SEĆANJA Pimen Milić, iguman Manastira Prohor Pčinjski

Vranje - Jula 1943. godine upravu nad manastirom Sveti otac Prohor Pčinjski preuzeo je novopostriženi monah Pimen (Milić). U teškim ratnim vremenima, sukobljen sa neprijateljima sa svih strana, iguman Pimen pre svega je brinuo o opstanku manastira i očuvanju njegove imovine. U tome je uspevao, zahvaljujući svojoj odanosti ovoj velikoj svetinji, ali i svom odnosu prema narodu kome ona pripada.

U teškim uslovima posle Drugog svetskog rata SPC, posebno na ovim prostorima, borila se sa velikim teškoćama, sa mukom obezbeđujući minimum egzistencije. Mnogi sakralni objekti, vredni i značajni spomenici kulture sve više propadaju, pa tako i sam manastir Prohor Pčinjski. Iguman Pimen jedva je sastavljao kraj s krajem, a prazna velika zdanja konaka opasno su se ruinirala.

Iguman Pimen bio je starešina u manastiru od 1943. do svoje smrti 1990. godine.

Slovio je za svešteno lice koje je u najtežim trenucima po manastir svojim principijelnim stavovima i zahvaljujući daru prilagođavanja uspeo da sačuva manastirski identitet. U narodu je bio izuzetno poštovan i rado viđen gost u mnogim kućama.

Od starine je poreklom iz sela Oraovica kod Grdelice, gde je i rođen 4. septembra 1920. godine od majke Đurđe i oca Dimitrija zemljoradnika. Svetovno ime mu je Pejča. Osnovnu školu je završio u Oraovici. U aprilu mesecu 1942. godine bugarska okupaciona vlast ga je internirala u Bugarsku. U južnom delu ove zemlje, pod vrlo teškim uslovima na neprekidnom fizičkom radu, proveo je vreme do novembra 1942. Nakon što je je pušten na slobodu vratio se u svoju otadžbinu, u dom svojih roditelja. Tu je proveo šest meseci u razmišljanju kako da ostavi roditelje i tri sestre i da se zamonaši. Uz blagoslovom roditelja i sa uputom crkvenih vlasti došao je u manastir Sveti Prohor Pčinjski 14. maja 1943. godine gde se posvetio Bogu.

Zamonašen je 4. jula 1943. godine u istom manastiru. Kad je 9. jula kosovski bataljon NOP Zejnel Ajdini likvidirao bugarsku policijsku patrolu, upravu nad manastirom od monaha Serafima preuzeo je novopostriženi monah Pimen Milić.
Pre dolaska okupacionih snaga u manastir mudro će okrečiti dve freske na kojima su četnici i četnički dobrotvori iz četničke akcije po Staroj Srbiji i Makedoniji, kao i freske srpskih kraljeva kako ih ne bi uništili okupatori. Posle rata je kreč jednostavno uklonjen tako da su ova vredna dela ostala kao svedok srpske duhovnosti i kulturne baštine za generacije koje dolaze.

Proizveden je u čin ipođakona 27. marta 1945. godine, a 3. juna iste godine u čin jerođakona u pridvornom hramu Svetog Simeona Mirotočivog u Patrijaršiji u Beogradu. U istom hramu jer 16. oktobra rukopoložen u čin jeromonaha.
Od septembra 1943. do 25. januara 1948. godine vršio je dužnost starešine manastira, a za stalnog starešinu manastira postavljen je 26. januara 1948. godine uoči praznika Svetog Save. Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda, a na predlog nadležnog mitropolita, imenovan je za člana eparhijskog saveta.

Za revnosnu službu je na Vaskrs 24. aprila 1949. godine odlikovan crvenim pojasom. U čin igumana je proizveden 25. aprila 1952. godine u crkvi Svete Trojice u Kraljevu. Sva rukopoloženja i odlikovanja primio je od ondašnjeg mitropolita skopskog Josifa Cvijovića.

Nakon nekanonskog proglašenja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, usledio je pritisak i na igumana Pimena i verni narod Pčinje da se priklone novoformiranoj organizaciji i istupe iz Srpske pravoslavne crkve. Klevetan i mučen izdržao je sve nevolje sa verom u Boga i u veku kada se od Srbije samo odvajalo uspeo je da sačuva manastir. Ostalo je zabeleženo da kada su komunistički promakedonski agitatori podgovarali verni narod Pčinje na promenu narod je odgovarao: "Će da bude kako kaže kaluđer"! A kaluđer je rekao ne!

Upokojio se 1990. godine, a sahranjen je na monaškom groblju u manastirskoj porti.

SABRAĆA

Za vreme svoje uprave manastirom Svetim Prohorom igumanu Pimenu sabraća su bili jermonasi Arsenije Kojadinović rodom iz Šumadije, Jefrem Balević iz Peći, Naum Dedijer iz Hercegovine, Nifont Jevremović iz okoline Smederevske Palanke, Gavrilo iz Makedonije, jerođakon Miron, monah Vasilije Stojanović iz okoline Požarevca, sveštenik Jordan Hadži Antić iz Vranja, Sava Stojanović, jermonah, rođen u Vranju 1891 godine. Kao rasofor došao je u manastnr Sveti Prohor 1947. godine. Zamonašio ga je otac Pimen 4. jula 1948. godine. Rukopoložen je za jerođakona 31. oktobra, a sutradan 1. novembra 1956 godine za jermonaha. Jeromonah Antonije Kocić rođen je 1892. u selu Ličin Do, nadomak Predejana. U manastir Sveti Prohor stupio je meseca avgusta 1955. godine. U istom manastiru zamonašio ga je 28. aprila 1956. godine otac Pimen. Rukopoložen je za jerođakona prvog, a za jeromonaha 2. novembra 1956. godine. Jeromonah Naum Spirić rođen je u Tetovu 1907. godine. Zamonašen je 1944. godine. Rukopoložen je za jerođakona 14, a za jeromonaha 16. novembra 1954. godine u Nišu. Primljen je za sabrata Manastira Svetog Prohora 1962. godine. Monah Trifun Stanković rođen je u selu Spančevcu 1900. godine. Zamonašio ga je u manastiru otac Pimen 11. aprila 1951. godine. Pored ove sabraće u manastiru su se spremali i ispite uspešno polagali mnogi sveštenički kandidati, potonji sveštenici.

Najnovije vesti