18.02.2022

Dug Vranju

Mnogo je radnika i službenika nekada radilo u Vranju. Setimo se da su samo Jumko i Simpo zapošljavali dvadesetak hiljada ljudi. Gde su ostali iz Koštane, Zavarivača, Alfe, Slobode, Poljoprodukta, Maline, Jedinstva, Štamparije, Novogradnje, kao i javne institucije i ustanove i podosta drugih manjih firmi. Izračunajte približno koliko je ukupno bilo zaposlenih.

Naravno to je bilo u prošlom stoleću, u vreme socijalističih firmi i socijalističkog društvenog uređenja. 

Prošlost koje se ne treba odricati i ne treba je zaboraviti jer se radilo, doprinosilo, veselilo, žalilo i živelo. Svojina je bila društvena, svačija i ničija. Bez vlasnika i titulara ona i ne postoji kao takva, negira samu sebe. To se pokazalo i saznali smo na svojoj koži kada nismo hteli da učimo na tuđim greškama. Čak smo najdalje otišli u njenom razvoju i zaštiti kroz institucije.

Koliko li je učenika dobilo jedinice ili studenata palo na ispitima ne znajući neko od pitanja iz Socijalizma ili Društvene svojine.  

Ali, čemu ovoliki uvod i šta je tema? 

Ne samo da su dospele obaveze, naplate, računi, dospela je i određena starosna granica tih radnih ljudi. Svi su sazreli i ako ne verujete mnogi imaju po 40 i više godina radnog staža. Takvih je najviše. Ima i invalida, naradilo se to. Nisu imali beneficirani radni staž, osim pojedinih službi.

Oni koji su učili škole i studirali u prošlom veku vratili su se da žive u Vranju. Barem većina. Nasledili od roditelja imovinu, a oni stekli svojim radom u vranjskoj pomenutoj privredi, dobili, kupili ili napravili stanove i kuće. To su one pedeset i neke pa do novog veka.

A naša deca, koja se trenutno u ovom veku školuju ili rade po glavnim centrima naše države Srbije, ne vraćaju se iz Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, da ne spominjem inostranstvo, gde su trbuhom za opstankom otišli da se školuju, a onda ostala da tamo i rade. Doktori, ekonomisti, pravnici IT inženjeri, menadžeri i ostali . U Vranju školujemo medicinske radnike, agronome, grafičare, mašinske radnike, a i oni odlaze. 

Ko ostaje u našem gradu, zasigurno? Ostaju penzioneri. Izađite i prošetajte gradom. Po troje, četvoro, šeta i uživa u penzionerskim danima. 

„Vranje ima dušu“, a gde je ta duša? Izgleda da je nestala ili jadna „luta po sokaci“ i traži samu sebe. Ovaj odliv ljudi ne može se sprečiti i zaustaviti tj. mnogo će vode proteći Moravom dok se ne promeni i pođe na bolje, što se tiče starosne strukture (ako i Morava ne presuši). Možda i nešto učinimo za 5, 10 ili više godina, ali šta je to prema jednom veku, šta je to prema vremenu ili životu koji ima jedan čovek?

Možda će se naša deca vratiti i ulagati u svoj rodni kraj? Trebalo bi da bude tako. Ako pogledamo ranije i nije bilo baš tako. Mnogi su zaboravili odakle su potekli, a reka nikad ne menja smer, uvek teče nizvodno.

Lepo je što će se u Vranju otvoriti nove fabrike, sa bilo koliko radnika (ovo za one što se sprdaju i misle da je 100, 200 radnika malo) za početak sasvim dovoljno, a da ne govorimo o 500 i više zaposlenih. Ovde je nešto drugo problem, što se ne prepoznaje u prvi mah. 

To je industrija koja dolazi. Mi kao stari obućarski kraj (kako nas prepoznaju) imali smo u glavnoj ulici, nekad u starom Vranju, dve tri, možda više obućarskih radnji. Onda, otvorili fabriku obuće, a kožu i ostale delove obuće, kao i kalupe, mašine i druge materijale i opremu uvozili (poznavaoci kažu, čak iz Argentine). Prepoznala nas je Italija i njihova proizvodnja obuće. Nije se obuća pravila sama, radili su majstori, obučavani i učeni, ali kad je počela privatizacija svi se razbežali i otvorili svoja mala preduzeća. Zadržali privrednike iz Italije i sa njima i dalje rade. 

