Digitalni prostor je postao produžetak svakodnevice – mesto rada, komunikacije, informisanja i izražavanja. Međutim, paralelno sa njegovim razvojem, raste i jedan ozbiljan problem: nasilje nad ženama na internetu.
Ono se manifestuje kroz uvrede, pretnje, ucene, deljenje intimnih sadržaja bez pristanka, kao i kroz organizovane kampanje uznemiravanja. Iako je virtuelno, posledice ovog nasilja su i te kako stvarne i duboko utiču na bezbednost, mentalno zdravlje i slobodu izražavanja žena.
Za razliku od tradicionalnih oblika nasilja, digitalno nasilje ima specifične karakteristike – može biti anonimno, brzo se širi i često ostavlja trajne digitalne tragove. Jedna objava ili fotografija mogu u sekundi postati dostupne hiljadama ljudi, čime se žrtva izlaže dodatnoj stigmatizaciji i pritisku.
Upravo ta nevidljivost počinioca i dostupnost širokoj publici čine ovaj oblik nasilja posebno opasnim.
Posebno su ugrožene žene koje su javno aktivne – novinarke, aktivistkinje, političarke, ali i sve one koje iznose svoje mišljenje na društvenim mrežama.
Često se suočavaju sa mizoginim komentarima, pretnjama silovanjem ili smrću, kao i pokušajima diskreditacije.
Takvo okruženje može dovesti do autocenzure, povlačenja iz javnog prostora i gubitka profesionalnih prilika.
Novinarka iz Vranja Dejana Cvetković nedavno je bila izložena otvorenim napadima i seksističkim komentarima u vreme izveštavanja sa protesta u Surdulici, mestu na jugu Srbije, organizovanog nakon pogibije četrdesetogodišnjeg Surduličanina Rastka Jovića, kog je automobilom udario dvadesetogodišnji vozač albanske nacionalnosti.
Iako je vinovnik već bio u pritvoru, to nije smirilo strasti u Surdulici.
Organizovano je nekoliko okupljanja građana, tokom kojih su izneti zahtevi za trajno iseljenje porodice osumnjičenog iz opštine, a Dejani su od strane pojedinih učesnika protestne šetnje konstantno upućivane pretnje, pa i preko društvenih mreža i u okviru interne vajber grupe učesnika protesta.
O situaciji u Surdulici i prepiskama sa viber grupe "Pravda za Rastka" izvestila je dan nakon protesta u novinskom tekstu.
„Ubrzo nakon objavljivanja prvog teksta usledili su pokušaji zastrašivanja, uključujući raspitivanje o tome gde živim, usledili su i dobronamerni pozivi mojoj porodici. Moji profili na društvenim mrežama, počeli su da se dele u viber grupi u kojoj se organizuju protesti. U toj grupi sam označena kao albanska plaćenica", kaže Dejana za Vranje news
Tokom protesne šetnje u Surdulici, u trenutku kad je pokušala da snimi dobacivanje policiji, deo mase je hteo da joj zabrani da snima, pod pretnjom da će joj polomiti opremu".
"Bila sam izložena seksualnim dobacivanjima, pretnjama i uvredama. Snimali su me dok mi dobacuju a potom su snimak objavili u viber grupi", navodi Dejana.
Ona kaže da se onlajn napadi na novinare često ne doživljavaju ozbiljno.
"Međutim, ostavljaju stvarne posledice, kako po profesionalni rad, tako i po mentalno zdravlje novinara. Suočavamo se sa gubitkom motivacije, osećajem besmisla ili izolacije, ali i sa autocenzurom, odnosno izbegavanjem određenih tema kako bi se smanjio rizik od napada. Granica između onlajn prostora i fizičke bezbednosti je veoma tanka, jer se pretnje vrlo lako mogu preneti i u fizički prostor“, kaže Dejana.
Borba protiv nasilja nad ženama na internetu zahteva sistemski i koordinisan pristup.
Pre svega, neophodno je unaprediti zakonski okvir i njegovu primenu. Iako u mnogim zemljama postoje propisi koji prepoznaju digitalno nasilje, njihova primena je često spora i nedovoljno efikasna.
