Piše: Tomislav R. Simonović
U Srpsko-hrvatsko-slovenačkoj enciklopediji koju je priredio istoričar dr Stanoje Stanojević (izdata u Zagrebu 1929. godine), Vranjska eparhija se pominje nakon obnovljenja Pećke patrijaršije. U njoj je profesor Radoslav Grujić napisao: Godine 1565. episkop vranjski Sofronije bio je sufragan skopskog mitropolita. Godine 1725. skopski mitropolit Kiril potpisivao se kao mitropolit Skoplja i Vranja“.
Čitajući tekstove i gledajući proslavu obnove Eparhije vranjske na sajtu eparhije, koja u Vranju obeležava 50 godina, iz naslova se vidi da je reč o njenoj obnovi. Iz teksta saznajemo da se 3. novembar 2025. godine slavi kao pedesetogodišnjica njenog osnivanja. Bilo da je reč o obnovi ili osnivanju pre 50 godina, autor teksta je morao da pruži osnovne podatke o njenom osnivanju, kao i o samoj proslavi. Olako se prelazi preko istorijskih, dobro poznatih činjenica. Da li je Eparhija vranjska osnovana pre 50 godina?
Nije čudo što preko elektronskih medija, naročito u emisijama beogradskih televizija koje pripremaju i vode neupućeni voditelji, postave pitanje i reč daju gostu - načitanom i upućenom u istoriju. Kada gosti uvide da pred sobom imaju neznalicu, često počinju da drže lekciju i tvrde, na primer, da Srpska pravoslavna crkva postoji od ustoličenja prvog patrijarha obnovljene Pećke patrijaršije nakon Prvog svetskog rata 1922. godine. Zaboravlja se da je Pećka patrijaršija bila ukinuta 1766. godine.
Postavlja se važno pitanje - zašto se jedna institucija koja traje gotovo hiljadu godina, kao što je Vranjska eparhija, može tako lako dovesti u pitanje ili zanemariti.
„U ovom istorijskom momentu kada ponovo oživljava Eparhija vranjska, koja se rodila još u doba Vukana Nemanjića i ušla u sastav Srpske pravoslavne crkve, na njeno čelo za vladiku dolazi ličnost koja je sebe utkala u veličanstveno biće Hristove crkve i njene prosvete i kulture. Ta ličnost je vladika Domentijan“, (iz zdravice episkopa niškog Irineja prilikom ustoličenja vladike Domentijana).
Prema istorijskim podacima Vranjska eparhija postoji još od srednjeg veka, kao duhovni i kulturni stub juga Srbije. Njena uloga nije bila samo verska: ona je čuvala identitet, pismenost, jezik i tradiciju Srba, naročito u vremenima kada je politička vlast bila nestabilna.
Nije moje da polemišem sa onima koji ne priznaju srpski identitet, niti da budem „pop nad popovima“. Svima, bilo da su vernici ili ne, dobro je poznata činjenica da je upravo pravoslavna crkva najzaslužnija za očuvanje srpskog nacionalnog identiteta, kroz veru, osnivanju prvih škola i štamparija u manastirima.
Svakodnevno slušamo o kulturi sećanja, ali o kulturi zaborava retko govorimo. Da li se nastavlja tradicija Vranjanaca da neke važne istorijske događaje predstavljaju kao da su se dogodili juče, iako je dobro poznato da su se desili mnogo ranije. Nekoliko događaja iz bliske prošlosti Vranja svedoče o prekidu tradicije.
Jedan od njih je osnivanje Radničkog univerziteta 1928. godine, kada su Jovan Hadži Vasiljević i Stojan M. Simonović otputovali u Skoplje da od tamošnjeg Univerziteta dobiju dozvolu za osnivanje Radničkog univerziteta u Vranju. Sačuvan je dnevni red i naziv predavanja koje je održao Hadži Vasiljević 1928. godine. Danas se kao dan osnivanja Radničkog univerziteta slavi od 1954. godine.
Drugi primer je dom Olivera Verica Đorđević, koji se i dalje predstavlja kao nastavak rada Amerikanskog doma za srpsku ratnu siročad Džona Frotingama. Taj dom je osnovan u martu 1919. i radio do Frotingamove smrti 1935. godine.
