Jelenko Mihailović o zemljotresu u Vranju 1904: Detalji o najjačem potresu u Evropi FOTO

Piše: Tomislav R. Simonović

Nema podataka da li je za vreme viševekovnog ropstva pod Turcima, ne samo u Vranju i okolini već i u Srbiji, bilo makroseizmičkih pojava, odnosno zemljotresa.

Turci nisu ostavili trag o zemljotresima, jer im nije bilo stalo da vode bilo kakvu evidenciju, osim evidencija koje su se odnosile na sakupljanje harača od svojih podanika i da li su na vreme izmirivali obaveze koje su im na silu nametnuli.

Mnogi očekuju da će dosta toga doznati kad se turski arhivi otvore. Od toga, bar što se tiče zemljotresa, ne treba ništa očekivati.

Pod njihovom okupacijom Srbi nisu imali mogućnost da se školuju, naročito ne seizmolozi.

Da nije bilo zemljotresa u Vranju 1904. ne bi se znalo da je Srbija i pre 1904. imala izuzetno dobre seizmologe.

Jedan od njih bio je profesor Jelenko Mihailović. On je odmah, ne čekajući da se kuće i ulice očiste i srede, istog dana posle zemljotresa u Vranju krenuo vozom i uradio studiju o zemljotresu.

U vozu je čuo da epicentar nije bio u Vranju već u Ristovcu, pa je put nastavio do Ristovca. Obišao je sva sela, razgovarao s meštanima kako bi doznao šta se za vreme snažnog potresa dešavalo, kakve su se promene desile na Moravini (sada Južna Morava), kako su se ponašale ptice i životinje.

Granica između Srbije i Turske bila je kod Ristovca, a kako ga Turska nije zanimala, granicu nije prelazio.

Proučio je teren od Ristovca do Momine klisure (danas Grdelička klisura).

Ko je bio Jelenko Mihailović?

Profesor Jelenko Mihailović rođen je u Vrbici, Timočki srez, 1869. godine, gde je završio osnovnu školu. Gimnaziju je okončao u Zaječaru, a Veliku školu, prirodno-matematički odsek, u Beogradu 1892. godine.

Posle diplomiranja bio je predavač u Učiteljskoj školi u Beogradu, 1895, zatim profesor u Kragujevcu i u I beogradskoj gimnaziji. Bio je profesor i u Nišu, gde je predavao matematiku i fiziku. Iz gimnazije ga 1896. upućuju u Metereološku opservatoriju Velike škole, koju je osnovao i kojom je rukovodio Milan Nedeljković.

Tu ostaje do 1905, kada je izabran za profesora Realke u Beogradu. Postavljaju ga za asistenta Geološkog zavoda u novom Seizmološkom odeljenju, sa zadatkom da organizuje rad ovog odeljenja radi prikupljanja seizmoloških podataka o potresima u Srbiji. Šef novopodignute Seizmološke stanice na Tašmajdanu postao je 1909. godine, a upravnik Seizmološkog zavoda posle oslobođenja Srbije u Prvom svetskom ratu 1919.

Usavrašavao se u Strazburu, Parizu i Berlinu. Publikovao je više naučnih radova u različitim časopisima i objavio je više stručnih i popularnih radova iz astronomije i metereologije. Objavio je samostalno nekoliko stručnih knjiga, a s Milutinom Milankovićem napisao je knjigu o Mihajlu Petroviću Alasu - Čovek ispred nauke.

Napisao je Eksperimentalnu fiziku za niže razrede srednje škole (osam izdanja, 1925), i Eksperimentalnu fiziku za više razrede (1925.). Objavio je stručne radove - Kišne prilike Beograda (1901), i nekoliko stručnih rasprava, Spektoskropija (1901), Fotometrija (1901), Fotometrija (1905), Fotografija (1905).

