22.10.2019

Logika i ironija

„Biti logičan do kraja“, veli Muharem Bazdulj već u naslovu svog reakcionog pisma „Povodom pozorišne kritike ‘Konjunkturno protivljenje’ ili spisak ‘mesta koje režim poseduje'“, a koju, moju kritiku predstave „Sumrak bogova“ u Beogradskom dramskom pozorištu, kvalifikuje kao „jedan od najboljih političkih komentara objavljenih posljednjih mjeseci u našoj štampi“.

Njegova pohvala je nelogična, jer hvali ono što proglašava nepravičnim.

Pređimo na logiku njegovih pitanja!

„Paković, naime, kritički ton ove predstave odbacuje zarad činjenice da ona nastaje ‘na mestu koje režim poseduje’.

Iz prethodnog dijela teksta doznajemo kako je mjera tog posjedovanja činjenica da je Jug Radivojević član Ljaljićevog SDP-a odnosno da je potpisao neki od kolektivnih iskaza podrške Aleksandru Vučiću.

Da li je, međutim, Bitef teatar u imalo manjoj mjeri ‘mesto koje režim poseduje’?

Ili Bitef festival?

Ili Narodno pozorište? Ili Atelje 212? Ili JDP? Ili novosadska pozorišta? Ili niška?

Naposljetku, zašto ostati kod pozorišta?

Možemo da pređemo na medije.

Da li je RTS ‘mesto koje režim poseduje’?

Ili ‘Politika’? Ili ‘Blic’? Ili ‘Vreme’? Ili ‘N1’? Ili ‘Danas?’

Šta je kriterijum bivanja ‘mestom koje režim poseduje’?“

Istina, sve pozorišne institucije glavnog grada koje ovde nabraja Muharem Bazdulj, mesta su koja aktuelni režim poseduje.

Za četiri pozorišne kuće mogu da podnesem i materijalni dokaz – elektronska pisma njihovih upravnika, ili pisana u ime njihovih upravnika.

JDP, BDP, Atelje 212 i Bitef teatar odbili su i samu mogućnost da sa Helsinškim odborom za ljudska prava u Srbiji, kao producentom, razgovoraju o eventualnom ustupanju ili najmu svog prostora za moje pozorišno predavanje 11. jula ove godine: „Srebrenica.

Kad mi ubijeni ustanemo – uvod u predstavu“.

Uvod u predstavu, koja će biti prikazana sledeće godine, na dvadeset i petu godišnjicu od počinjenog genocida, izveden je 11. jula u 20h, u zakupljenoj Maloj sali Zadužbine Ilije M. Kolarca – na mestu koje režim, takođe, poseduje.

Kad pominje novosadska pozorišta, istinito je da su sva odreda u posedu režima.

Zar nije Bazdulj, u istom maniru reaktivnog pisma, pisao o zabrani moje predstave „Don Kihot ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva“, u Studentskom kulturnom centru Novi Sad, kad ga je preuzeo SNS, i zar nije, zgrožen, poslao opet reaktivno pismo javnosti, kad sam, na dan kada je trebalo da potpišem ugovor za njenu režiju, iz novina saznao da će predstavu prema motivima Kišove „Grobnice za Borisa Davidoviča“, u Novosadskom pozorištu, režirati neko drugi?

Nije li Bazdulj uzbunjivao javnost i stoga što selektori Sterijinog pozorja ignorišu moje autorske predstave, i to ne u selekciji, nego u predselekciji – predstave, dakle, domaćeg autora – kao što je ona zagrebačka o Miroslavu Krleži, ili subotička o kapitalizmu, zadarska o papi Franji, zenička o Ćamilu Sijariću, novosadska o Don Kihotu, ili ova beogradska, Vox Dei, u kojoj se sudi i predsedniku Srbije i kompletnoj njenoj Vladi, po slovu Krivičnog njenog zakonika i Ustava, i, uz to, javnost pesmom bodri na pričest u dugu, alternativnu, slobodarsku tradiciju političke i etičke misli u Srba?

Odgovor je negativan.

Moja pitanja su ironijska, jer je ironija saveznica logike – jedna od njenih metoda za otkrivanje istine.

Nije se, dakle, Bazdulj oglašavao o ovakvim pozorišnim stvarima sve do poslednje pozorišne predstave u Beogradskom dramskom pozorištu, ne samo da brani povređenu čast njenog reditelja Jagoša Markovića, nego, pre svega, da slobodne ličnosti i poltronske karaktere, nezavisne i režimske medije strpa u jedan isti koš, i da na taj način – zbogom pameti! adio moralu! – abolira one koji u novinarstvu i umetnosti služe prljavim poslovima aktuelnog režima.

Nije, naime, isto da li na istom mestu, koje režim poseduje, kakvo je i Kolarac, govori Matija Bećković, ili ja izvodim svoje pozorišno predavanje o temi genocida u Srebrenici.

Nije isto da li jedno pozorište vodi Jug Radivojević ili Andraš Urban.

Ta razlika jednaka je razlici između šeširdžije i Boga.

Nije isto da li jedan festival uređuje Svetislav Jovanov ili Ivan Medenica – kao što su „Politika“ i „Danas“, „Blic“ i „Vreme“ – antipodi.

Nije jednako da li, na istom mestu, u istom pozorištu, režira jedan Jagoš Marković, ili režira Oliver Frljić, kako to, bez ikakve logičke veze, u svom tekstu poistovećuje Bazdulj.

Frljić, naime, uglavnom ne koristi metafore, kako to uobičava Marković, nego sa scene direktno proziva javne osobe i događaje imenuje njihovim pravim imenom.

Osim toga, Frljićevi stavovi o ključnim političkim i društvenim pitanjima na Balkanu i u svetu, dobro su poznati javnosti, jer ih on, kao intelektualac, jasno i razgovetno saopštava, bez zazora, bez oportunizma, nekonjunkturno.

Kod Jagoša Markovića, kao i kod većine naših pozorišnih pregalaca, stavovi o najbitnijim pojavama u društvu i politici, u javnosti ostaju zamućeni, naime, mutni.

Mesta koja režim poseduje ne predstavljaju isključivo institucije, nego i ljudi, i to je najskuplji posed jednog režima – ta pokretna mesta, mesta koja hodaju, govore, susreću se i čine.

Eto, to znači biti logičan do kraja, kad već govorimo o mestima koja režim poseduje: zaposeo je brojne ljude na odgovornim mestima, gotove na odricanje od odgovornosti prema samima sebi, i spremne da se sutra daju u najam novim vlastodršcima.

 

(Autor je pozorišni reditelj, kritičar i pisac)

Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Danas

Foto MC Beograd