Nećemo se baviti istorijom Vranja koja se kroz vekove menjala. Vranje je pripadalo raznim državama i osvajačima. Prema administrativnoj podeli Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, objavljenoj u „Almanahu“ za 1924. godinu, Vranjska oblast sa sedištem u Vranju, u vreme kada je veliki župan bio Đorđe Bošković, obuhvatala je delove okruga Vranjskog, Kumanovskog i Kosovskog. U njenom sastavu bili su sledeći srezovi: Bosilegradski, Gnjilanski, Krivopalanački, Masurički, Poljanički, Pčinjski i Preševski.
Šestojanuarskom diktaturom i novom podelom vlasti 1929. godine, ukinut je sistem oblasti, a Vranje je pripalo po novoj podeli Vardarskoj banovini sa sedištem u Skoplju.
Posle Drugog svetskog rata, Vranje je postalo deo nove Federalne Jugoslavije, u okviru Socijalističke Republike Srbije.
Po našem mišljenju najveći problemi po pitanju pretenzija suseda, naročito Bugarske prema istočnim delovima Srbije (od Timoka do Južne Morave) i danas, Republike Severne Makedoniji nastaju baš u vreme Socijalističke Jugoslavije. Ne njenom krivicom.
Koreni sukoba, odnosno pretenzije Bugarske prema ovim delovima Socijalističke Jugoslavije, potiču još iz 19. veka, tačnije od Sanstefanskog sporazuma. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je taj sporazum jedan od razloga za obnovu Vranjske eparhije u doba vladavine komunista, 1975. godine.
„Jer današnji čovek podložan je bezverju, sumnji, malodušnosti i sujeverju. Nemoral je danas zavladao svetom“, izjavio je u besedi novohirotonisani episkop obnovljene Vranjske eparhije, episkop Sava.
O čemu se radi?
Otac ruskog cara Nikolaja II, Aleksandar III Aleksandrovič, sveruski imperator iz dinastije Romanov, zarad interesa svoje zemlje marta 1878. godine, sklopio je sporazum sa Osmanskim carstvom. Njime je okončan Rusko-turski rat (1877-1878. godine, ali je svojim ustupcima stvorio nesagledive posledice Srbiji, naročito jugoistočnoj Srbiji, uključujući i Vranje kao i jugoistočne delove Srbije i Južne Srbije, danas Severne Makedoniji.
Stvorio je veliku Bugarsku koja se prostirala od Dunava do Egejskog mora i od Niša do Ohrida. Ustupio je Bugarskoj srpske teritorije od Timoka do Južne Srbije, (u Sofiji je 1918. godine, iz štampe izašla knjiga Od Timoka do Morave autora Alekse Pavlova (Otь Timokь do Morava'', Aleks. Pavlovь, štamparija Balkan iz Sofije). Autor Pavlov nije očekivao kraj Prvog svetskog rata, već se nadao da će oblasti koje im je Rusija Sanstefanskim sporazumom poklonila na štetu Srbije, stvarajući Veliku Bugarsku, zauvek ostati u njenim granicama.
Iako je bio svestan da je Sanstefanski sporazum nevažeći; trajao je samo tri meseca i ukinut je Berlinskim ugovorom u junu 1878. godine. Pavlov je, u skladu sa svojim uverenjima, nastavio da Sanstefanski sporazum posmatra kao trajnu osnovu bugarskih nacionalnih težnji. U skladu sa politikom bugarske vlade, u svojoj knjizi„prisvojio“ je ne samo srpske teritorije već i srpske pisce - Stevana Sremca i Borisava Stankovića.
Njih je bugarskoj publici predstavio kao „moravske Bugare“, objavivši njihove fotografije, uključujući i onu Borinu iz mlađih dana, u vreme kada mu je „Koštana“ donela slavu. (Danas, povodom američkih sankcija na uvoz nafte iz Rusije, visoki srpski zvaničnici nam govore o dobrim odnosima sa ovom zemljom koji traju više od 200 godina.