Od 1905. Mihailović se bavio seizmologijom i publikovao je više radova, na nemačkom u C. R. du I Congres Internat., de Seismologie a la Haye 1907, Budapest, 1908; Najnovije trusne katastrofe 1901-1905. (Nova iskra, 1906), Novi principi u seizmologiji (1908), Seizmičke periode u Srbiji i njihov aktivitet (Glas, 77, 1909, na nemačkom u C. R. du II Congres Internat. de seizmologie a Zernatt 1909 - 1910, Budapest), Trusovi u Novoj Srbiji (Glasnik srpskog geografskog društva, 1914), Resultats des etudes sur les tremblements de terre d'aout et de septembre 1912. sur la mer de Marmara (C. R. de l’Acad. de Sciences, Paris, 1918,), Potres u Bačkoj 15. januara 1921, Potresi u okolini Skoplja 1922, Juhorska trusna oblast (1922), Mostarski mikroseizmi (1925.), Potresi zemljine kore (1925).

Mihailović je uradio i objavio statistiku zemljotresa u Srbiji 1901-1909 i 1921-1924 (na srpskom 1906, na nemačkom 1907/10, na francuskom 1921/25). Učestvovao je na međunarodnim kongresima, a radove su mu štampali u Francuskoj i u Mađarskoj.

Za nas je zanimljiv njegov rad Zemljotresi u Srbiji u 1904. godini, koji je objavila Srpska kraljevska akademija 1906. Najveći deo knjige odnosi se na zemljotres u Vranju i u Ristovcu, koji je u to vreme po intezitetu bio najjači, ne samo u Srbiji već u Evropi.

Ispostavilo da je epicentar bio u Istočnoj Makedoniji u Gornjoj Džumaji (danas Blagoevgrad), u mestu Kresna. Od najrazornijeg zemljotresa koji je bio na Balkanskom poluostrvu najviše su stradala mesta Berovo i Pehčevo (danas Severna Makedonija).

U odnosu na jačinu zemljotresa broj žrtava nije bio veliki, nastradalo je 200 osoba i to uglavnom u Bugarskoj. Malo žrtava je bilo jer se zemljotres dogodio oko 11.23 časova pre podne, kad su ljudi uglavnom bili van kuća. Drugi razlog je što su ti delovi tadašnje Turske bili veoma malo naseljeni.

To je bio najjači zemljotres u Evropi u poslednjih 150 godina, po Rihterovoj skali od 7,1 do 7,8 stepeni i osetio sa na velikoj površini od 1,4 miliona kvadratnih kilometara. Jaki potresi bili su u Istanbulu, Budimpešti i Solunu.

Na osnovu srpskih dokumenata pre ovog zemljotresa, zemlja je najviše podrhtavala 1893. godine, kad je u Svilajncu i u njegovoj okolini napravila pustoš. Druga velika zemljotresna katastrofa u Srbiji, posle Svilajnca, desila se 11 godina kasnije u Vranju, 4. aprila po novom kalendaru (22. marta po starom kalendaru) 1904. godine.

Proučavajući zemljotrese u Srbiji, Mihailović je obrađivao samo oblasti koje je označio geograf Jovan M. Žujović u delu Geologije Srbije. Sve saopštene rezultate o zemljotresima, koji su urađeni na osnovu topografske geologije, kao i ovaj u Vranju i u okolini, evidentirala je i zavela stalna Zemljotresna komisija u Beču, o kojoj se starala Carska bečka komisija.

Treba napomenuti da se jačina zemljotresa u to vreme merila po Rossi-Forel-ovoj skali, po kojoj su vrednosti za jačinu bile od I do X jer u to vreme Rihterova i Merkalijeva skala nisu se primenjivale za magnitudne potrese.

Zemljotres u Vranju bio je u ponedeljak 4. aprila (22. marta) 1904. u 11. 27 sati. Već sutradan, u utorak uveče, Mihailović je krenuo u Vranje.

Saznao je šta se dešavalo u vreme podrhtavanja zemlje jer je dobio informacije od Jovana Magovčevića, podšefa železničke stanice u Ristovcu i Danila Stevanovića, upravnika Carinarnice kao i od drugih železničkih i carinskih činovnika. U Ristovcu, kao pograničnom mestu, nije bilo mnogo velikih zgrada, osim zgrade železničke stanice i carinarnice sa stanovima u kojima su živeli carinici.

Na zgradi železničke stanice svi dimnjaci i plafoni su pali, a krov je bio oštećen. Nema podataka o ljudskim žrtvama, a na osnovu izveštaja Jelenka Mihailovića, možemo da zaključimo da i u Vranju i u Ristovcu ljudskih žrtava nije bilo. Na turskoj strani, sa one strane preko Morave, u Zibevču (Žbevcu) nije bilo oštećenih kuća.

