Srđan Tomić, dermatovenerolog i multimedijalac: Češem se gde me svrbi

Vranjanac je izgubljen u vremenu i prostoru, jer se odlepio od bazične podloge, poželeo da bude neko drugi i sada levitira kao iskorenjeni balvan na slikama Milića od Mačve. Stari Vranjanci su se uglavnom odavno iselili, otočili se niz Moravu ka Dunavu. A naseljeni sinovi planina ne osećaju grad kao svoj, nemaju volju da neguju ono što se smatra osobeno i vranjsko.

razgovarao Dejan Dimić

Svako od nas je rođen u neznanju, ceo život traga i pronalazi sebe. Goli se rađamo i goli odlazimo sa ovog sveta. Iskustvo i lični napor u savladavanju nekih veština i razumevanju sveta u kojem živimo, jedino je što možemo da nosimo svuda sa sobom.

Iza sebe ostavljamo samo sećanje ljudi na ono što smo radili - kaže na početku intervjua za Vranje News dr Srđan Tomić, lekar specijalista za kožne i „bezobrazne“ bolesti, ali i čovek poznat po unikatnoj filozofiji života.

Kad kažete „Doktor Krle“, svi znaju da se misli na čoveka koji osim profesionalnim umećem, leči i rečima, sviranjem, pevanjem i još ponečim.

Na čoveka koji ima još hrpu talenata, kojekakvih diploma i kurseva sa kojima, kako kaže, ne zna šta da radi osim da pravi tapete. Tera svoj ćef kroz savladavanje desetak muzičkih instrumenata, slikarstvo i učenje zaboravljenih zanata.

Vranje News: Doktore, odakle naviru vaša multiinteresovanja?

Tomić:
Još na rođenju podareno mi je više malih talenata i od tada lutam kroz njih, kao kroz lavirinte. Umetnost je kao kožna bolest.

Kad negde zasvrbi, imaš potrebu da se počešeš. Oslonac tražim u tradiciji, u onome što mi duša i geni poznaju.

Da li je dovoljan taj oslonac?

- Na njega samo dodam svoje emocije i tako nastaje besplatna muzika za lokalno pozorište i filmove. Da imamo čime da se pokažemo pred svetom.

To za sada niko iz medija nije primetio. Da jeste, objavio bi. Zaključak je da dobre vesti ovih godina nisu poželjne.

Da li je to teza iz koje proizilazi zaključak da su vaši profesionalni kvaliteti, ali i drugi talenti cenjeniji van grada u kome živimo?

- Provincija u intelektualnom smislu ne postoji. Ali, niko nije vladika u svome mestu i ljudi iz provincije tek posthumno dobijaju značaj koji imaju za lokalnu zajednicu.

Prestonica, sa druge strane, ima svoj lokalpatriotizam i moraš biti mnogo „jak“ da bi te primetili.

A, šta kad te primete?

- Kad ti jednom otvore vrata, zaglaviš svoj instrument ili sliku u njih i vrata su ti stalno otvorena. To je prosta filozofija. Dokle god nudiš nešto osobeno, dobro je i svi te poštuju.

Osim lepih, desile su vam se i neke ne baš prijatne stvari. Bili ste na ratištima, doživeli težak infarkt. Utisak je da to nije previše promenilo životni tok stvari kod vas.

- Susret sa smrću čini da se posle toga malo više nagnemo na onu stranu na kojoj život, pohvale, pogrde, radosti i brige više nemaju materijalni oblik.

Takvo lično iskustvo i sama svest o tome da smo prašina i da ćemo se u prašinu vratiti jednog dana, odstranjuje iz čoveka pohlepu, zavist, želju za dominacijom nad drugim ljudima i približava ga pravim načelima vere.

Koji su to konkretno momenti bili?

- Prvi hladan dodir sa smrću imao sam na ratištu 1992 godine. Kad me je snajper prvi put za dlaku promašio, mislio sam da je to uticaj slučajnosti i vetra.

