Piše: Branka Marković
Bila je to najduža ulica na svetu, ili mi se tako činilo, jer sam bila samo dete u Vranju, očiju punih sunca i mašte.
Ali, zaista: Zagrebačka ulica (nekad Mentina ulica) koja se sada drugačije zove (mada...ne želim ni da zapamtim to njeno novo ime iako ga dobro znam), bila je strma, dugačka ulica kojom sam se hrabro spuštala rolšuama (komšije su, zbog toga, bili zabrinuti za mene), sve do štamparije, koja je danas oronula i nema, pomirena sa svojom nesrećnom sudbinom i isto takvom sudbinom njenog komšiluka.
Naime, jedne davne godine, u tu istu Zagrebačku ulicu došli su ljudi u sivim odelima i ravnodušno nam saopštili da će ulica biti jednosmerna, njen će "tok" drugačije ići, a mnoge će kuće - biti srušene:
"Mora tako! U zamenu - dobićete novac, građevinsko zemljište ili stan! "
Gledala sam u oca, majku, dedu i nanu: crne senke prelazile su njihovim licem i tek sam, mnogo godina kasnije, razaznala tu tamu koja im je ugasila ognjište predaka, poreklo, korene....
Ulicu sam zamislila kao reku, a uličice, s njene leve i desne strane - kao pritoke.
Znala sam da ću uskoro morati da odem odatle. Rolšue će čekati neke bolje dane, a ja ću, u nekom novom komšiluku, ostati željna mirisa, ukusa, vetrova, dece i sunca iz sokaka i sa trotoara, kaldrme i avlija, mog drveta kruške i stare česme, kapije moje kuće koja više neće biti tu, na toj svetoj zemlji koja je dedi od oca ostala.
A u pritokama-ulicama koje su se "slivale" u Zagrebačku, živeli su ljudi domaćini sa svojim porodicama, amanetima, prošlošću, korenima i blagoslovima, krsnim slavama i adetima, životima koji su bili usko povezani sa Zagrebačkom ulicom i njenim, isto tako domaćinskim domovima ispod čijih su krovova rasla i neka deca, koja će morati da napuste svoje detinjstvo, dečje sobe i dvorišta ispod bujnih loznica.
Na njihovom detinjstvu i životu, parkiraće svoje automobile neki novi, nepoznati ljudi. Oni će, u nekom budućem vremenu, žurno, stalno u jurnjavi i stresu da negde ne zakasne i da stignu na vreme ko zna gde, gaziti sećanja i trenutke generacija Vranjanaca unazad. I nikada neće znati da su nagazili, ispod asfalta i betona - na nečiji jastuk, lutku, motiku ili crep šupe, na komad đevreka iz Milevkinog dućana preko puta Monopola (DIV), na mesto gde su posečene voćke, česme, bokori ruža i karanfila....životi.
A u Pčinjskoj ulici broj 8 (nekada se ova ulica zvala Ulica Vere Tošić), rođen je 3. jula 1933. godine Petar S. Pešić, kasnije Pera staklorezac, u domaćinskoj kući Stojana Pešića čiji je otac Anta došao u Vranje iz sela Starac, blizu manastira Prohora Pčinjskog, baveći se trgovinom, pa i sin mu, Stojan, nastavlja, poput oca da se bavi ovim unosnim poslom.
Najpre je Anta živeo je u obližnjoj, Kumanovskoj ulici, ali je Stojan kasnije kupio plac u Pčinjskoj i vredno sagradio svoj dom, radeći zajedno sa rođenim bratom, Tasom mlinarem, u čuvenom Tasinom mlinu na ćošku Pčinjske i Zagrebačke ulice.
Naš čika Pera staklorezac, o kome ovde pišem i koji je bio najmlađi od dece u porodici - imao je još i dve sestre i jednog brata (Nadežda, Dušanka, Dragan).
Sestre su se udale van Vranja, ali je njegov brat ostao u rodnom gradu i radio je neko vreme u Opštini, u odeljenju za vinogradarstvo i voćarstvo.
Nažalost, Stojanova žena Savka (iz familije Kalčini, Kalča), umire kad je Pera imao samo tri godine.
Ostavši rano bez supruge i sa trogodišnjim sinom, Stojan se ženi Vidom iz Leskovca, koju čika Pera (tako ga još uvek zovem, kao i u mom detinjstvu, jer je hvala Bogu živ i zdrav i želim mu još mnogo lepih godina života) i dan-danas poštuje i voli svim srcem. Pri sećanju na ženu koja mu je majku zamenila celim srcem, pružajući njemu i porodici toplinu, ljubav i razumevanje, Peri uvek krenu suze na oči i uvek je se rado seti i kaže:
"Bila je odlična domaćica i izuzetna žena! Čuvala nas je mnogo, kao da smo njena deca! Imala je i svoju krojačku radnju u kojoj je podučavala devojke šivenju".