Do same obale reke Morave bilo je manjih i većih pukotina, a veće pukotine bile su udaljenije od same reke, u dužini od 254 metara, širine od 10 do 28 santimetara.

Za vreme zemljotresa mnogi stanovnici iz okolnih sela našli su se pored Morave i pred njihovim očima nastajale su pukotine kao da se „zemlja otvarala“.

Narod je bio izbezumljen, nisu znali šta se dešava jer niko od starijih nije doživeo ovakvu pojavu. Bili su ne samo zbunjeni, već i preplašeni.

Najviše ih je uplašilo jako njihanje grana i šum lišća, kao kad duva najjači vetar. Po njihovom pričanju bila su četiri potresa, jedan za drugim.

Posle četvrtog i najačeg udara Morava se ustalasala, „podivljala“, a talasi su bili viši od visine ljudi. Iz reke su izlazili crni mlazevi vode koje do tada nikad nisu videli i osećao se miris sumpora.

Vagoni koji su stajali na pruzi kretali su se napred-nazad u dužini od 2 do 3 metra. Meštani su pričali da se, pre pojave pukotina u zemlji, na tim mestima pojavila para, a zatim jaki mlazevi vode. Na više mesta pojavili su se izvori vode koji su ubrzo presušili. U bunarima, u njihvim dvorištima, bila je mutna voda.

Zidni časovnici stali su u 11.27 časova. Na mestu , gde je pre bilo „Milansko jezero“ u Turskoj, udaljenom oko 5 kilometara od srpske granice, izbio je novi izvor mineralne vode. "U veličini gumna izbačena je unaokolo bela zemlja, a u sredini se nalazi rupa oko 1 metar u prečniku" (verovatno je tada nastao izvor na kojem je sagrađena Rakovačka Banja).

Da bi doznao šta se u Vranju za vreme zemljotresa dešavalo, Mihailović je razgovarao sa obrazovanim ljudima.

Razgovaro je s Milanom M. Petrovićem, pešadijskim kapetanom, Simom Zlatičaninom, direktorom Gimnazije, Vučkom Joksimovićem, profesorom Gimnazije (vidi Znamenite ličnosti vranjske Gimnazije, 2021. god.), Jovanom Milenkovićem, profesorom matematike vranjske Gimnazije i rukovodiocem Metereološke stanice (videti Osnivanje i rad Metereološke stanice u Vranju Riste Simonovića, 1983.), Draganom Pavlovićem, okružnim načelnikom, Stevanovićem, policijskim pisarem, Svetom Lukićem, šefom železničke stanice, Krstom Smiljanićem, đeneralštabnim majorom, Živojinom Rafajlovićem, privatijerom (Rafajlović je bio bez posla jer je od 1903. u Vranju radio kao nacionalni radnik i bio je član četničkog pokreta koji je te godine osnovan u Vranju.) i Dobr. Pavlovićem, pešadijskim majorom. Mihailović je o zemljotresu i o njegovim posledicama razgovarao i s drugim građanima Vranja.

Istog dana kad se desio zemljotres Opštinski sud (naziv za opštinu) obrazovao je komisiju za procenu štete, a njeni članovi bili su: St. J. Gudović, inspektor Ministarstva inostranih dela, Dragić Pavlović, okružni načelnik, dr Jovanović, okružni fizikus, S. Stamatović, okružni inženjer, Tasa Karanović, član Opštinskog suda, Toma Zafirović i Arsa H. Bunuševac, članovi poreskog odbora.

Prvi potres bio je jačine IV po Rossi-Forel-ovoj skali. Međutim, potres koji je bio u 11.27 časova bio je najjači, a njegova jačina iznosila je VIII stepeni po Rosi-Forelovoj skali.

Za razliku od zemljotresa koji se dogodio februara 1897. i koji je bio vertikalan, ovaj do današnjih dana najkači zemljotres bio je talasast. Nastavljajući istraživanje o njegovim posledicama u Vranju, Mihailović je ovaj najjači potres u 11.27 opisao kao strašan potres, koji se dogodio ispod planina Plačevice (Pljačkovice) i Krstilovice, a najveće posledice ostavio je u selu Drenovac. Stanovnici Drenovca pričali su da su deca ispadala iz kolevke (platnene kolevke, na kojima su krajevi kanapa bili vezani za dva zida). Pojedini ljudi nisu čuli nikakav zvuk osim šuštanja drveća, a opisali su ga kao „šum od klaćenja i rušenja zgrada i sudaranja kamenja u kaldrmi“.