Znači, desio se i drugi put?

- Drugi put sam shvatio da mi se Bog obraća i da imam misiju da ljudima budem sluga i van svoje profesije, kao otkup za život koji mi je poklonjen. Čak mi se i drugo dete rodilo posle toga. Ima li većeg bogatstva i životnog profita od toga.

HUS

Napisali ste više knjiga čiji su pojedini odlomci neka vrsta proročanstava. Nostradamus je u prorokovanju Hitleru dao ime Hisler. Vi ste u svojoj knjizi prevideli pojavu sada vodećeg ruskog genetičara.

- U mom romanu tog čoveka imenovao sam kao Petar Guljajev.

Kad sam posle desetak godina pročitao da najmlađi ruski akademik i nada svetske genetike, Pjotr Gorjajev, ima isti način razmišljanja kao i moj genetičar, plakao sam kao malo dete.

Kakvu nam budućnost najavljuju vaše knjige?

- Svetom već nekoliko vekova upravljaju tri „mesne zajednice“ locirane u Vašingtonu (vojni centar), Londonu (finansijski centar) i Rimu (Vatikan, kao religiozni centar).

SAD, kao masonska tvorevina, ima samo silu i logiku profita. Ova crna rupa civilizacije urušiće se na naše oči. Vatikan takođe. Zapamtite reč HUS.

Šta ona označava?

- To su početna slova imena generala pred kojim će papa bežati iz Vatikana, kao naši husari i krajišici u bekstvu od Srba koji su prešli u papsku veru, a sad se nazivaju drugačije.

U međuvremenu ste rukovodili zdravstvenim ustanovama, susretali se sa ljudima drugačijeg shvatanja pojmova „bogatstva“ i „životnog profita“?

- Bio sam neustrašiv u borbi za opšte dobro, nepobediv u pregovorima sa ministrima, donatorima i ambasadorima. Nepobediv, jer nikad ništa nisam tražio za sebe. Sve za narod.

Nikog se nisam bojao i to se videlo po rezultatima koje sam kao direktor ostvario.

Niko vam nije rekao ni hvala...

- Umesto da kažu šta sam dobro ili loše uradio, političari su se u talasima obrušavali na mene.

I?

- Bio sam zbunjen. Radim za njih i za narod, a uvek na kraju kažu - da se poboljša rad ustanove. Posle toga se predomisle.

I šta onda urade?

- Natovare me opet nekim obavezama. I ja uvek pristanem, zbog onog drugog metka.

Šta je epilog?

- Osam puta sam do sada postavljan sam i menjan sa nekog rukovodećeg mesta. Prekipelo mi je i odlučio sam da se posvetim porodici i svojim hobijima.

To vaše „mirovanje“ prekinuo je infarkt.

- Kad previše daješ, previše i očekuješ. Kad umesto pohvale dobiješ osudu, to stvara unutrašnji konflikt. Pre toga sam radio EKG pregled, kao da sam nešto slutio, ali je sve bilo u redu.

A, onda se to ipak dogodilo...

- Poslat sam u koronarnu jedinicu KC u Nišu sa dva venska otvorena puta, što znači da doktorice na našem internom odeljenju nisu ubice, kako to neki pričaju, već da znaju svoj posao.

Šta su rekli u Nišu?

- U Nišu su mi stavili prsten u desnu koronarnu arteriju kao treći metak i stavili me na listu čekanja za operaciju na Dedinju. Trebalo je da se zameni cela leva koronarka sa račvom.

To je značilo da više nema pušenja, nema prasetine i slaninice?

- I nema dužeg držanja podignutih ruku, a taman sam počeo da vežbam violinu. Na jednoj viziti, zamolim doktoricu da me puste kući, da se sam lečim na svoj način i na svoju odgovornost.

Šta je odgovorila?

- Okrenula se ka drugoj kolegenici i rekla: „Čujete li kako kolega bunca. Nije mu dobro. Dajte da ubrzamo tu operaciju“. Vidim ja koliko je sati i odlučim da sarađujem.