Petar Pešić, koji će docnije otvoriti privatnu staklorezačku radnju u Ulici Ivana Milutinovića (stari naziv ove ulice je Ulica Maršala Tolbuhina), osnovnu školu završio je kao "loš" đak, nije mu se učilo:
" Ali, bar sam bio miran, tih i poslušan! Voleo sam da si učim zanat."
Zanat je učio kod ujke Đerka (Đerkovci iz Ulice Vula Antića) i to - najpre stolarski, zatim i staklorezački zanat, ali kao samouk. A pre odlaska u vojsku, kao dvadesetogodišnjak, Pera voli da radi, zarađuje, da polako i marljivo gradi svoju poslovnu, stolarsko- staklorezačku karijeru, i to najpre u firmi za stolarske usluge, "Sima Pogačarević" (budući "SIMPO", na mestu štamparije "Nova Jugoslavija"), koja je sada ruinirana i otkupljena.
Onde Petar počinje da izrađuje nameštaj i "glanca" svoj životni posao. Sav ponosan, tamo dobija i zvanje rukovodilaca učeničkog odeljenja, pa u JNA odlazi kao stručnjak- stolar.
Inače, bio je vešt i snalažljiv: motor, koji je tada stalno vozikao Vranjem, napravio je sam, uz pomoć svog brata! To je, tada, bilo neuobičajeno i zanimljivo, prava retkost!
Godine 1955. vraća se iz vojske ali je njegov vojnički život obeležio nemili, nesrećan događaj – dok je Pera bio vojnik, umire mu, u Vranju - brat Dragan (prilikom akrobacije biciklom kod reke Odžinke, zadobio je tešku povredu grudnog koša) i Pera ovaj trenutak navodi kao najemotivniji u svom životu.
Nedugo posle vojničkih dana počinje, opštinskim odobrenjem, da radi u tadašnjoj Domaćoj radinosti, koju je sam osnovao i pokrenuo (Ulica Nemanjina, ali je imao još dva lokala u Vranju) i gde je bio glavni i odgovorni čovek za sve: šivara, četkarnica, mrežarija su bile pod njegovim potpunim nadzorom, pored staklorezačke delatnosti i "kožare".
U Radinosti i upoznaje svoju suprugu Mirjanu, inače, tada zaposlenu tamo.
Ženi se njome 1960. godine, postaje otac starijeg sina Slavoljuba i mlađeg - Branislava, i dan-danas noseći venčanu burmu: mnogo je voleo svoju Mirjanu.
I danas se, u porodici, sećaju njenih sarmi, variva, salčića, oblandi, pihtija za Sv. Jovana.
Radivši u „Koštani“, uvek u drugoj smeni – ujutru bi, ona, kuvala i bila sa decom, brižna i vredna, kao i većina Vranjanki u to vreme.
A dok pričam sa mlađim čika Perinim sinom Branislavom, koji je od mene stariji nekoliko godina i s kojim sam rasla u komšiluku, osećam tu njegovu divnu vezanost za roditeljski dom, sjaj u zenicama kada govori o čika Peri, svom ocu, poštovanje, divljenje, ljubav:
"I pradeda i deda Stojan, koji je preminuo 1972. godine, bili su među najbogatijim trgovcima u Vranju. Ali su bili zaista vredni, časni, odgovorni. Takav je i moj otac, koji je uvek vredno radio, pomažući i drugima, a član Crkvenog odbora bio je trideset godina! Voleo je svoj zanat, još uvek čuva stolarsku tezgu i alat! I sama znaš da su stari Vranjanci bili pravi domaćini, "terali" su običaje, praznike i slave kako valja, tradicija im je uvek bila važna, komšiluk kao da je rod rođeni bio! Roditeljsko vaspitanje, zasnovano na poštenju i svemu što je plemenito i dobro - bilo je svetinja!
Pera je radio, ali se i družio. Meraklija, svugde poštovan i uvek spreman na veselje, družio se sa mnogim prijateljima i Vranjancima , koji su mu često svraćali u staklorezačku radnju.
Svake subote, na jagnjetinu ili prasetinu - u njegovoj su se radnji okupljali Boža apotekar, Bage Komenjak, Jova Tutonja, Duško Šunđa - kožni lekar, pedijatar Slavoljub, doktor Dobri Antanasijević, Toma ortoped, doktor "Beli", Spira Tropka, Vane Ubavinja, Đoka Bulumač, Dacko Sorgačevac, Đoka Cuca, Bora učitelj, profesor Fete i mnogi drugi.