Po nekim kazivanjima tutnjava je prethodila potresu, a talasanje je trajalo duže vremena posle tutnjave.

Direktor Gimnazije Sima Zlatičanin objasnio je Mihailoviću da je glavni potres bio s jakim vibracijama, bez karakteristične zemljotresne tutnjave. Opažene su pojave na životinjama: „Mačke su begale u kuću. Konji su, kao ukopani stajali gde su se zatekli od početka do kraja potresanja, nisu hteli poći ni koraka i ako su nemilosrdno tučeni od kočijaša. Deca su padala na ulici. Ljudi su se spoticali i prilegali zemlji. Kaldrma je bila izmeštena“.

Po izveštaju Mihailovića, najviše štete pretrpeo je današnji centar grada oko Saborne crkve Svete Trojice, kod pijace (Ženska pijaca nalazila se na glavnom trgu, danas između stare i nove pošte, prim. autora) i Donje Čaršije, a to je pojas između ulice kojom se dolazilo od Železničke stanice (put od Železničke stanice prolazio je, pored zapadne strane sadašnjeg Pamučnog kombinata prema kasarni Prvog pešadijskog puka i ulice Bore Stankovića, prim. autora) prema Dućandžik mahali. Kad se krene od glavnog druma prema poštansko-telegrafskoj stanici (Ulica Cara Dušana) i Bezistan male prema gornjem delu grada, oštećenja su bila manja.

Crkva Sveta Trojica u Vranju, posle rušenja od strane Arnauta, bila je obnovljena 1859. Bila je sagrađena od čvrstog materijala, pa osim manjih pukotina nije imala značajnih oštećenja. Zahvaljujući njenoj obnovi nijedna od ikona i fresaka nisu pretrpele značajna oštećenja.

Pešadijska kasarna bila je vredno arhitektonsko delo u to vreme sa okruglim loptama po kojima se raspoznavala od ostalih kasarna u Srbiji. Sazidana je na terasastom brežuljku na levoj obali Vranjske reke, imala je dve kamene lopte s postoljem od monolita džepskog trahita i to na svakom delu po tri. Njih je na glavnoj fasadi bilo 9 a na severnom i južnom krilu bile su po tri lopte. Sve lopte bile su iste veličine, obim postolja lopte bio je 68 santimetara, a obim same lopte 180 santimetara.

Celokupna visina svakog monolita imala je 1.245 santimetra, postolje je bilo u vidu kvadrata čije su stranice bile u dužini od 50 santimetara. Težina svake lopte bila je 530,5 kilograma.

Ove podatke profesoru Jelenku Mihailoviću dao je Milan M. Petrović, pešadijski kapetan u Vranju. Na glavnoj fasadi drugog sprata srednjeg dela došlo je do najvećeg oštećenja, cigle su popadale, krov je bio u potunosti srušen. Sve ukrasne monolitne lopte su popadale i slomile se osim postolja koja su bila neoštećena. Severno krilo je takođe bilo porušeno kao i dve monolitne lopte. Treća lopta nije bila oštećena ali je od velike jačine zemljotresnog talasastog udara bila okrenuta za 30 stepeni.

Na severnoj strani mnogi dimnjaci su bili srušeni, a ostali su bili napukli. Jedino na južnom krilu nije bilo većih oštećenja. Drugi sprat unutrašnjih prostorija bio je najviše oštećen jer su svi plafoni popadali. Procenjena šteta samo na Pešadijskoj kasarni iznosila je tadašnjih 50.000 dinara.

Zbog velikih oštećenja na objektima, vojska je napustila kasarnu, a prilikom pada monolitnih lopti, odžaka, ukrasnih elemenata na olucima i usled pada crepova povređeni su jedan vojnik i jedna žena. Žrtava nije bilo. Iz predostrožnosti od pojave novih zemljotresnih udara, od strane starešine stiglo je naređenje da vojnici napuste kasarnu i da nastave da žive pod šatorima. Izrezani kapiteli od džepskog trahita, monolitni, koji su bili kao ukrasi na ivici krova, popadali su i slomili se.