Prethodni predsednik Republike Srbije podizanje spomenika caru Nikolaju II Romanovu obrazložio je činjenicom da je njegov deda voleo Ruse. Doktori nauka pripovedaju kako je car Nikolaj II Romanov uslovio engleskog kralja da pošalje lađe za prebacivanje srpskih ratnika na Krf. Međutim, niko nikada nije video, verujemo „izmišljeno“ uslovljavanje, odnosno depešu ili pismo cara Nikolaja engleskom kralju.
Niko ne spominje ni broj od oko 1.300 000 Srba koji su stradali u Prvom svetskom ratu, a koje je car Nikolaj II tobože zaštitio (iako nije bio sposoban da zaštiti ni svoju porodicu, ni svoju zemlju, a kamo li srpske ratnike pri prelazu preko Albanije). Niko ne spominje ni broj stradalih Srba u Dobrudži (Rumunija) koje su kralj Aleksandar i Nikola Pašić sa Krfa poslali da brane Rusiju.
Car Nikolaj II Romanov izvršio je smotru srpskih ratnika, koji se još nisu oporavili posle prelaska preko Albanije, i potomiih „gurnuo“ u smrt. Kralj Aleksandar, naročito Nikola Pašić, kojeg je Nikolaj Romanov odlikovao, poslali su srpske ratnike da brane Rusiju.
Dragoceno svedočanstvo o najvećem stradanju Srba u jednoj noći, ostavila je učesnik i očevidac, Škotlanđanka dr Elsi Inglis.
„Srpska divizija je ušla u borbu sa 15.000 ljudi, bili su u centru, Rumuni levo, a Rusi desno. Rumuni su se povukli i izgubili položaje. Srbi se bore već 24 sata na dva fronta iz borbe izlaze gubeći 11.000 vojnika za jednu noć. Skoro neverovatno i za divljenje“, (iz knjige T. Simonovića, Džon Frotingam zaboravljeni srpski dobrotvor, Zavod za udžbenike, Beograd, 2018. godine.)
Pitanje teritorija i razgraničenje sa poraženom Bugarskom u oba svetska rata, koja se ponašala kao da je u oba rata bila pobednik, nastavlja se i nakon Drugog svetskog rata. Tito je, zbog ličnih odnosa sa Georgi Dimitrovim, (Kominterna, Moskva i td.), Bugarskoj oprostio ratne reparacije (ne treba zaboraviti da je u Prvom svetskom ratu Vranje najviše stradalo u Prvom svetskom ratu od reparacije dobilo samo Dekerovu-drvenu baraku). U doba Inormbiroa i sukoba Tita sa Staljinom, Dimitrov je podržao Staljinovu Rezoluciju Informbiroa i odrekao se dobrih međususedskih odnosa sa Jugoslavijom.
Odnosi Srbije i Bugarske su tokom istorije varirali, zavisiće pre svega od interesa Rusije prema balkanskim zemljama. Više od jednog veka nakon uspostavljanja bugarskog egzarha, Bugarska je iskazivala sve veće teritorijalne pretenzije prema oblastima Srbije i Makedonije.
Da bi se SFR Jugoslavija suprostavila teritorijalnim pretenzijama Bugarske, Sinod Srpske pravoslavne crkve i srpska vlada, doneli su odluku da se u Vranju obnovi Vranjska eparhija. Neki politički potezi moraju se sagledati realno onako kako su se zaista dešavali nezavisno od toga što su na vlasti biProli komunisti.
Od oslobođenja od Turaka, Srbija menja svoje nazive i državne forme: Kneževina u doba Obrenovića, Kraljevina Srbija u vreme Obrenovića i Karađorđevića, Kraljevina SHS nakon Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine, kada je Srbija „prigrlila“ Hrvatsku, Sloveniju, Dalmaciju i druge oblasti kojima je donela slobodu, zatim Kraljevina Jugoslavija, Federativna Republika Jugoslavijua i Socijalistička Republika Jugoslavija.
