Piše: Branka Marković
Osećate li i vi ponekad miris onih pečenih koštana, naročito sa prvim jesenjim granama i šuškavim lišćem, sa onim čudotvornim vetrom prošlosti našeg Vranja i kraja gde vreme često izgubi kompas i kazaljke, stvarnost se zaglavi u nekoj od pukotina prošlosti i sadašnjosti, pa u tišini priziva dane detinjstva, škole i nekih iskrenijih i glasnijih osmeha, toplijih stisaka ruke i pletenih šalova i džempera od vunice različitih debljina i boja.
Ja sam se i sinoć, u toj blagoj i kao od kadife i svile šalvara - miholjskoj noći, osvrtala, ne bi li ugledala ono prepoznatljivo i drago furunče i strpljivog prodavca koštana, koji pažljivo peče ovo zdravo, blago voće - na uglu stare pošte, ispred robne kuće ili preko puta Civrića, na ćošku. Uredno napravljeni fišeci od crno-belih novina, Politike ili Slobodne reči, čekali su svoj trenutak, kada će biti napunjeni vrućim koštanima, da bi zagrejali nečije ozeblo srce, nahranili čežnju u očima, utoplili ruke zaljubljenog para ili dece koji su i te jeseni imali priliku da od svog uličnog prodavca kestenova dobiju fišek neke buduće nostalgije za onim što si beše, i nema da se povrne b'š takoj, isto, ali koje će uvek mamiti i sećati na spokojnija vremena i sitnice koje su bile velika stvar u našim životima.
Jer su nam u biće unosile lepotu jednostavnosti, bojile nas bojama našeg Vranja, upijale u nas mirise sa naših sokaka i duvara naših avlija, kuća, bunara, pa i furunčiki s's koštani u nama - ostavili su vatru želje da opet zavirimo u ono što je prohujalo.
Nisu se potpuno ugasili. A koštana je u Vranju bilo, i to još kako. Stabla kestena u Sobinskoj gori, stara od 300 do 700 godina, uvek su strpljivo čekala svoje berače, i taj pojas stabala kestenova dug je više kilometara. Prema Dobrim vodama, daljem Dobroševcu, Borinom brdu uz Sobinsku reku, grane kestenova su bile teške, jedre, berači su imali mnogo posla, ali žalili se nisu. Ostavljali su, oni, sem za prodaju, i pedesetak kilograma ovog koštunjavog i slatkog ploda i za svoje potrebe: čuvali su ih u ostavama do Nove Godine i Božića, a povremeno, da se ne bi pokvarili i upalili, okretali su ih i držali na promaji. Bodlje zelene boje, posle berbe, povremeno su prskali vodom, da sazre, pa su ih po nekoliko puta okretali. A onda - plod su vadili iz ljuske.
Pokušavali su Vranjanci da kestenove sade i drugde, ne samo u Sobinskoj gori. I dobijali su oni iz plodova mlade sadnice. Ali - nikako da se stablo razvije i rodi onako slatke plodove. Sećam se ogromnog drveta kestena ispred Vukove škole, koje je gledalo na Baba Dikino dućanče. Baš sam ispod njega prolazila dok sam išla u zabavište (Ulica Cara Dušana).
Pred očima mi kišovit dan. Kod Baba Diku - lom! Gužva do besvesti, graja dece - stigli novi petličiki i lule od slatke smole, gumene bombone i kišobrančiki. Kišobrani na sve strane, a mi, deca, u plastičnim, providnim palerinama kupljenim u Jugoplastici, na uglu glavne ulice prema Bagatu, žurimo da kupimo slatkiš, pa pravac - zabavište. I taman dođemo do kestena, uljuljkani u slatko zadovoljstvo i to pre doručka u zabavištu, dva dečaka - Buljča i Toša Majmun - počnu da nas gađaju koštanima i otimaju nam slatke lule u celofanu. Ni kiša ih nije sprečila za paljbu koštana na nas.
Ipak, u sećanje su se urezali i još uvek mirišu oni pečeni, slatki, predivni koštani sa vranjskih ulica, naročito koštani iz fišeka vranjskih Goranaca i Faika, vlasnika poslastičare Šar, koji je često obilazio prodajna mesta koštana, iako ih, sam, nije prodavao. Jedan od njegovih prodavaca bio je i čovek sa brčićima, omanjeg rasta, koji je stalno nosio kaput braon boje - Emin Lule. Stajao je kod stare pošte i bio ćutljive prirode. Retko je progovarao po koju reč, ali ga se sećaju po blagom pogledu - deci je uvek stavljao više koštana u fišek, pa su bila radosna zbog toga, naravno.