Šalili su se, komentarisali utakmice, lafili uz meze i dobro raspoloženje.
U kafanu "Evropu", tadašnje stecište mnogih vranjskih boema, odlazio bi često, i na kafu, sa tadašnjim zanatlijama Simom točkarom, Stanišom jorgandžijom, Kostom mehaničarem. Sedeli su s njim, i lagano ispijali jutarnje kafice i Sande klonfer, Toza pekar, katkad i Zvonko fotograf.
Bio je glavni i na svim veseljima! Uz omiljenu "Karakocu", dobrodušno se veselio sa prijateljima, dok je svojoj porodici uvek dolazio kao pravi domaćin, kupivši u čaršiji sve što je potrebno za kuću. Ne koristeći bilo kakve lekove iz apoteka, kad bi ga upitali kako ostaje tako zdrav i čio, i šta to pije, pa nikad nije bolestan, moj bi, otac, odgovarao uvek isto:
"Čaj od šljivovu grančicu i vinovu lozicu! Toj pijem!"
Otvorivši radnju u osam ujutru, uvek doteran, pedantan, uredan, obrijan, na doručak je odlazio oko deset a ručao je kod kuće. Posle ručka, opet je išao u radnju. Inače, voleo je da putuje, kroji vinograd, voćke, da peče dobru rakiju, pravi vino....I sad, u poodmaklim godinama, voli da šeta, ode u vinograd, da se proveseli....."
I zaista, i posle toliko godina, čika Pera odiše vedrinom i ljubavlju, naročito pri pogledu na svog unuka Nikolu, njegovu suprugu Anicu i praunuka Petra, koji ponosno nosi njegovo ime.
Seća se nekadašnjih vremena i duha starog Vranja, svog prvog automobila iz 1968. godine - "Škode Oktavije", za koji kaže da je "kralj puteva", pamti i putovanja u mnoge evropske zemlje. Pominje mirnije dane, iskrenija druženja, lepše, spokojnije porodice, bolje ljude...
Pamti i sve proslava Božića, koje su mu uvek bile emotivne: tadašnji režim nije dozvoljavao javne Božićne proslave, glasno pevanje patriotskih pesama vezanih za srpsku prošlost i njene ratove, okupljanja na ulicama Vranja.
Ipak, meni je, među najzanimljivijim trenucima čika Perinog života, svakako - ulica u kojoj je ovaj vredan čovek otvorio, baš na Novu godinu, svoju prvu stolarsko-staklorezačku radnju, "Dijamant," 1964. godine, kao i njegov rad u njoj, okružen mnogim vranjskim zanatlijama.
Radnju je otvorio posle položenog ispita za zvanje stakloresca u Leskovcu, a imala je četiri prostorije: hol, gde je stajao kompresor (prvi u Vranju za zatamnjivanje stakla), magacin, radionicu i sobu gde su mu dolazili prijatelji.
Kod njega su učili mnogi mladi momci-buduće zanatlije, a u to vreme, 60% kuća i značajnih objekata i zdanja u Vranju zastaklio je baš on, čika Pera staklorezac: Pedagošku školu, osnovnu školu u Zlatokopu, bioskop "Slobodu" a glavni ulaz Opštinskog suda i vrata - delo su Petrovih ruku i njegove stolarske veštine još iz vremena kada je radio kod ujaka u stolarskoj radnji.
Do njega, u toj bivšoj, divnoj zanatskoj ulici, levo i desno, a preko puta naše Saborne crkve i njene knjižare i kafančeta Talimata, gde me je otac Božidar Popović, inače blizak prijatelj i komšija čika Perin stalno vodio na sjajne ćevape, disali su, u čaršijskoj vrevi i tišini i drugi dućani i radnje, kafane: takozvana "dežurna kafana" ("Beograd"), Toza pekar, Sima točkar, kafana kod Mile Banjče, Trajko poslastičar, tišler Drakče. Na uglu, ispod "NAME", šepurila se i kuća Ike zubara.
Ono nekadašnje, staro Vranje, polako se ronilo ispod naleta novih vetrova i modernijih gradskih potreba. Zajedništvo, rad, druženje tih ljudi, zanatlijski dućani i ta divna, spokojna atmosfera sa starim gradskim pesmama, to polagano odmicanje vremena bez napetosti - fale nam. A čika Peri staklorescu je, zasigurno, najviše zasmetalo i kada su mu, 1981. godine - srušili radnju u ulici Ivana Milutinovića br. 17.