Tako je i sa ostalim industrijama. Mnoge su zavisile od uvoza i to glavne sirovine (pamuka, lima, vune, gvožđa i dr.) ili poluproizvoda. 

Vredno je spomenuti duvan koji smo sadili i gajili i koji je uspevao u našem kraju i okolini, ali izgleda da više nije potreban za izradu cigareta. Sad se prave samo nove kutije za cigarete. Otkup duvana je nekada donosio dobar prihod. Kooperacija sa sitnim proizvođačima je bila kontrolisana i davala rezultate. Ta industrija je zamrla i ne postoji više.  

Velika je bila država, pa se prilagođavalo i radilo sa bratskim republikama koje su danas takođe u problemima. No, neke imaju more, druge jezera, planine, odmarališta ili  možda dobre sponzore za opstanak propale industrije.

Može li doći do neke nove industrije, do proizvodnje nečeg novog. Dobro bi bilo da mladi koje šaljemo da se obrazuju i uče, pretežno na severu naše zemlje, donesu nove ideje, neku novu proizvodnju. Duguju to svom gradu.

Prilagoditi to našem obrazovnom sistemu i školama koje imamo ovde i smerovima za koje ih učimo. Otvoriti nove smerove u skladu sa savremenim tehnikama i potrebama. Ne spavati na uravnilovkama o tome kako ništa ne treba menjati.
Ovako će nam sve medicinske sestre i braća, doktori otići van države ili ostati u većim gradovima.

Srbija ima banje, lečilišta. To su u teškim vremenima prepoznali kneževi i srpski kraljevi, ali mi danas to, iako znajući, sporo i ponekad nevešto pretvaramo u pravu namenu. Potrebno je osavreminjavanje i mnogo obnove.

Pozdravljam vraćanje Vranjske Banje na mapu balkanskih lečilišta i banja. Ona je namerno ili ne, bila zapostavljena. Izgleda da nismo svesni njenog značaja ili teško postajemo svesni. Zato bi i Turistička organizacija trebala da se pozabavi njome mnogo više.

Od turizma za koji se s pravom zalažemo i pokušavamo da ga usmerimo na pravi put i razvijamo, obrni okreni u Vranju, pet prvih turističkih objekata je iz vremena turske okupacije.

Treba njih postaviti na pravo mesto i dati im na značaj kroz organizaciju izložbi u tim prostorima, kroz književne i kulturne manifestacije. Primer je Amam i ono divno dvorište za koje niko nije odgovoran, a još uvek mu nešto fali. Iako su u nadležnosti Zavoda za zaštitu spomenika i njegovih službenika kojima treba reći naglas, po vranjanski, „kume ne me brani više“.

Kad uradimo nešto novo, mnogima se čini da to ne vredi i nije dobro. Nekima ne valja renoviran park, drugima glavna ulica, pojedinima nova kanalizaciona mreža i td. Oni bi bolje, s tim što pojedini i ne znaju koje su institucija za šta nadležne. Ko projektuje, ko popravlja ko finansira? Misle da kad oni dođu, da će naučiti, za dva, tri mandata. Načekaće se.

O tome treba praviti strategije. Prvo privredne, ekonomske, finansijske (novac je kao rečice, kad ga pustiš u promet on teče prema većim rekama, pa prema morima i ogromnim okeanima), pa vidite „ Gde su naši novci?“. A vraća se u kapljicama, retki su pljuskovi. A i kad ih ima idu sa grmljavinom. 

Posle svih ovih čuda dolazi nadgradnja, o kojoj treba posebno voditi računa. Obavezno obrazovanje (srednja škola), kultura i razonoda. A sve prati duhovno nadahnuće, održavanje i molba da ostanemo normalni, jer život je jedan, čak i penzionerski.

Do tad će mnoge odneti rečice i velike vode, korona koja je desetkovala penzionere i ostale bolesti.

Biće vranjskih sokaka, renoviranih ulica i uvek penzionera koji će šetati njima. U kom broju je pitanje? 

Ima nešto dobro u tome, što se svi penzioneri poznaju ili u najmanju ruku prepoznaju iz viđenja i iz nekih prošlih vremena.

Nova vremena tek nastaju.

Nemojmo ih dočekati nepripremljeni.
 

(Autor je pesnik i član Udruženja književnika Vranja)

Foto Vranje News