Povremeno bi koštane prodavali i kod Velike, preko puta Civrića, a kasnije, sedamdesetih i osamdesetih godina, njih je prodavao i Srđan Meče, rodom iz Mazaraća, sada već pokojni. Bilo je tada više njih, prodavaca ovog slatkog, nostalgičnog ploda, a u sećanjima starijih Vranjanaca je drveća kestenova bilo i pri crkvi Sv. Nikole, iznad Tulbeta, prema Krstilovici. Pominje se i neki Uroš Vrabica, koji je, pored koštana koji su bili "poskupi od semke", prodavao i kikiriki, a ponekad je, preko rešetke, na žaru i ćumuru (tako mi je pričao kum, sada pokojni, poštovani Toma Vlajinac) u svojoj kovačkoj radnji na ćošku Beogradske ulice pekao koštane i rođak Ramiza, komšije mog iz stare ulice - Meča iz Sarajine.
Po drugima - on je tu pekao samo džigericu, i delio je ponekad i komšijskoj deci. Onda bi pečene koštane stavljali u korpu od pruća i prekrivali ih krpom. Naravno, prilikom pečenja, koštani se bar jednom zaseku po sredini, "da ne pucav i ne letiv, da ne gi udarav ljudi po ulicu što idev i što čekav pored furunče". Da i ne spominjem one, tada nekako posebne - pečene i kuvane koštane za vreme Badnje večeri, Božića i oko Nove Godine.
Na vranjskoj trpezi i na svim trpezama okoline Vranja, u selima i ma gde u našem kraju, tradicija je tada najbogatija i najsvečanija, sve blista pravoslavljem i poreklom našim, preci nam nekako naiđu u goste, osećamo njihovo prisustvo pored tamjana, ikona, kandila, badnjaka i bosiljka, pa nam koštani budu i slađi i draži, suza sama poteče iz oka, sklizne. Ali, još je tu i najveća sreća - da neko ima priliku i da ga zagrle majčine ili očeve ruke, da su još živi, pored nas, oni i naši najdraži. Eeeh... Da kažu da je pečeni kesten bogatiji vitaminima, a kuvani - mineralima. Da pečeni koštani čuvaju srce.
A ja, ja samo znam da mi je srce najbogatije kada ga preplave sećanja, mirisi, ukusi i vetar sa Pljačkovice i Krstilovice, Borinog brda, kad kuca kazaljkama onog časovnika iz prošlih vremena, koji proradi često - zaustavljajući vreme i svodeći ga na jedan trenutak, jedan dan, jedno jutro, podne ili veče. Jedan sokak, jednu klupu. I mnogo nostalgije.
Misli hrle i ovog novembra ka pečenom koštanu, po kome je, po priči i legendi već i ubava Malika vranjska dobila ime, jer je imala sve što i on - lepotu, umešnost da pleni i osvaja. Koštana, koja je često pevala Mitketu u vodenicama Sobinske reke, umela je da mu od kestena napravi ukusna jela, da mu od " koštan" spremi eliksir mladosti, pripremljen na starinski, meraklijski način, a koji je je pravo uživanje.
"Onda vam je pred očima sve lepo, a poseban interes vlada za lepši pol. Želja se budi, a i volja za životom", govorio je stari Vranjanac Rade Mitić - Batke.
Bilo kako bilo, verujem da se i vi uželite časova sa manje automobila, buke, smoga. I da udahnete zelenilo, svežinu, mirise iz kuhinja vaših roditelja i baka, popijete sok od zove i probate slatko od kore lubenice i narandže, da rastvorite sirup od višanja iz vranjskih voćnjaka, džem od šljiva sa aromom ruma da lepo namažete preko kriške vrućeg pekarskog hleba. Pa i pečenog kestena, kad je hladno i kad nije, samo da se podsetite na trag onog asfalta, onog neba, onog lišća u parku - kad je sve bilo drugačije i mirnije.
Naravno, svako vreme ima svoje prednosti, a želja i volja za životom treba da nadraste sve sekunde proživljenog i onoga što još uvek traje i čega će biti. U toj radosti što postojimo, valja se setiti trenutaka koji su nas vajali i unosili ono lepo i dobro u nas. Jedan od njih je i pečen koštan. Neću, iz inata - da ga pečem u rerni. Obradovaću se ako ovih dana spazim u gradu neko furunče. Ako se to i ne desi, požuriću da odvojim vreme i trknem do Skoplja, kraj Vardara. Tamo ima mnogo onih kod kojih ćete kupiti, nahraniti nostalgiju za pečenim kestenom, mada - onakav koštan, koji vam još uvek čuva srce - možete pronaći jedino - u vašoj uspomeni duše.
(Iz knjige Hronika jedne nostalgije)