Pristali ste na sve?

- Ali, da me prvo puste kući da se okupam i uljudim.

Pustili su vas?

- Pustili i više me nisu videli. Pio sam otrovne trave i pečurke po porodičnim receptima i moj nalaz je sada bolji nego nekoliko godina pre infarkta.

Kako to?

- I dalje pušim, jedem masno, sviram violinu, duvam u saksofon i trubu dok mi oči ne ispadnu. I član sam planinarskog društva Vranje.

Dakle, radite sve što ne treba po učenju medicine?

- Ali, to je moj izbor. Nisu moji doktori krivi za to. To ne znači da bih istu terapiju smeo da dam bilo kome. Ako bi krenulo po zlu, čekala bi me robija, gubitak obraza i doktorske licence.

Imate iskustva i sa lečenjem preloma.

- Kad je moja sestra slomila ruku ispod ramena, na Banjici su, uz svo kolegijalno poštovanje, rekli da je ishod operacije takvog preloma diskutabilan.

U kom smislu?

- Da kost mora sama da zaraste, ali da nikad više sestra neće moći da se očešlja i digne nešto teže od kašike. Naš zaključak je bio: „Sami ćemo se lečiti, na naš način“.

Šta je rezultat takvog načina lečenja?

- Sestra i sada radi sklekove, nosi kante sa bojom na stovarištu, i dalje vodi karate školu.

BILJOBER

Polje interesovanja vam je i veština lečenja biljem...

- Veštine narodne medicine se u porodici prenose sa kolena na koleno vekovima. Imaju veliku sličnost sa ruskom i kineskom narodnom medicinom, što znači da potiču iz vremena kada je svet imao neku drugu veliku civilizaciju i sisteme vrednosti. Od Nemaca sam, posle položenog ispita, dobio evropsku licencu za biljobera.

Imate li neki zanimljiv recept za naše tradicionalne boljke?

- Porodični recepti će ostati u porodici do srećnijih vremena kad lekar ponovo postane lekar, a ne industrijski radnik na traci.

Gde smo mi Srbi između prošlosti i budućnosti? Pričaju da nam se nameće tzv. „novi svetski poredak“ i da nesvesno pristajemo na to?

- Nama manipulišu da pristanemo na sopstvenu štetu u ime srećne budućnosti.

Kako da sačuvamo tradiciju, kulturni identitet i veštine o kojima u ovom razgovoru govorite?

- Tradiciju i našu izvornu kulturu može da očuva samo seosko stanovništvo. Građani su tu bitku izgubili i zato se sela neprimetno uništavaju.

Ima li tome kraja?

- Kad dođe vreme da građanin uči seljaka kako se svira frula ili vezuju opanci, to će biti znak da je od nacije ostalo samo ime i da smo spremni za Novi svetski poredak.

Okušali ste se jednom u politici, doduše kao nestranačka ličnost. Kako Srbi biraju u poslednjih četvrt veka?

- Narod na izborima bira najmudrije između sebe, ali su i u vreme zlatnog doba demokratije, u staroj Atini, mnogi postavljali pitanje: “Ako glas nepismenog prosjaka ili pastira vredi koliko i glas filozofa Sokrata, koja je prava priroda i suština demokratije?“.

SLOVENSKO BRATSTVO

Nedavno ste književni opus predstavili u Belorusiji na susretu slovenskih pisaca.

- Belorusi su igrom sudbine došli do jedne moje knjige. To su divni ljudi koji mnogo znaju. Imaju osećaj uzvišenosti, veći od našeg, i prime te kao svoga tek kad te dobro izmere.

Saradnja sa njima tek počinje. Imamo zajedničke gene, slične šare na nošnjama, sličnu nacionalnu sudbinu i sličan osećaj za muziku.

Ponuđeno mi je da se sa „Veselim doktorima“, mojom muzičkom grupom, predstavim široj publici u Belorusiji u junu sledeće godine.