Institucije moraju biti osposobljene da prepoznaju specifičnosti ovog problema, brzo reaguju i pruže adekvatnu zaštitu žrtvama.
Pored institucija, važnu ulogu imaju i same digitalne platforme. Društvene mreže i internet servisi moraju razvijati efikasnije mehanizme za prijavu i uklanjanje štetnog sadržaja, kao i za sankcionisanje naloga koji krše pravila.
Transparentnost u postupanju i saradnja sa nadležnim organima ključni su za stvaranje sigurnijeg digitalnog okruženja.
Edukacija je još jedan stub borbe protiv digitalnog nasilja.
Potrebno je razvijati digitalnu pismenost, kako bi korisnici znali da prepoznaju nasilje, zaštite svoje podatke i pravilno reaguju u rizičnim situacijama.
Posebno je važno raditi sa mladima, koji su najaktivniji korisnici interneta, ali često i najranjiviji.
Podrška žrtvama mora biti dostupna i kontinuirana. To podrazumeva pravnu pomoć, psihološku podršku, ali i solidarnost zajednice. Važno je poslati jasnu poruku da nasilje, bilo u fizičkom ili digitalnom prostoru, nije prihvatljivo i da odgovornost snose isključivo počinioci.
Digitalna bezbednost nije samo tehničko pitanje, već pitanje ljudskih prava i društvene odgovornosti. Stvaranje bezbednog internet okruženja za žene znači i stvaranje pravednijeg i ravnopravnijeg društva u celini.
D.D.
Sledi verzija teksta na albanskom jeziku.
Hapësira digjitale prej kohësh nuk është më vetëm një mjet – ajo është bërë zgjatim i përditshmërisë, vend pune, komunikimi, informimi dhe shprehjeje. Megjithatë, paralelisht me zhvillimin e saj, po rritet edhe një problem serioz: dhuna ndaj grave në internet.Ajo shfaqet përmes fyerjeve, kërcënimeve, shantazheve, shpërndarjes së përmbajtjeve intime pa pëlqim, por edhe përmes fushatave të organizuara të ngacmimit. Edhe pse ndodh në hapësirën virtuale, pasojat janë shumë reale – ato ndikojnë në sigurinë, shëndetin mendor dhe lirinë e shprehjes së grave.Ndryshe nga format tradicionale të dhunës, dhuna digjitale ka karakteristika specifike. Ajo mund të jetë anonime, përhapet me shpejtësi të madhe dhe shpesh lë gjurmë të përhershme digjitale. Një postim apo fotografi mund të bëhet e disponueshme për mijëra njerëz brenda pak sekondash, duke e ekspozuar viktimën ndaj stigmatizimit dhe presionit shtesë. Pikërisht kjo padukshmëri e autorëve, e kombinuar me aksesin e gjerë të publikut, e bën këtë formë dhune veçanërisht të rrezikshme.Veçanërisht të rrezikuara janë gratë që janë aktive në publik – gazetare, aktiviste, politikane, por edhe të gjitha ato që shprehin mendimet e tyre në rrjetet sociale. Ato shpesh përballen me komente mizogjene, kërcënime për përdhunim apo vdekje, si dhe përpjekje për diskreditim. Një mjedis i tillë çon në autocensurë, tërheqje nga hapësira publike dhe humbje të mundësive profesionale.Shembull i kësaj është rasti i gazetares nga Vranja, Dejana Cvetkoviq, e cila kohët e fundit u përball me sulme të hapura dhe komente seksiste gjatë raportimit nga protestat në Surdulicë. Protestat u organizuan pas vdekjes së dyzetvjeçarit Rastko Joviq, i cili u godit nga një makinë e drejtuar nga një shofer njëzetvjeçar i nacionalitetit shqiptar.Edhe pse i dyshuari ishte tashmë në paraburgim, tensionet në Surdulicë nuk u qetësuan. U organizuan disa tubime të qytetarëve, me kërkesa për largimin e përhershëm të familjes së të dyshuarit nga komuna. Gjatë këtyre ngjarjeve, Dejanës iu drejtuan kërcënime, si drejtpërdrejt, ashtu edhe përmes rrjeteve sociale dhe në një grup të brendshëm në Viber “Drejtësi për Rastkon”.Ajo raportoi për situatën dhe komunikimet nga ky grup në një artikull gazetaresk një ditë pas protestës.