Piše: Butrint Beriša (Berisha)
Globalni multipolarni poredak stvara nove prepreke. Istovremeno, on nudi i nove mogućnosti za oblikovanje državnih agencija kroz diplomatske inicijative. Suočeno sa otežanim multilateralnim integracijama i usporenim dijalogom sa Srbijom, nova priznanja treba da posluže kao katalizator za vraćanje ove agende u središte spoljne politike.
Priznanje od strane Sirije 29. oktobra 2025. ponovo je oživelo debatu o međunarodnim priznanjima Kosova, koja je jedno vreme predstavljala epicentar spoljne politike. Postepeno, taj proces se približava brojci od dve trećine priznanja od strane država članica Ujedinjenih nacija (UN). To bi moglo da predstavlja diplomatsku pobedu, iako bi je neki mogli smatrati simboličnom zbog odsustva punopravnog članstva.
Između septembra 2020. i marta 2025. Kosovo je prošlo kroz „pust“ period bez ijednog bilateralnog priznanja. Tokom 2025. situacija se promenila – priznanja su stigla od Kenije u martu, Sudana u aprilu i Sirije u oktobru.
Ova tri priznanja mogu se smatrati prvim u okviru multipolarnog, odnosno postliberalnog globalnog poretka. Shodno tome, ona nude više pouka u pogledu redefinisanja sfera uticaja, ključnih aktera i ravnoteže moći među regionima.
Jedan od ključnih elemenata jeste direktno uključivanje država poput Saudijske Arabije i Turske, što pokazuje rastuću ulogu regionalnih sila. U stručnoj literaturi, jedan od osnovnih pokazatelja savremenog multipolarnog poretka jeste upravo povećan značaj „srednjih sila“ (middle powers). Novi međunarodni poredak koji se oblikuje omogućava tim srednjim silama da u okviru regionalnih šema projektuju status koji podseća na status velikih sila.
Dalje, nova priznanja ističu pomeranje ravnoteže moći među državama, ali i između grupa država. Na primer, na Bliskom istoku se tokom poslednje dve decenije težište moći primetno premešta iz regiona Levanta ka državama Persijskog zaliva. Još jedan važan element jeste da je, nakon pada Asadovog režima u Siriji u decembru 2024, preoblikovana regionalna arhitektura istakla rast uticaja sunitskog faktora. U tom kontekstu, koridor Ankara–Damask–Rijad formirao je osovinu sa uticajem ne samo unutar, već i izvan Bliskog istoka.
U okviru ovih transformacija, analitičari s pravom ističu da Kosovo treba da teži priznanjima od preostalih država poput Iraka i Libana. Paralelno, bilo bi korisno obratiti pažnju i na moguće promene u okolnim zemljama – na primer u Iranu.
S jedne strane, vredno je pažnje da je za manje od dve decenije Kosovo gotovo uspelo da obezbedi priznanje u jednom heterogenom regionu, obeleženom državnim, nacionalnim, verskim i sektarskim tenzijama. S druge strane, ta ocena ostaje bez težine ako se ne postavi pitanje kako ostvariti slične scenarije u drugim regionima – na primer na Kavkazu, u Magrebu ili u Sahelu. U pojedinim delovima Afrike, Latinske Amerike i Azije, narativ i pozicioniranje Kosova nisu se dovoljno prilagodili transformacijama novog globalnog poretka.
Kada je reč o bilateralnim priznanjima, poslednjih godina fokus Kosova bio je usmeren na pet država članica Evropske unije koje ga još nisu priznale. Takav pristup je razumljiv, budući da je integracija u EU glavni deklarisani cilj spoljne politike.
Ipak, tri nova priznanja treba posmatrati kao podsticaj za dublje angažovanje u ne-zapadnoj sferi – dakle, kao dopunu, a ne zamenu, zapadnih partnerstava. Fragmentacija globalnog poretka omogućila je ne-zapadnim državama, često označenim homogenizujućim terminom „Globalni jug“, da projektuju svoje ambicije i prošire svoj uticaj.
Dok se u lobističkim procesima primećuje uloga Predsedništva, Vlada je zauzela znatno povučeniju poziciju. To deluje iznenađujuće, s obzirom na to da je u prošlosti Vlada igrala ključnu ulogu u postizanju priznanja. Uzimajući u obzir postojeću diplomatsku mrežu, izostanak proaktivnog i upornog pristupa Vlade u vezi sa priznavanjem države nosi određenu cenu – izgubljene prilike.
Još jedan važan element jeste značaj višeslojne diplomatije. Pored Predsedništva, primećuje se i određeno uključivanje sekundarnih i ne-državnih aktera – poput poslovnih ljudi i verskih predstavnika. U tom kontekstu, kosovski ne-državni akteri, kao što su nevladine organizacije, naučne institucije i kompanije, mogli bi biti mnogo više uključeni u spoljnopolitičke konfiguracije.
U celini, tri nova priznanja mogu se smatrati početkom novog talasa. Taj talas se može i treba dalje da širi. Za to je potrebno sprovođenje diplomatije zasnovane na uravnoteženijem geografskom fokusu i uključivanju raznovrsnijih aktera. Dalje, kvalitet međunarodnog predstavljanja bi se poboljšao, a diplomatska retorika usavršila kroz povezivanje sa vrednostima i moralnim dimenzijama međunarodnih odnosa – na primer, u kontekstu Gaze ili Sudana.
Globalni multipolarni poredak stvara nove prepreke. Istovremeno, on nudi i nove mogućnosti za oblikovanje državnih agencija kroz diplomatske inicijative. Suočeno sa otežanim multilateralnim integracijama i usporenim dijalogom sa Srbijom, nova priznanja treba da posluže kao katalizator za vraćanje ove agende u središte spoljne politike.
(Autor je doktor međunarodnih odnosa sa Univerziteta u Tartuu u Estoniji, gde je i predavao. Njegove akademske publikacije i istraživanja politike usmerene su na spoljnu politiku, diplomatiju, osporeni suverenitet i transformaciju globalnog poretka. Saradnik je domaćih i stranih instituta i organizacija, među kojima je i „International Centre for Defence and Security“ (ICDS) u Talinu.)
