Piše: Branka Marković
I zaista: mnogi su, Vranjanci, mnoge su porodice u Vranju nekada, svojim predanim radom, srcem, trpljenjem, vrednoćom ali i odgovornošću i tradicionalnim, domaćinskim vaspitanjem - iskrojili, polagano, ova današnja vremena.
Novo Vranje, sa svim svojim modernim navikama i načinima života, trebalo bi da češće baci pogled u doba bez kompjuterskih monitora i zatupljujućih virtuelnih sadržaja na ekranima "pametnih " telefona.
Da uspori sa žurbom ovo naše drago južno mesto, posveti se porodici maksimalno, da shvati kako jedan grad može da ima dušu ako se ne poziva samo na nekoliko poznatijih predaka ( B. Stanković, likovi iz njegovih književnih dela i ostali poznatiji Vranjanci), već da s poštovanjem sazna što više o starom Vranju i ljudima koji su, svako na svoj način, ostavili važne i korisne tragove u istoriji, i hroniku vranjske kaldrme i prošlosti obeležili svojom jakom ličnosti, požrtvovanjem i delima - vrednih sećanja.
A među porodicama koje su vranjskom srcu udahnule nostalgičnu notu i pridobile simpatije i starog i novog Vranja svojim vrednim i časnim delima , svakako je i porodica Stojana Dimitrijevića - Sobinca, trgovca vranjskog, rođenog 1857. godine (umro 1950).
Imao je, Stojan, šest sinova i jednu kćer: Đorđe, Dragiša, Aleksandar, Rista, Ranko, Toma i Leposava, rasli su lepim, sunčanim detinjstvom, uz svoju brižnu majku Setu i oca Stojana, veštog i vrednog trgovca, koji je 1878. godine učestvovao i u oslobođenju Vranja od Turaka.
I Stojan, a kasnije i njegovi sinovi, takođe, potonji trgovci - dobrotvori su veliki bili i često su besplatno oblačili u svojim trgovačkim dućanima - decu iz siromašnijih vranjskih porodica.
Ipak, jedan je Stojanov sin, Ranko, studirao medicinu u Parizu: želeo je Stojan da mu, bar jedno dete, stekne vrhunsko obrazovanje i bude od koristi varoši. Da se ponosi njime, kao i ostalom svojom decom. Da može reći kako će njegov Ranko da leči Vranjance, pa da ne brinu!
Sudbina, nažalost, odlučuje drugačije: Ranko će preminuti od zlokobne tuberkuloze koja je tada harala. Za bolesnog brata, žrtvuje se Leposava, njegova sestra, da bi ga negovala, i ona odlazi, zajedno s Rankom, da žive u izolovanoj kućici, odvojeni od porodice.
Tamo i umiru zajedno, a taj će, događaj, naravno, baciti senku na dalji život porodice Dimitrijević.
U to vreme, Stojan je imao svoju trgovačku firmu "Sobinče", u centru varoši.
Dragiša, sin mu, ostaje u očevoj firmi, a sin Rista počinje da samostalno vodi abadžijski posao (odvojio se dućanom u kome je prodavao platna, sukna, grube tkanine).
Godine 1915, 29. novembra, i Ristin je, život, tragično okončan: zaklali su ga Bugari na Devotinu, a i dan-danas, na Šapranačkom groblju stoji spomenik sa pet imena stradalih u tom zločinu.
Godine 1922, braća Toma, Đorđe i Aleksandar, odvojiše se od oca Stojana i otvoriše svoju trgovačku firmu "Braća Dimitrijević- Sobinci," u zgradi pod zakup, a u centru Vranja. Iznad njihove malene "robne kuće" na dva sprata u kojoj je bilo svega i svačega za domaćinstvo, ali ponajviše raznih , kvalitetnih štofova i tkanina i iz Evrope, brendiranih šešira i fine garderobe, stajala je, ponosno, tabla sa njihovim porodičnim prezimenom i nadimkom.
Aleksandar, jedan od Stojanovih sinova, pohađao je u Beogradu pilotsku akademiju, bilo je mnogo troškova, duša valja!
Pa se, jednom prilikom, i to baš one kobne 1933. godine, u jeku velike ekonomske krize, kad su braća već uveliko trgovala kako-tako, proču, Vranjem, da Sobinci "trpiv za 'leb, propadav, nemav pare."
Čaršijska posla ili ne, ali se Stojanovi sinovi naljutiše:
"Hajde da kupimo automobil!", odlučiše, pa Toma, Đorđe i Aleksandar sedoše u voz za Beograd, povedoše i nekog šofera iz Vranja i u Beogradu kupiše - češku "Pragu."