“Menjëherë pas publikimit të tekstit të parë filluan përpjekjet për frikësim, përfshirë pyetje rreth vendbanimit tim, si dhe telefonata ‘dashamirëse’ ndaj familjes sime. Profilet e mia në rrjetet sociale filluan të shpërndahen në grupin në Viber ku organizohen protestat. Në atë grup u etiketova si ‘mercenare shqiptare’”, thotë Dejana.Gjatë protestës në Surdulicë, në momentin kur tentoi të incizojë thirrjet ndaj policisë, një pjesë e turmës u përpoq ta pengonte, duke e kërcënuar se do t’ia thyenin pajisjet.“Isha e ekspozuar ndaj komenteve seksuale, kërcënimeve dhe fyerjeve. Më incizonin ndërsa më drejtonin fjalë fyese dhe më pas e publikuan videon në grupin në Viber”, shton ajo.Ajo thekson se sulmet online ndaj gazetarëve shpesh nuk merren seriozisht.“Megjithatë, ato lënë pasoja reale, si në punën profesionale, ashtu edhe në shëndetin mendor. Përballemi me humbje motivimi, ndjenjë të pakuptimësisë apo izolimit, por edhe me autocensurë – shmangie të temave të caktuara për të ulur rrezikun nga sulmet. Kufiri mes hapësirës online dhe sigurisë fizike është shumë i hollë, pasi kërcënimet mund të kalojnë lehtësisht në realitet”, thotë Dejana.Lufta kundër dhunës ndaj grave në internet kërkon një qasje sistematike dhe të koordinuar. Para së gjithash, është e nevojshme të përmirësohet korniza ligjore dhe zbatimi i saj. Edhe pse në shumë vende ekzistojnë rregullore që e njohin dhunën digjitale, zbatimi i tyre shpesh është i ngadaltë dhe jo mjaftueshëm efikas.Institucionet duhet të jenë të afta të njohin specifikat e këtij problemi, të reagojnë shpejt dhe të ofrojnë mbrojtje adekuate për viktimat. Përveç institucioneve, rol të rëndësishëm kanë edhe vetë platformat digjitale. Rrjetet sociale dhe shërbimet online duhet të zhvillojnë mekanizma më efikasë për raportimin dhe heqjen e përmbajtjeve të dëmshme, si dhe për sanksionimin e llogarive që shkelin rregullat.Transparenca në veprim dhe bashkëpunimi me institucionet janë thelbësore për krijimin e një mjedisi më të sigurt digjital. Edukimi është një tjetër shtyllë e rëndësishme në këtë luftë. Është e nevojshme të zhvillohet edukimi digjital, në mënyrë që përdoruesit të dinë të njohin dhunën, të mbrojnë të dhënat e tyre dhe të reagojnë siç duhet në situata të rrezikshme.Veçanërisht e rëndësishme është puna me të rinjtë, të cilët janë përdoruesit më aktivë të internetit, por shpesh edhe më të cenueshmit. Mbështetja për viktimat duhet të jetë e vazhdueshme dhe e qasshme – duke përfshirë ndihmën juridike, mbështetjen psikologjike, por edhe solidaritetin e komunitetit.Është e rëndësishme të dërgohet një mesazh i qartë se dhuna, qoftë në hapësirën fizike apo digjitale, është e papranueshme dhe se përgjegjësia bie vetëm mbi autorët.Siguria digjitale nuk është vetëm një çështje teknike, por një çështje e të drejtave të njeriut dhe përgjegjësisë shoqërore. Krijimi i një mjedisi të sigurt në internet për gratë do të thotë edhe krijimi i një shoqërie më të drejtë dhe më të barabartë në tërësi.
Projekat je podržan od strane Kabineta ministra zaduženog za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost.