Najveće pretenzije Bugarske prema teritorijama Srbije i Makedonije bile su upravo u doba SFRJ-ili, kako se često govorilo, u „vreme komunista“. Ovom prilikom nećemo se baviti zločinima komunističkog režima, njegovim žrtvama, Golim otokom, nacionalizacijom imovine, naročito crkvene, već ćemo se usredsrediti na izgradnju eparhijskog doma u Vranju.
Nakon stvaranja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine i ustoličenja Patrijarha Dimitrija u Pećkoj patrijaršiji 1922. godine, već 1931. godine obnarodovan je Ustav Srpske pravoslavne crkve. Tim aktom došlo je do značajnjh promena u pojedinim mitropolijama i eperhijama, naročito u južnim, novooslobođenim teritorijama od Turaka u Prvom balkanskom ratu.
Problem teritorijalne crkvene organizacije i kadrovske politike Srpske pravoslavne crkve, izraženiji je bio u Kraljevini Jugoslaviji. Pod nerazjašnjenim okolnostima umro je vladika Varnava, a slučaj sa Justinom Popovićem i profesorom teologije, Vranjancem Velimirom Hadži Arsićem, po našem mišljenju bio je značajniji upravo u tom periodu. Iako je dobro poznata činjenica da je posle Drugog svetskog rata, nova vlast sa Beogradskog univerziteta „najurila“ preko 600 profesora, među njima i Justina Popovića, problemi kadrovske politike i crkvene organizacije bili su veći u vreme Kraljevine Jugoslavije.
Da li je Kraljevina Jugoslavija bila sekularna država?
Formalno, bila je ustavna monarhija, sa određenim elementima sekularnosti, ali je u praksi postojala bliska povezanost države i Srpske pravoslavne crkve, naročito u pogledu uticaja na kadrovsku politiku i crkvrnu teritorijalnu organizaciju. Srpska pravoslavna crkva je episkopa niške eparhije Dositeja Vasića, premestila u Zagreb 1931. godine, gde je postao prvi mitropolit novoosnovane Zagrebačke mitropolije. Njegov premeštaj nije bio slučajan. On se može tumačiti kao deo šire državno crkvene strategije i integracije novih prostora i jačanja prisustva SPC u Hrvatskoj.
U njegovom odsustvu, iste godine nakon njegovog premeštaja i odlaska u Zagreb, po novom Ustavu SPC iz 1931. godine, izvršena je arondacija između Skopske mitropolije i Niške eparhije. Tom prilikom je došlo do promene crkvenih granica, odnosno do prenosa pojedinih parohija i manastira iz jedne u drugu crkvenu jedinicu. Ustav SPC je omogućio da se srezovi: Bosilegradski, Masurički, Poljanački i Pčinjski izdvoje iz sastava Eparhije niške i pripoje Mitropoliji skopskoj. Ništa neobično jer je kralj Aleksandar zagovarao integralno jugoslovenstvo i činio ustupke novopripojenim oblastima.
Arondacija je usledila nakon „udaljenja“ mitropolita Dositeja i u vreme posle Šestojanuarske diktature 1929. godine kada je Vranje pripadalo Vardarskoj banovini. Iako se zna, važno je napomenuti da komunisti u doba arondacije nisu bili na vlasti, te se postupci Srpske pravoslavne crkve iz tog perioda ne mogu pripisati komunističkom uticaju. Nakon Drugog svetskog rata i stvaranja nove republike Makedonije u okvviru FNRJ, Skopska mitropolija je egzistirala pod imenom „Deo eparhije skopske“ do 30. maja 1975. godine, kada je Sveti arhijereski sabor Srpske pravoslavne crkve doneo odluku o obnovi Vranjske eparhije sa sedištem u Vranju.
Dva sveštenika koji nisu bili rodom iz Vranja, niti su živeli niti radili u njemu, bavili su se istorijom Vranjske eparhije: prvi je bio srpski istoričar, sveštenik, teolog, profesor teologije i istorije na Univerzitetu u Skoplju i Beogradu Radoslav Grujić (Zemun, Austrougarska, 1878- Hvar, 1955. godine). Bio je poznat po proučavanju crkvene istorije, uključujući i pisanje o Eparhiji vranjskoj 1925. godine.