Na putu nazad, nevolja ih sustiže i oni potpuno slupaše nov, upravo kupljen auto! Srećom, ostadoše živi, osiguranje im pokri troškove, i nedugo, zatim, u Zagrebu kupiše drugi, sada američki Bjuik ("Buick", najjači automobil u to vreme).
A jedan od njih, Toma Sobinac, putuje Evropom češće od svoje braće: kažu da je najumešnije pregovarao oko robe, sklapao mudre ugovore, cenjkao se satima, lako nabavljao francuske, engleske štofove.
"Oženjen Jelenom , od koje je bio znatno stariji a koja je bila ćerka - jedinica bogatog i poznatog vranjskog lončara i grnčara - Vasilija Vase Jovanovića, koji je završio i srednju teološku školu, i živeći u tastovoj kući u samom centru varoši, na uglu ulice Kneza Miloša - Toma je, sa braćom, a kasnije i sam, vredno nabavljao i prodavao predivne, skupe ali brendirane šešire, razne štofove , čipku, keper, svilu, kadifu, brokate, pliš, vunicu, svetlucave trake za haljine, razne košulje, čarape, kao i lepu , kvalitetnu trikotažu iz Beograda i Evrope.
Često je putovao i, iako pomalo cicija, uvek je, sa putovanja, svojoj mladoj supruzi - donosio poklone i haljine iz Beča, Pariza i drugih evropskih gradova.
„Jelena, dušo, pogledaj kakav sam ti šešir doneo!“, umeo bi da je iznenadi , iako su govorili da je škrt i „operisan“ od emocija, jer ih je retko pokazivao.
Ipak, to i nije bilo sasvim tačno: recimo, Jelena mu zatraži sapun da joj u čaršiji kupi. A on, on joj donese - čitav paket najlepšeg sapuna! Strog, vredan i mudar, želeći da sopstvenim trudom razvije posao i zaradi novac, Toma je samo voleo red i preciznost, tačnost u datumima , datoj reči, obećanju . Recimo, kad bi nekome pozajmio bilo šta – tražio je da mu se to vrati baš kad je i bilo dogovoreno, bez odlaganja i kerefeka.
Govorio je da ga je tome otac Stojan, koji je učestvovao u oslobođenju Vranja od Turaka, 1878. godine, naučio, a da će on tako i svoju decu učiti i naučiti. I kako je to i na trgovačkoj akademiji često slušao i prihvatio kao nešto korisno.
U njegovoj šarenoj trgovačkoj radnji bilo je i raznih drangulija za kuću: od svega po malo, od pozamanterije, garderobe i obuće,
„Dora“ – peći, malo nameštaja - do baštenskih i kuhinjskih sitnica!
Ispred radnje su, jedini u varoši, imali i otoman na kome su se umorni kupci , ponekad, odmarali.
Pored njih, sedne onde i neka umorna majka sa detetom, pa i oni , koji tamo, katkad, sačekaju momka ili devojku . Toma, često, izađe ispred radnje, pa se šali sa svima njima, ponosan na svoj posao, robu i ugled. LJubazno se osmehuje, a toplina mu neka obuzela dušu dok znalački seče metre štofova svojim dragim, ogromnim makazama. Ali, ono što njegove mušterije ne znaju je to, da su one bile veoma skupe.
Bila je to neka specijalna serija singer-makaza, sa ugraviranim krilima neke ptice, možda orla, koje mu je otac poklonio davnih godina. Doneo ih Stojanu neki poznanik iz Amerike, samo za sina Tomu!
Sve u svemu, ta 1947. godina i nije činila neki nered u poslu i životu Sobinaca.
Sve do tog septembarskog jutra, kad je Toma ustao tačno u pet, po običaju. Ipak, noćas nije ni spavao. Prevrtao se po krevetu a san ga nikako nije obuzimao!
Uvek bi tako bilo: doručkovao je u šest, ručao u jedan. U šest sati pridveče – večera bi već bila postavljena, a za ukusnu hranu bila je zadužena njegova lepa i vredna supruga.
Taj dan je počeo uobičajeno, kao i svaki drugi radni dan u Tominom životu.
Dok je prilazio radnji prozevajući se, na obližnjem kiosku kupio je novine i pogledao gore, u nebo: plavetnilo rane jeseni obradovalo ga je , jer ga ni jedan oblak nije narušio. Bilo je divno gledati u to vedro prostranstvo ponedeljkom, jer će se kupci, uskoro, razmileti na sve strane , okruženi svetlošću i toplotom leta koje se nije predavalo.