Kako vidite izbore kod nas?

- Borba za glasove je rat bez milosti, pravila i morala. Biračko telo je zaboravilo šta sam pričao u jedinoj kampanji u kojoj sam učestvovao, pa se sada čude šta ih je snašlo.

Iza borbe za vlast, čini se, uglavnom neprimetno stoje privatni interesi.

- Ti interesi blokiraju opšte interese i opterećuju budućnost zemlje. Politička moć se stalno pretače u novac i novac u političku moć. Na kraju sve postane nasilje novca nad pameću.

Kome se obraćaju naši političari?

- Političari se uvek obraćaju strastima i emocijama. Ne obraćaju se razumu, jer malo ljudi hoće samostalno da misli. Dobronamernog i mislećeg, samostalnog pojedinca bacaju na ivicu društvenog života lokalne sredine.

Političari su izgubili osećaj čemu služe vlast i država.

Kad će se to promeniti?

- Kad se popravi narod, popraviće se i vlast.

Lekari su nam sve češće u politici. Greše političari, a ponekad i lekari. Kakav je vaš profesionalan i ljudski odnos prema lekarskim greškama?

- Nijedan čovek na svetu ne želi da napravi grešku u poslu koji radi, bez obzira šta da je u pitanju, a najmanje da lekar izgubi svog pacijenta.

Noćne more i besane noći su neopisive i za ono što se da ispraviti, a kamoli ako pacijent umre. Međutim, koga je briga za to, osim nas lekara.

„Glava za glavu“ je, čini se, jedino zadovoljenje za javnost kad dođe do greške doktora.

- Zaboravlja se da može da pogreši ili pretrpi neuspeh samo onaj koji radi. U SAD je, recimo, od 2001. do 2003. godine registrovano 195.000 lekarskih greški i pored vrlo preciznih protokola kojih se svi pridržavaju.

Da li su tamo lekare zatvarali, oduzimali im pravo na rad?

- Ne. Te slučajeve reguliše poseban fond osiguranja.

Gde su granice medicine?

- Da je medicina svemoguća, mi lekari ne bi ni bolovali, ni umirali. Treba biti realan i priznati da je medicina nauka u kojoj se mnoge bolesti leče po različitim doktrinama u svetu. Čak i na istoj klinici ili odeljenju.

I sve su ispravne?

- Sve su ispravne i sve daju dobre rezultate, ali ako krene po zlu, kriv si šta god da si uradio.

Gde smo mi Vranjanci u aktuelnom trenutku, između prošlosti i budućnosti?

- Vranjanac je izgubljen u vremenu i prostoru, jer se odlepio od bazične podloge, poželeo da bude neko drugi i sada levitira kao iskorenjeni balvan na slikama Milića od Mačve.

A tzv. „stari Vranjanci“?

- Stari Vranjanci su se uglavnom odavno iselili iz Vranja, otočili se niz Moravu ka Dunavu. A naseljeni sinovi planina ne osećaju Vranje kao svoje, pa nešto i nemaju volju da neguju ono što se smatra osobeno i vranjsko.

Vranje je u tursko vreme bilo kulturni centar.

- Da, uz Bitolj i Mostar. Ostali gradovi su bili kulturne provincije. Ali, sve teče, sve se menja. Na kraju dođemo do onog - ako nisam sam za sebe, ko će za mene biti.

PROFIL

Osnovnu i srednju školu završio je u Vranju. Medicinski fakultet, specijalizaciju i postiplomske studije učio u Nišu. Po završetku fakulteta, na nivou postdiplomskog usavršavanja u Beogradu, učio je kinesku narodnu medicinu i menadžment totalnog kvaliteta u zdravstvu. Samo je jednom ušao u politiku, kao nestranački kandidat za gradonačelnika po sistemu Brus Lija (sam protiv svih). Ostao je neprihvaćen od lokalnih glasača.

Najnovije vesti