Bora Stanković je za vreme internacije u Derventi 1916. napisao dve pripovetke: Ludi Rista i Moja želja. Objavio ih je poznati knjižar Iso Đurđević 1920. u Velikom ilustrovanom srpskom narodnom kalendaru za prestupnu 1920. godinu. Pripovetku Ludi Rista objavio je 1954. godine Rista Simonović u „Književnim novinama“. Iako je, poznati pripređivač Borinih sabranih dela, profesor na Sorboni Živorad Stojković kod sebe imao ovaj kalendar, koji mu je Simon, sin Riste Simonovića, lično odneo, Stojković je nije objavio. Tvrdio je da je ona objavljena u Kalendaru za 1923. godinu. Tragom ove tvrdnje Riste Simonovića, Živorad Stojković, sa dobrim primanjima, otputovao je u Sarajevo da pronađe taj kalendar. Međutim, pošto je u „Zemaljskom muzeju“ u Sarajevu nastala poplava, dokumentacija je bila uništena. Na osnovu izložrnog možemo tvrditi da je ovo jedini sačuvani primerak Velikog srpskog narodnog kalendara.
(Tomislav R. Simonović)
"Moja želja"
Evo ni sada, ni celoga života, nikada nikome ne pozavideh više nego tada njemu, kada posle položene mature dođe kući, da provede raspust.
I pre je bilo ''naših'', ali većinom su dopirali do Niša, a najviše do Aleksinca, po učiteljskim školama. A i ko bi se usudio da ide čak i tamo u Beograd, znalo se da ide ili u Bogosloviju ili u one kratke zemljomerske i telegrafske kurseve. I svi bi oni, ma da je većina bivala dobroga stanja, ipak odlazili sa lažnim opštinskim uverenjem o siromaštini i onda bi svoje školovanje proveli oko moljakanja za stipendije, posluživanje i razne milostinje. A novac, što bi ga dobili od svojih kuća, brižljivo bi čuvali i krili, da bi mogli , kada za vreme raspusta dođu ovamo kući, što više da dovuku ne odela, nego mašni, okovratnika i manžetni. A najviše velike, glomazne knjige, istorije, i to kulturne, socijalne, pa čak i na tuđim jezicima samo da bi ovamo nas, svoje rođake, koji ćemo isto tako, kroz nekoliko godina, produžiti školovanje, tom svojom naučenošću, tom množinom knjiga, studija prosto ubijali i izazivali kod nas toliki strah a i poštovanje.
Međutim on, Milan, moj kao neki rođak po tetki a i komšiluku, jer njihova je kuća bila odmah treća od naše-nije hteo da bude kao svi oni. Odmah ode tamo u Beograd i upisa se , i to u ''najstrožiju gimnaziju'', kako se govorilo, i produži dalje školovanje. I što je najglavnije bilo: nije se kao svi do tada, izdržavao posluživanjem, nego poučavajući decu po gospodskim i ministarskim kućama. Tako se bar njegovi ukućani, a osobito otac, pričali, i tako smo mi svi-ne verovali, nego tvrdo bili ubeđeni-jer za nas ovamo svaka je beogradska kuća bila ministarska.
I što ga još više uzdiže: ne samo da nije od kuće tražio da mu se po katkad pošalje novac, rublje ili odelo, osobito nove jake cipele, nego je on otuda ovamo njima često slao poklone i darove.
I sad ne mogu da zaboravim ono, što je činilo čitav događaj, kada bi njegovi o slavi, Sv. Nikoli, dobili od njega žive, sveže ribe. Velike i žive, i to u doba, kad je ovamo kod nas i slana, gotovo ukvarena, riba bila poslastica, retkost. Koliko puta bismo tada mi, deca, išli, da ih gledamo, kako se odmrznute u toploj vodi, već kreću i mrdaju. Na svaki njihov iznenadni pokret, udar repom, mi bismo odskakali uplašeni, a opet svaki od nas, krišom, da nas ne bi spazili, zamakali smo prste u tu vodu, sa strahom dodirujući njihova ljigava i tamna tela, pa posle ne bismo mogli da ih se naližemo, naslađujući se tim ribljim, slanim mirisom. Pa onda ono-ne hvaljenje, nego srećno, a u žurbi, u velikom poslu idenje njegove matere po komšiluku i traženje na poslugu kakvog velikog suda, osobito široke i duboke tepsije, u koju bi mogle te i tolike ribe da se smeste i stanu. I onda ono njeno vajkanje:
Ne znam gde da nađem toliki sud!-Ja toliki nemam, a on, eto poslao otuda neke ribe. Ne znam ni da li su morske ni kakve su-samo velike i žive. I sada ne znam, šta s njima da radim. A šta mu je trebalo toliko da nam šalje i tolike, ko zna kolike, ko zna kolike je pare za njih dao?...
