Kako je svojevremeno opisivao najpoznatiji folklorista ovog kraja, univerzitetski profesor dr Momčilo Zlatanović, u Vranju i na jugu Srbije još i danas žive sećanja na Husein-pašine sinove, Rušid-bega, Ramiz-pašu, Ata-bega i Sulejman-bega.
Ramiz-pašin čivlik bio je u Jovcu, ali je obuhvatao i druga sela. U Gradnji su mogli da se čuju stihovi već zaboravljene uspavanke u kojima se pominje Ramiz-paša. Preci roda Ramčinci živeli su u zemunici pored rečice.
Tuda je jednom prošao Husein-pašin sin i video kako se igraju gola i bosa deca, a kuće nigde. Dozvolio je Ramčincima da raskrče čestar i obrađuju zemlju.
Otada su bolje živeli. Kad su majke uspavljivale decu, u znak zahvalnosti prema mladom paši, pevale su:
Lulu, lulu, moje dete,
ti će si mi junak kako Ramiz-paša.
Za Ata-bega se govorilo da je „pobeter od kuče“ (gori od psa).
Od Husein-pašinih sinova najčuveniji je Sulejman-beg, poznat u pomoravskim selima kao Suliman-beg ili Suleman-beg. O njemu se i dalje priča, a najviše u Rataju.
Među dva svetska rata živeli su mnogi ljudi koji su lično poznavali Sulejman-bega, a radili su kao čivčije na njegovim njivama.
On je posle smrti svog oca Husein-paše dobio oko dvadeset velikih gospodarluka. Čivlik mu se prostirao od Kupininca do Ristovca.
Profesor Jovan Trifunovski je zapisao da je držao i „dve trećine današnjeg aleksandrovačkog atara“. Osim tolikih ravnica, njemu je pripadala i poznata ispaša Krmolj, u brdima iznad Rataja.
Ali, kao i otac mu, pisao je profesor Zlatanović, nije mogao da se zadovolji tolikom zemljom. Nastojao je da prigrabi plodnu zemlju u atarima sela Žbevac i Ristovac.
Braća Liškovci iz Žbevca vodili su žilavu borbu protiv Sulejman-bega braneći svoju zemlju. Beg je nastojao da prigrabi i plodne njive u Klinovcu – potez Bobište. Klinovčani su bili veoma uporni i borbeni – lomili su rala i isprezali begove bivole.
Sulejman-beg je stanovnike opterećivao kulukom. Kad je to prešlo svaku meru, u Vranju je 1848. godine formirana delegacija od predstavnika hrišćana i muslimana koja je otputovala u Carigrad i žalila se porti.
Delegaciju je predvodio Mika Stošić iz Vranja. Borba je trajala više godina. Uporni i borbeni Mika Stošić se razboleo posle tolikih muka i umro u Carigradu.
Sulejman-beg se 1856. godine morao iseliti iz Vranja.
Živeo je u svom saraju (dvorcu), koji su sagradili majstori iz Crne Trave blizu korita Morave, nedaleko od sadašnjeg mosta u Rataju. Beg nije smeo da se vrati u Vranje sve do 1865. godine. Tada je u Vranju boravio valija Midhat-paša i izmirio bega s narodom.
Posle toga beg je podigao saraj i u Vranju, blizu Ćoške. Taj njegov dvorac bio je 1878. godine, kad je srpska vojska ušla u Vranje, najlepša zgrada u gradu.
Melodija o odlasku Sulejman-bega iz Rataja veoma je popularna i rasprostranjena u vranjskim selima Pavlovcu, Aleksandrovcu, Crnom Lugu, Rataju itd. Pavlovski svirači (Ševkova i Selina grupa, npr.) svirali su je uvek.
Poznata je i u selima kod manastira Svetog Prohora Pčinjskog (u Starcu i drugde).
"Tamo su je, po svoj prilici, doneli pavlovski, trebešinjski i vranjski svirači koji su dolazili na manastirske sabore i na svadbe. Znaju je i svirači u Vranju, Vranjskoj Banji, Preševu, itd.
Iskaraše Sulimana bega svira se i van vranjskog kraja, pa čak i u Vojvodini (ali tamo gde žive doseljenici s juga Srbije)", navodi Zlatanović.
Sulejman-beg je i posle 1878. godine dolazio u Vranje i okolinu i prodavao svoju imovinu. Tako, npr, pašnjak Krmolj prodao je Grku Pirokliji. Sudio se sa nekadašnjim čivčijama. Zna se da je jedno vreme živeo u Beogradu.
Sačuvana su sećanja i na dve pašine kćeri.
Adilj-anama je posle 1878. godine živela u Rakovcu kao velika posednica.
O mlađoj kćeri („za anamče“) živi interesantna priča.
U nedavnoj prošlosti mnogo je pričana na sedeljkama i noćnim slavama u pomoravskim selima (Pavlovcu, Rataju itd).
Pašina mezimica je „imala golem merak“ na lepotana Cvetka pa je, posle dramatičnog bekstva, prešla s njim granicu i otišla u veliku Kneževinu Srbiju.
Projekat Epika - književni biser Vranja podržan je sredstvima iz budžeta grada Vranja. Stavovi izneti u medijskim sadržajima nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