Otključao je svoj oveći dućan, obišao nekoliko prostorija , okrenuo na vratima kartončić sa natpisom „otvoreno“ i svoj šešir okačio na drveni čiviluk.
Dok je prelistavao novine, a zatim pažljivo počeo da seče svilu svojim divnim singer-makazama, u radnju, iznenada, banuše dva čoveka u crnim kožnim mantilima podignutih kragni. Toliko se brzo desilo, da se zvonce iznad vrata nije ni oglasilo a radnja kao da se ispuni nekim hladnim vazduhom i u trenu postade mračna : s tolikom silinom , žustro i agresivno, bezobzirno grunuše unutra ti nepoznati ljudi, jedan visok i mršav, drugi nizak, debeo. Oni mu se namršteno uneše u lice, taman kad je hteo da im kaže da se tako ne ulazi u nečiju radnju, niti bilo gde:
„Od danas, ove prostorije i objekat pripadaju - narodu! Jasno!?“ , jedan od njih mu se prodra, a drugi odsečno lupi šakom o tezgu. Toma tek tada primeti dršku pištolja u džepu jednog od njih, setivši se priče svog prijatelja iz Niša, koji mu je rekao kako su mu neki ljudi upali u dućan i izbacili ga napolje, ko psa!
„Izlazi! Možeš da poneseš samo to što ti je u rukama!“, brecnu mu se onaj omanji, debeljuškast i Toma se nađe u čudu, jer je u ruci držao samo svoje makaze, da bi njima odsekao koji metar plave svile za haljinu svoje Jelene: rekla mu, jutros da će sutra ići kod krojačice.
„Kako je ovo moguće? Moj čitav život je unutra, u ovoj radnji. Ovo je greška“, pomisli on, ali ga visoki čovek grubo odgurnu od tezge i Toma shvati da su ovi od „onih“ novih na vlasti , a sa njima se nije pregovaralo.
„Mogu li da uzmem svoj šešir?“, upita Sobinac ponosnim tonom, pa i ne čekajući odobrenje, skide šešir sa čiviluka i izađe napolje" (odlomak iz moje priče "Oblaci", iz knjige u pripremi).
I eto, od male "robne kuće" Tome Dimitrijevića - Sobinca i njegove braće - nastade „NAMA“ ili Narodna magaza , a ona tabla sa njihovim prezimenom nestade te 1947. godine, ode u nepovrat , izgubi se u vihoru nekog drugačijeg vremena bez reda, tradicije i otmenosti. I bez duše.
Produži, Toma, da živi , poče da odlazi u svoje vinograde, snašao se ovaj vredan čovek. Za marljive ljude uvek će se naći rešenje. Kasnije je opet radio u trgovini, ali mu je "NAMA" postala daleka, čudna, nekako iznuđena, "strankinja" u čaršiji vranjskoj.
Dragi moji, i o Sobincima, i o mnogim drugim uglednim, skromnim, radnim i dostojanstvenim, obrazovanim vranjskim porodicama- možemo pisati mesecima! Mučili su se seljaci, zanatlije, trgovci, građani, obični ljudi s duhom i vizijom sutrašnjice - da prebrode nevolje, nestašice u svemu i svačemu, ratne godine, bolesti i stradanja.
Ipak, jedno je sigurno i baš to daje snagu nama, njihovim potomcima, da pokušamo, bar malo, da ih razumemo i setimo ih se sa poštovanjem: jer.....nestašice u ljubavi njihovih bića - nije bilo.
A fali, fali nam baš takva ljubav!
Strpljenje, cilj, vredan rad, moralna načela, značaj porodice, čast i red u nekim stvarima - treba da postoje.
Jedino tako možemo biti dostojni naših predaka i sačuvati vranjski identitet ne samo kroz vranjsku gradsku pesmu, specifičnu i prepunu tragova starog Vranja i načina našeg razmišljanja i života, ne samo u književnim delima poznatih Vranjanaca i njihovim građevinama, već i u našoj snažnoj svesti da su nam koreni domaćinski i topli, ponikli iz temperamentne zemlje, iznad kojih se i Mesec i Sunce i Zvezde tope našom vrelom ljubavlju prema rodnom ambijentu, merakom da očuvamo tradiciju.
Zahvaljujem porodici Dimitrijević - Sobinac: Tomi Dimitrijeviću Sobincu i njegovoj supruzi Neli na izdvojenom vremenu, na razgovoru o Tominom dedi po kome Toma Mlađi nosi ime.
