti o svojoj velikoj, narodnoj prošlosti, gajiti nadu u bolju budućnost, na posletku, i same bune na Turke udešavati“ (Velimir Karić, „Srbija“.)
Istoričar Velimir Karić dao nam je imena praznika na kojima su se održavali sabori širom Srbije.
Najveća svetkovina u Vranju bila je na dan Velike Gospojine (Gospođe) u Sobinskoj crkvi.
Sa roditeljima smo na dan Velike Gospojine odlazili u Sobinu i u dvorištu crkve provodili ceo dan, od ranog jutra do večeri.
Dvorište je bilo bez grobova, uvek čisto, održavao se sabor.
Jedino na našem saboru nije bilo nadmetanja sportista koje su bile slične Olimpijskim igrama u staroj Grčkoj.