Oficir koji se u momentu zemljotresa našao ispred pešadijske zgrade ispričao je Mihailoviću kako je doživeo zemljotres: „Najpre su se izdigla oba krila, a sredina duboko uvukla, te načinila kao jednu dolju. Za tim se sredina počela izdizati, a krila spuštati, tako da je posle nekoliko sekunada sredina bila na bregu, a krila u dolji. Cela se zgrada tako povijala, kao da je od vitke žice. U tome je naišao jedan talas suprotnog pravca, koso prema dosadanjem i u tom momentu padoše sve lopte.“

Profesor Mihailović nastavlja s popisom i istraživanjem posledica, pri čemu ostavlja dragocene podatke o objektima koji su postojali u Vranju, a za istoriografiju Vranja daje podatke o ukupnom broju kuća u Vranju, Donjem Vranju, Šaprancu i Sobini.

Hotel „Vranje“ pretrpeo je znatnu štetu, svi dimnjaci su bili porušeni i krov oštećen, a šteta je procenjena na 8.000 dinara.

Od privatnih kuća najviše je stradala kuća i dućan Đorđa N. Stevanovića jer je bila sagrađena od slabog materijala (vidi sliku). Ljudskih žrtava nije bilo jer su ukućani posle prvog slabijeg potresa napustili kuću, a drugi najači, katastrofalni udar desio se posle 22 minuta. Šteta na ovoj kući je procenjena na 5.000 dinara.

Prizemna zgrada Kafane „Prizren“, koja je bila sagrađena od tvrdog materijala, pretrpela je znatna oštećenja u vidu velikih pukotina i bila je sklona padu. Šteta je bila 4.000 dinara.

Mihailović je od zgrada s većom štetom spomenuo Kafanu „Šumadija“, jednospratnu zgradu sajdžije Stojana Mišića, prizemnu zgradu Janče Jovanovića i Stoše D. Stošića. U zemljotresu je bilo oštećeno ukupno 60 zgrada, a ukupna šteta iznosila je 56.450 dinara. Na ostalim, manjim kućama kojih je bilo 750 slučajeva štete je bila 30.000 dinara. Ukupna šteta svih oštećenih zgrada bila 165.950 dinara. Mihailović je uradio tabelu iz koje se vidi da je u Vranju u vreme zemljotresa 1904. godine, ukupno bilo 2.043 kuće.

Prizemna železnička stanica u Vranjskoj Banji nije pretrpela veća oštećenja. „Međutim svi stanovnici Vranja i Vranjske Banje slažu se u tome: da se svaka pojava zemljotresa oseća u Vranju mnogo intenzivnije, nego li u Banji. Najače pojave zemljotresa u Vranju, samo se tek konstatuju u Banji“.

Rad Jelenka Mihailovića je izuzetno dragocen, ne samo za srsku seizmologiju već i za istoričare koji se bave istorijom Vranja jer je Mihailović dao i nazive nekih mahala, na primer Bezistan mahale, o kojima se do današnjih dana malo znalo.

Stručna analiza Mihailovića o zemljotresu u Vranju i posle 120 godina od objavljivanja je aktuelna, ne samo za seizmologe bivših jugoslovenskih republika, već i za svetske seizmologe.

Tako je engleski seizmolog Nicholas N. Amraseys u svom radu The Kresna earthquake of 1904 in Bulgaria, objavljenom u Anali di Geografica, (Vol. 44, N I, Februari 2001), Mihailovićev rad naveo kao literaturu.

U ovom radu objavio je kartu Srbije na kojoj su tačkasto obeležena sva trusna područja u Srbiji za 1904. Iz te karte se vidi da je te godine, od postojanja ovog regiona do današnjih dana, bio najveći broj zemljotresa.

Iz Mihailovićevog rada objavljenog 1906, kao i iz rada Nicholasa Amraseys objavljenog 2001. godine u kojem je objavio i karte, jasno se vidi da su zemljotresi koji su se događali pre 40-50 i više godina, u Rumuniji, današnjoj Severnoj Makedoniji Turskoj ili Grčkoj i još nekim delovima ovog regiona „repriza“ zemljotresa iz 1904, s tom razlikom što je epicentar bio na različitim mestima na po nekoliko desetina kilometara.

Najnovije vesti