Kaže da je bila nedelja, Božji dan. Odjednom se, odnekud, pojavio buldožer i počelo je da nestaje sve ono, u šta su uložili zanatlije te davnašnje ulice koja sada ima potpuno novo odelo!
Godine truda i izgradnje integriteta, lepa, starinska zdanja a ponajviše - mnoge drage uspomene, porušila je mašina buldožer. Bilo joj je svejedno što su mnogi poslovi stali zbog nje!
Sve do 1989. godine, kada su "Dijamant", kasnije nazvan "Lovac", Pešići "preselili" u glavnu vranjsku ulicu, tik do poslastičare "Koštana", gde je opstajala, sve do 1999. godine, obogaćena i novom robom, poput lovačkih pušaka, pištolja , delova za "Tomos"- motore, biciklima i gumama za njih, pumpama za vodu, motornim testerama, štapovima za pecanje.
I tamo su se, kao u Zagrebačkoj ulici - pojavili neki ravnodušni ljudi u sivim odelima, srušili uspomene i odlučili umesto njih, zanatlija. Umesto svih nas!
***
I ne da mi se da završim ovo nostalgično podsećanje na "onoj što si beše", a da ne svratim i u nekadašnju čika Perinu avliju u ulici Pčinjskoj, po kojoj će uskoro trčati njegov praunuk Petar.
Svrativši onde, svraćam i u svoj komšiluk, mada, prolazeći uvek kraj sadašnjeg parkinga na početku Pčinjske a gde je nekada bila i moja kuća, srušena istim buldožerima, bez milosti i saosećanja, stegne me neka „grutka“ u grudima. Setim se i svog dede Stojana, pa samo što ne zaplačem: nije lako proći pored ugašenog ognjišta.
Dakle, čika Perina kuća , onakva kakve je se sećam, počinje iza drvene kapije, sa kaldrmisanom avlijom.
Ulaz u kuću gledao je na ulicu a do njega su vodile veće stepenice sa nadstrešnicom. Ulaskom u kuću, ulazilo se u prvi hol koji je vodio u gostinjsku sobu u kojoj se, za praznike, postavljao veliki, svečani sto.
Levo i desno od hola - nalazile su se dve spavaće sobe i u njima nameštaj koji je ručno napravio sam Petar Pešić, regal, komoda sa ogledalom, kreveti. I u drugim sobama bilo je čika Perinih drvenih rukotvorina, a deda Stojanova soba, tj. soba Perinog oca, bila je prava starinska soba sa masivnim krevetom i peći na drva, a gledala je na dvorište. Iz kuhinje sa trpezarijom i ručno izrađenim kredencem, izlazilo se u dvorište, na vrata do bunara čija se voda nije koristila za piće.
A u avliji - lepota, kao i u svim našim starim vranjskim avlijama: bujna loznica dira u dušu, drva jabuke raznih sorti trepere, mirišu, razgaljuju srce.
Kruška, šljiva, trešnja.....pa bašta sa ružama, zumbulima, ljubičicama, lalama, po neko igliče - pridružuju se avlijskim mirisima i to je ono što ću zauvek nositi kao dragu uspomenu na sve ono lepo iz tog vremena. Pored šupe, pušnice za meso, praonice za veš blizu kapije, vinskih i rakijskih podruma sa prepunim bačvama i aromom nečeg starinskog koje ne može da se vrati - trčkarao je i pas Šari, dobroćudan i mio.
Šimšir, kojeg je imala skoro svaka vranjska kuća, plenio je gustinom i otmenošću, pozivao u goste, radovao se slavljima i on, jer „iz praznu kuću i poganci begav“ a ova je kuća bila sve sem – prazna. Naprotiv, uvek je onde bilo živahno, pila se crna kafa sa komšijama, pomagalo se međusobno.
Eh, divnog li vremena, kad je i nebo bilo plavije i prozirno - poput stakla Pere stakloresca!!
Prošlo je, više ga nema.
Ipak, ostao je u našem biću taj šećerni "preliv" jednog doba koji će nas uvek podsećati na vrednost nečega što se zove vredno, skromno, jednostavno i domaćinski.
Nek naši naraštaji čitaju o tome, odrastajući u ljude kojima ćemo se ponositi i o kojima će pisati neke buduće generacije.
Zahvaljujem, od srca - porodici Pešić, Branislavu Pešiću -Banetu, koji mi je ispričao lepu priču o svom ocu i svojoj porodici, kao i Banetovoj snaji, Anici Zdravković- Pešić, mojoj koleginici, koja mi je mnogo pomogla u beleženju podataka.
("Hronika jedne nostalgije" - iz dopunjenog izdanja u pripremi)