U Srpsko-hrvatsko-slovenačkoj enciklopediji koju je priredio istoričar dr Stanoje Stanojević (izdata u Zagrebu 1929. godine), Vranjska eparhija se pominje nakon obnovljenja Pećke patrijaršije. U njoj je profesor Radoslav Grujić napisao:
„Godine 1565. episkop vranjski Sofronije bio je sufragan skopskog mitropolita. Godine 1725. skopski mitropolit Kiril potpisivao se kao mitropolit Skoplja i Vranja“.
Profesor Grujić postao je poznat posle otkrića zemnih ostataka cara Dušana u manastiru Svetih arhangela kod Prizrena. Godine 1932. izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Bio je osnivač i prvi upravnik Muzeja Srpske pravoslavne crkve.
Posle profesora Grujića, najznačajnija ličnost koja se bavila crkvenom istorijom Vranja, je prota Petar V. Gagulić (Gornja Konjuša, Toplica,1906-Niš, 1995. god.) Bio je ugledni srpski sveštenik, hroničar i autor nekoliko studija. Napisao je dve značajne knjige o istoriji vranjske crkve: „Spomenica Sabornog hrama Svete Trojice u Vranju-1838-1858-1958. godine, objavljene 1958. godine i priredio „Prilog istoriji Vranjske eparhije“, 1986. godine.
Ne tvrdimo da je izgradnja eparhijskog doma u Vranju u porti Crkve Svete Trojica bila iz ljubavi države prema crkvi, ali je činjenica da je država učestvovala u finansiranju. U doba vladavine KPJ bilo je malo vernika pa je crkva bila relativno siromašna i verovatno ne bi mogla samostalno da sagradi eprhijski dom. Nijedan režim nije idealan. U školi smo učili sve najgore o Kraljevini Jugoslaviji. Desanka Maksimović, koja je jednom prilikom bila gošća mog oca, rekla je da u Kraljevini nije sve bilo tako crno kako su komunisti predstavljali.
O generalu Franku u Španiji, učili smo da je vodio fašistički režim što ne osporavamo. Sedamdesetih godina prošlog veka u Domu omladine, slučajno sam prisustvovao razgovoru osnivača Književne reči Milisava Savića, Srbe Ignjatovića, Gojka Đoga, Simona Simonovića. Skoro dva sata slušao sam Miloša Crnjanskog. Nije se negativno izrazio o Franku, već je istakao da je diplomatskom koru obezbeđivao vozila, vodiče i troškove za obilazak Španije.
Nisam komunista da bi veličao SKJ i Josipa Broza, i svestan sam da se ove rečenice mogu tumačiti na različite načine. Ne mogu pisati o Srbiji u celini, ali mogu o Zavodu za zaštitu i materijalno proučavanje spomenika kuluture Narodne Republike Srbije. Imao sam prilike da vidim prepisku mog oca kao poverenika Zavoda za zaštitu spomenika sa direktorom Zavoda Milanom Panićem Surepom. Velika sreća za Vranje bila je što je na tom mestu bio Milan Panić Surep, kao i Rista Simonović kao poverenik Zavoda. U pismima Zavodu a pored imena i prezimena, Simonović se potpisivao kao „Poverenik za čuvanje starina“.
Zahvaljujući njihovoj saradnji u vranjskom okrugu su sačuvani svi kulturno-istorijski i verski objekti. Nećemo spominjati imena i režim koji je bio na vlasti ali napominjemo da su ovi spomenici zaštićeni počev od 1948. godine do 1951. kada je je poverenik Zavoda Simonović proglašen za informbirovca zbog čega je otkazao usluge Zavodu. Tu se stalo sa daljom zaštitom spmenika kulture i verskih objekata.
Zahvaljujući Zavodu za zaštitu spomenika i „Narodnoj vlasti“ kako je pisao prota Petar Gagulić, ne samo kulturno-istorijski, već i verski objekti su sačuvani parama koje je država uložila za njihovu zaštitu. Zavod za zaštitu spomenika jedino nije odobrio sredstva za Crkvu Svetog Nikole, jer je njena obnova trajala nekoliko godina i završena je oko 1900. godine. Iz Zavoda su smatrali da je Crkva Svtog Nikole bila dobro očuvana.