Ali kad on, posle nekoliko godina, u toj prvoj i najstrožijoj gimnaziji položi i maturu i za vreme raspusta dođe ovamo, tek bi onda bilo nešto. Pravi gospodin! Sa razvijenim ključnim kostima, jakim vratom i tamnim, maljavim vilicama i nausnicama. Čela razvijena, visoka, ispupčena a više njega naročito uzdizana i kratko potkresana kosa.
Obučen, istina, u dosta široko, ne za njega krojeno odelo, ali prilično novo; sa štapom ispod pazuha, velikom kožnom duvankesom i u rukavicama i sa čak do ispod pola šake dugačkim manžetnama. A ja se ubih, skući crtaću hariju, savijajući kao manžetne: a po ovima, od hartije, od hartije, naslađivao sam se, kako će mi one tada lepo stajati.
I njegova veličina s godine u godinu sve je veća i veća bivala, osobito u mojim očima. Još kad se doznade i ču, da i on uči za profesora i da još samo koja godina, pa će i on biti profesor; i kada naši nastavnici počeše s njime da se druže, kao sa svojim budućim drugom, i on poče dolaziti na naše ispite-onda tek njegova veličina, sreća i gospodstvo dostiže vrhunac.
Sećam se kad bi došao u naš razred za vreme ispita, da onda mojoj sreći, jer su svi drugovi znali da zbog mene dolazi, a i mom strahu, da se ne osramotim pred njim, ako ne znam, nije bilo kraja i granica. A ona vrelina junskoga dana: mi u zatvorenoj i punoj od nas sobi, a napolju toliko sunce blješti i toliko prodire kroz suve i čiste, jedanput u godini tada, oko ispita, oprane prozore, da nas čisto guši. U klupama, među nama, zaudara znoj. U glavi vrelina mozga od silom, na brzu ruku, što više uguranog predmeta, koji će da se polaže. Kolena mi se od straha ukočila: držim međ rukama neispavanu a još manje kako treba očišćenu i umivenu glavu; grozničavo prelistavajući pojedine partije, osećam kako mi se od znoja sa prstiju vlaži kosa i koža. I onda pored svega onaj strah, trepet, napregnutost: da možda, ne možda, nego sigurno, eto sad, dok nisi ni dočitao to što si ''slučajno'' zaboravio, ne budeš prozvat. I taman, kakav je onaj tvoj ne profesor, ne čovek, nego krvnik, kao da zna da si to zaboravio, da to ne znaš,-ako u inat ne ispovrti i baš to te pita! A on sa njima, tamo za stolom tako slobodno sedi. Čak uzima katalog i zavirujeu nj: gleda nam ocene. Nasmijan, svjež, slobodan, sa čistom kragnom i velikom mašnom, sa još beljim manžetnama i navlaš što više izvučenim iz rukava; nježnih gospodskih ruku, čistih noktiju i na malom prstu pušten, negovan dugačak prozračan nokat.
I tada, pored svega straha, užasa, kada ću biti prozvat, kada ću se početi da sramotim-jedna jedina želja, nikada valjda nedostižna nada: kada ću i ja biti tako kao on?! I eto tako biti gospodin i isto, eto ka sada on, ovako prisustvovati na ispitima svojih rođaka. Kada će i meni mati, kao što znam da sada njegova čini: svakog dana posle ručka, kada budem legao ili se povukao u svoju sobu, a ona onda oko kuće da rasteruje kokoši i pilež, da ne čine larmu i uznemiruju me?
