Jedna srpsko-albanska priča: Jugoslavija i Kosovska drama (2)

Najvažniji datumi srpsko-albanskih odnosa u periodu posle Slobodana Miloševića su 20. i 31. maj 2001. godine. Najpre je ovog prvog datuma pre dvadeset godina stavljena tačka na oružani sukob, koji je na jugu Srbije trajao nešto više od šest meseci, a potom je 31. maja država uspostavila suverenitet nad delom svoje teritorije koju su za to vreme pod kontrolom držali naoružani Albanci. Ova dva datuma od pre dvadeset godina otvorila su novu stranicu savremene istorije srpsko-albanskih odnosa i trajno obeležili međusobni položaj Srba i Albanaca, ne samo na jugu Srbije. Novinar iz Vranja Radoman Irić, koji se prirodom i karakterom srpsko albanskih odnosa bavi trideset pet godina, upustio se u rizik da nam slikom i rečju, kroz feljton koji objavljivljujemo svakog dana, predoči ključne događaje i ličnosti koje su obeležile srpsko-albansku društvenu scenu od sredine sedamdesetih godina prošlog veka, s akcentom na oružani sukob 2000/2001 godine.

Piše: Radoman Irić

Vranje - 01. Prve demonstracije na Kosovu 1968. godine

Iz skromnih izvora beležimo da je Autonomna Kosovo-metohijska oblast današnje granice dobila 1959. godine, kada je delovima teritorije opštine Raška, proširena opština Leposavić. Od 1963. ta se oblast zvanično zove Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija, da bi, ustavnim amandmanima iz 1966. pokrajini bio priznat status „konstitutivnog elementa federacije“.

Ostalo je zapisano da su do tada Albanci činili većinu stanovništva pokrajine, a da su Srbi i Crnogorci držali najveći broj državnih i partijskih funkcija, uključujući tu čelne pozicije u lokalnoj policiji i bezbednosti. Stanje u kome su Albanci bili nacionalna manjina, komunističke vlasti su godinama održavale silom i zastrašivanjem.

Takva društvena klima je 1968. godine, proizvela masovne demonstracije, koje su krenule sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Prištini.

Tek nakon njih, Albanci su dobili veću autonomiju koja je podrazumevala i školovanje na maternjem jeziku, ali su tu novu realnost na Kosovu mnogi skupo platili. Tako je najžešći zagovornik i borac za prava Albanaca, pisac Adem Demaći, u zatvoru je proveo 28 godina.

Poštujući princip etničke pripadnosti od tada je broj zaposlenih u državnim organima i preduzećima, a posebno na čelnim funkcijama morao je da bude u skladu sa brojem stanovnika. Primenom te nove realnosti, mnogi Srbi i Crnogorci su ostali bez posla, što je pokrenulo proces njihovog iseljavanja, pa se do 1970. oko 70.000 njih iselilo sa Kosova.

02. Ustav iz 1974. i status Kosova

Donošenju novog Ustava u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) od 21. februara 1974. godine prethodile su velike i obimne pripreme. One su krenule 1. jula 1966. godine smenom potpredsednika SFRJ Aleksandra Rankovića na Brionskom plenumu, a nastavljene Ustavnim amandmanima 1968. godine, kojima je započela federalizacija zemlje i 1972. kada je uvedeno Predsedništvo, kao kolektivni šef države.

Ovaj proces je okončan velikim čistkama u republičkim rukovodstvima Hrvatske i Srbije. Najpre su 1971. godine u Hrvatskoj ekspresno smenjeni Miko Tripalo i Savka Dapčević Kučar, nacionalističke vođe „Hrvatskog proljeća“ odnosno „Maspoka“ (Masovni pokret), a sledeće 1972. godine ista sudbina je zadesila „srpske liberale“ – šefa srpskih komunista Marka Nikezića i generalnu sekretarku CK SKS Latinku Perović.

Tako su, posle dugih rasprava i partijskih čistki na više nivoa, stvoreni uslovi da se u Saveznoj skupštini definitivno usvoji novi Ustav SFRJ.

Ovim činom je, pored društveno ekonomskih odrednica dogradnje samoupravnog socijalizma, najviše promena ugrađeno u državno ustrojstvo – jačanje federalizacije zemlje. Ostaće upamćeno da je novim Ustavom predsednik SFRJ Josip Broz Tito proglašen doživotnim predsednikom države.

Ključne promene u Ustavu odnosile su se na budući status Vojvodine i Kosova u odnosu na Republiku Srbiju i SFR Jugoslaviju. Novi Ustav je Vojvodini i Kosovu, socijalističkim autonomnim pokrajinama u okviru Srbije, dao više novih ovlašćenja koja do tada nisu imale. Ključno je bilo pravo veta, odnosno ustavno ovlašćenje kojim vlasti u dveju pokrajinama mogu da stopiraju odluke koje donose najviši organi Republike Srbije. Nadležnost Srbije nad pokrajinama ogledala se uglavnom po pitanjima narodne odbrane i monetarne politike.

Onoliko koliko je srpska javnost bila iznenađena i zabrinuta ovakvim ustavnim zaokretom, toliko su ove odluke naišle na odobravanje u Novom Sadu, a posebno u Prištini. Šta više, na Kosovu su vetar u leđa dobile one političke grupacije koje su sve češće isticale zahtev da Kosovo postane sedma republika u sastavu Jugoslavije.

Nastaviće se...

Prenošenje teksta ili delova teksta nije dozvoljeno bez kontaktiranja redakcije i odobrenja autora feljtona.

Najnovije vesti