Koliko je sredstva za obnovu Manastira Prohora Pčinjskog u doba Milana Panića Surepa odobreno, ne možemo precizno reći. Ali na osnovu fotografije manastira objavljene u „Politici“ između dva rata, razlika je očigledna.
Za obnovu Eparhije vranjske bila je neophodna izgradnja konaka za život i rad episkopa:
„Jedan vrlo veliki nedostatak novohirotonisanog episkopa Vranjske eparhije bio je konak. Božjom pomoću i nastojanjem crkvenih i narodnih vlasti i taj je problem uspešno rešen“, pisao je prota Petar V. Gagulić u knjizi: „Prilog istoriji Vranjske eparhije, 1986. godine.“
Mladi vranjski arhitekte, pokojni Milorad Mića Veljković i Božidar Boban Cvetković, kao studenti su izuzetno dobro sarađivali-toliko dobro da su svoje diplomske radove radili zajedno. Zajednički su uradili projekte Simpo hotela na Pržaru i zgradu Eparhije vranjske. Božidar Cvetković je za svoj diplomski rad prijavio projekat „Simpo“, a Milorad Veljković projekat konaka-zgrade za život i rad vranjskog vladike. Kako se ni država ni crkva nisu izjasnile ko je bio inicijator ideje za zidanje eparhijskog doma, nismo u mogućnosti da sa sigurnošću tvrdimo na čiji predlog je obnovljena Eparhija vranjska.
Jak razlog za obnovu Eparhije vranjske i zidanje eparhijskog doma imala je i država i crkva i danas posle 50 godina može se postaviti pitanje da li je to bilo više političo ili versko pitanje. Od vremena bugarskog egzarha koji je nastao još pod turskom vlašću oko 1850. godine, Bugarska je imala pretenzije prama delovima Srbije- od Timoka do Vardara. Problem je postao ozbiljniji za Srbiju nakon Sanstefanskog ugovora iz 1878. godine.
Da bi se umanjile bugarske pretenzije, posebno prema Vranju, odlučeno je da se sagradi eparhijski dom. Bio sam svedok, ali ne i učesnik, kada se počelo sa zidanjem zgrade za potrebe eparhije. Prisustvovao sam polaganju kamen temeljca za zgradu u kojoj će živeti vladika novoobnovljene eparhije. Projektant je bio moj cimer, arhitekta Milorad Veljković, koji me je pozvao da prisustvujem osvećenju temelja. Ne sećam se da li je u „Slobodnoj reči“ bilo najave za ovaj događaj, ali sam poziv prihvatio i poneo fotoaparat da ovekovečim trenutak.
Događaj se odigrao 15. decembra 1976. dodine. Dan je bio oblačan, hladan, sa provejavanjem snega. Deo temelja je već bio iskopan. Čuo sam da je iz Niša doputovao niški vladika Irinej, koji je dve godine ranije rukopoležen za niškog vladiku. Ubrzo je stigla grupa ljudi, među kojima sam prepoznao Blaška Trajkovića, predsednika Socijalističkog saveza Vranja. Kasnije sam saznao da su sa vladikom Irinejem došli arhitekte i građevinski inženjeri, i profesori sa niškog Univerziteta, uglavnom Belogardejci. Vranjanci, su ih dobro poznavali - kod njih su polagali ispite i oslovljavali ih sa „profesore“. Časne sestre koje je iz Niša doveo vladika Irinej su pripremile ručak za goste nakon ceremonije.