Kada će i moj otac, kao sada njegov, koljući svakog drugog dana po jedno jagnje i unoseći ga u kuću, zaklano sa krvavim nožem među ustima, brišući ruke o kukove, tiho, uplašeno i sve na prstima da ulazi? Još pred samim ulazom da izuva cipele, da ne bi u kuhinji luparao njima i možda njega tamo u onoj velikoj gostinskoj sobi uznemiravao ili budi, ako još spava i leškari... Pa onda, kada će moj stariji brat tako, kao sada njegov što eto ne zna šta će od radosti? Njegov ''Mile'', ono čupe, umrljanih usta i obraza, čak i obrva, golo samo u košulji, koje je on toliko nosio na leđima, cupkao ga, zabavljao, da ne bi tamo materi u kuhinji smetalo pri poslu, ili deralo se,-eto sada pravi gospodin, i to koliki gospodin, i ko zna još koliki će biti!
I onda, da bi tamo u čaršiji, međ komšijama, ostalim dućandžijama, a osobito malo bogatijim, svakog dana se kao znalo za to: kako je njihov Milan došao sa škole i eto odmara se kod kuće, on je, taj stariji mu brat, svakoga dana kupovao najlepšu lubenicu i, podalje od sebe, na dlanu nosio kući, da bi na pitanje i divljanje komšija, kako je lepa, crvena kao krv i još sa noćašnjom rosom i svežinom, on mogao odgovoriti:
-Za našeg Milana!...
Pa će se isto tako i moj stariji brat radovati, kao sada njegov, kada ovaj posle ručka i dobrog spavanja, i dva tri sahata doterivanja i glađenja prd ogledalom, iziđe u šetnju, pa navrati njemu u dućan. Ali ne ulazi, nego sa štapom stane na prag dućanski, a on, brat mu, sav srećan, tobož i on ima gore ka pijaci, gde su velike kafane i gostionice, kakav posao, pa odmah navlači fermen i iz čekmedžeta uzima onu pazarku, modru, plesnivu ali duboku i punu kesu i trpajući je u pojas, polazi sa njime. Ali odvojen, malo iza njega, kao i da ne može da ga se nagleda i kao da mu tobož sa svojim čakširama i laktovima ne uprlja kaput, a ono u stvari da, tako odvojeni, što više njih dvojica upadnu u oči. I ako se usput ovaj sretne sa ''svojima'', gospodom, nekim činovnicima, brat onda sve vodi u kafanu, poručuje piće i to sve pivo. Zna on, da oni samo to piju. Seda i sam sa njima, ali opet malo podalje. I jednako navaljuje, još ne bi čaše ispili on poručuje druge. I on uzima da pije to pivo, ali ne može, gorko mu, a da poruči rakiju, zna, da je to prosto i zato sa suzama u očima od pivske gorčine guta ga. Vadi krišom iz one velike kese i tajom kelneru plaća. Kad mu ovaj donese kusur i kazuje koliko je, on ga ne sluša, još manje da broji. Čak bi volio da mu ništa i ne vraća, a sve iz straha, stida da se time ne pokaže prost, da time sobom njega, Milana, međ tim njegovim drugovima ne osramoti, i pošto u onu Milanovu kožnu, veliku duvankesu krišom ugura ispresavijenu banku, on da im ne bi i dalje smetao, jer zna da nije za njihovo društvo, za njihove razgovore, diže se, oprašta se, a njemu, Milanu, govori:
Pa ti Mile, ne moraš rano kući, ostaviću ja, da je otvorena kapija. A to je značilo da mu je on u kutiji duvanskoj ostavio novca, te ne mora da se boji da neće dosta imati, ako hoće da sa tim svojim društvom da sedi i dalje, večera, čak i pije i u zoru dođe kući. Zato će on i kapiju ostaviti otvorenu, da ne bi morao da čeka i lupa. I odlazeći od njih čisto sa praga kafanskog skače ovamo u čaršiju, odahnjujući, šireći prsa i laktove. Od sreće i razdraganosti dođe mu da samoga sebe lupi po vratu, jer eto sada cela čaršija postade njegova. Svi dućani, sve komšije vide sama šta je, ko je on i kakvoga on brata ima!
I eto to: kad ću i ja takav biti, kada ću i ja mojima toliku sreću i radost tim svojim dolascima za vreme raspusta pričinjavati, to je, tada toliko za mene bilo, da ni do sada, i mučno i ubuduće da ću osećati veće želje...
Bora Stanković,
Derventa 1916.