„Za novi episkopski dom, preosvećeni episkop niške eparhije i administrator Vranjske eparhije, gospodin Irinej položio je kamen temeljac za izgradnju novog doma 15. decembra 1976. godine. Dom je završen sa izgradnjom i osvećen 24. septembra 1978. godine, na sam dan ustoličenja novoimenovanog episkopa Vranjske eparhije Domentijana…
No blagodareći Preosvećenom episkopu niške eparhije Irineju Gavriloviću, u čijem se domenu još nalazio deo Vranjske eparhije, njegovoj saradnji sa „Narodnim vlastima, i pitanje podizanja eparhijskog doma u Vranju rešilo se uspešno“, iz knjige prote Petra Gagulića. „Narodna vlast“ kako su je nazivali sveštenici i istoričari Vranjske eparhije, bila je zastupljena sa: predsednikom Republičke komisije za odnose sa crkovom Živomirom Stankovićem, predsednikom Komisije za odnose sa crkvom S.O. Vranje, Dobrivojem Stojiljkovićem, predsednikom Odbora za naimenovanje Skupštine Republike Srbije Vitomirom Petkovićem, predsednik SO Vranje Ristom Mladenovićem.
Krst od mermera, po sećanju sastavljen je iz tri dela, bio je položen u temelj. Počela je služba. Vladika Irinej je bosiljkom potpljenim u vodi poprskao krst, a zatim, primetivši komešanje među gostima, zahvatio veću količinu osveštane vode i poprskao sve prisutne preko glave-uprkos pokušajima nekih da se sklone.
Od građana Vranja, koliko se sećam, nije bilo više od desetak-petnaestak ljudi. Verujem da bi vladika Irinej bio srećan da je pri osvećenju kamen temeljca bilo prisutno bar onoliko ljudi koji su sedeli u prva dva reda na svečanoj akademiji kada su dodeljivana odlikovanja za „zasluge“ oko podizanja eparhijskog doma novembra 2025. godine.
Nakon polaganja kamen temeljca, vladika Irinej je pozvao prisutne na ručak. Celom dužinom prostorije, gde se danas nalazi biblioteka Vranjske eparhije, bili su poređani stolovi sa kompletnim servisima za ručavanje. Većina gostiju- nekadašnji studenti ruskih profesora -nisu ostali na ručku. Mnogi od njih, članovi KPJ, ušli su u dvorište crkve po službenoj dužnosti i nakon osvećenja temelja otišli svojim kućama, ne ulazeći ni u samu crkvu.
Većina arhitektata i građevinca takođe nisu prisustvovali ručku. Bilo je dosta slobodnih mesta za trpezarijskim stolom, pa sam kao posmatrač sedeo jedno mesto udaljen od vladike Irineja. Ručak je počeo, ali je nedostajao limun. Đakon Stanislav Petrušević (kasnije je krstio mog starijeg sina) se našao u nezgodnoj situaciji i odgovorio da limuna nema. Neko od građana, verovatno zbog zime, doneo je limun u prostoriju da ga sačuva od mraza. Vladika je rekao đakonu da nabere limun, što je ovaj bez pogovora i učinio.
Vladika Irinej je sa ruskim profesorima razgovarao o ribolovu, o vrstama riba u Nišavi i Južnoj Moravi. Pre glavnog jela, ponudio je goste vinom. Poslužen je flaširani kosovski Kaberne, ali je vladika, da bi nazdravio, iz svoje torbe izvadio domaće vino-koje je jedini od prisutnih i pio.
Kasnije sam otišao na odsluženje vojnog roka i zaboravio na film koji je godinama stajao u foto-aparatu. Hteo sam da uradim fotografije ali je nerazvijeni film u koloru bio uništen zbog dugog stajanja.
Među prisutnim gostima prilikom osvećenja kamen temeljca, najznačajnija politička ličnost, predstavnik narodne vlasti, među prisutnima bio je predsednik Socijalističkog saveza Vranja Blaško Trajković. U vreme osvećenja kamen temeljca nisam ga lično poznavao. Njegov lik mi je bio poznat i dnevnog lista „Slobodna reč“. Kasnije kada sam ga upoznao, nije mi padalo napamet da ga pitam oko podizanja konaka i obnove Vranjske eparhije. Često sam ga viđao u kafiću, u društvu legendi vranjskog rukometa, Ivana Petrica Gricka i Mike Antona sa kojima sam vodio razgovor o rukometnom klubu „Mladost“. Tom prilikom sam iskoristio priliku da upitam Blaška Trajkovića o obnovi Vranjske eparhije i izgradnje konaka za vladiku (nisam znao da će se novembra 2025. godine slaviti 50 godina). Moje interesovanje je bilo usmereno na način finansiranja - da li je država učestvovala u izgradnji? Vreme zidanja bilo je u doba Josipa Broza.
Nisam snimio niti beležio reči Blaška Trajkovića o izgradnji konaka, ali sam ga direktno pitao da li je država učestvovala u finansiranju. Bez razmiljanja je odgovorio: „Kako da ne“. Nije mogao da se seti iznosa, ali je rekao da je država dala više od 50 odsto sredstava. Uostalom, od zidanja je prošlo samo 50 godinac- dokumentacija sigurno postoji.
Ne mogu pisati o njegovom verskom opredeljenju, ali mi je naglasio da je to radio zato što je crkva najzaslužnija za opstanak srpskog identiteta - jer su u manastirima bile osnovane škole, bolnice, štamparije, sklonište četnika u vreme oslobođenja Srbije od Turaka…
Zbog svog odnosa prema crkvi, Blaško Trajković je, kao predsednik Socijalističkog saveza, izabran da posreduje između crkve i države. Sam je jednom prilikom rekao, parafraziraću njegove reči: „Bio sam kao neka vrsta omekšivača, da omekšam odnose crkve i države. Trebalo je njihov odnos amortizovati…“
Reči Blaška Trajkovića o učešću države u obnovi Eparhiskog doma potvrdio je u zdravici episkop niški Irinej prilikom ustoličenja episkopa vranjskog Domentijana (Pavlovića) u vranjskoj Sabornoj crkvi:
„…podizanje novog vladičanskog doma je delo dobre volje naših narodnih vlasti, pravoslavnog naroda Eparhije vranjskog i njenog sveštenstva. Bez njega ne bi moglo da bude ostvareno ni prvo naše jubilarno slavlje-USTOLIČENjE VLADIČINO. U njegovom ostvarenju naši (e) socijalističko ustavno načelo, načelo religijskih sloboda-našlo je svoju afirmaciju. Mi ga ističemo kao primer i drugima u želji da se takva i slična ostvarenja vide i na drugim mestima u našoj socijalističkoj domovini. Stoga ne mogu a da te dobre uzajamne odnose naše Crkve sa našom Državom naročito ne podvučem i istaknem. Ja sam živi svedok njihovih ostvarenja.
Zato sam zahvalan Republičkoj komisiji za odnose sa crkvom, koju je tada predstavljao G. Vitomir Petković kao njen predsednik.
Sećam se njegovih čestih dolazaka, interesa brige, preduzimanja. Zahvalan svima ljudima-predstavnicima naših narodnih vlasti, među kojima ne mogu a da naročito ne istaknem g. Vlaška Trajkovića (prota Gagulić je sakupio radove i pogrešno upisao ime Vlaška umesto Blaška Trajkovića), koji je kao i g. Vitomir Petković uložio mnogo truda da se ovo neophodno delo za obnovu Eparhije vranjske svrši dobro i na vreme. Prilika je je da pomenem i preduzeće koje je gradilo dom, a naročito mlade i poletne inženjere - arhitekte g. Milorada Veljkovića i Božidara Cvetkovića, koji su nam dali divno delo u kome je uspešno ukomponovano staro i novo u arhitekturi,“ (prota Petar V. Gagulić, „Prilog istoriji vranjske Eparhije, Niš, 1986. godine).
Možemo zaključiti da je Blaško Trajković uspešno omekšao taj odnos, što se videlo iz kasanijeg nastupa prilikom gostovanja vladike Irineja Vranju. Na jednom snimku, vladika veoma glasno pita: „Gde je Blaško Trajković, dovedite mi Blaška“.
Pokušao sam da na televizijskom snimku, koji su prikazale naše lokalne televizije povodom pedesetogodišnjice obnove Eparhije vranjske 3. novembra 2025. godine prepoznam lik Blaška Trajkovića. Možda su moja očekivanja bila prevelika - nisam ga video ni u prvom redu, ni u drugom, ni u celoj sali.
Bar da mu je uručena gramata. I ne samo njemu. Bilo je više zaslužnih. O odlikovanju - ni govora.
