Piše: Ljubomir T. Dević
Na jednom izlogu u Vranju i danas stoji natpis "Časovničar – DOXA". Iza požutelog stakla nalaze se stari zidni satovi, budilnici, alati i police, koje kao da čuvaju uspomene na neka prošla vremena.
Prašina na izlogu, izbledele reklame i satovi koji više ne otkucavaju govore više od hiljadu reči – govore o zanatu koji polako nestaje.
Ironijom sudbine, vreme najbrže prolazi upravo časovničarima.
Nekada je gotovo svaka varoš na Balkanu imala svog časovničara – čoveka koji je znao da rastavi i ponovo sastavi najsloženiji mehanizam, da vrati život satu koji je stao i da sačuva porodične uspomene. Danas ih je sve manje, ne samo u Vranju, već širom Srbije i Balkana.
Časovničar nije bio običan zanatlija. Bio je majstor preciznosti, strpljenja i poverenja. Njegov posao nije bio samo da popravi sat, već da produži njegov život.
Nekada su se satovi kupovali jednom ili dva puta u životu. Švajcarski, nemački, ruski ili jugoslovenski sat bio je poklon za punoletstvo, venčanje ili odlazak u vojsku. Prenosio se sa oca na sina i predstavljao je porodično nasleđe.
Kada bi sat stao, nije se razmišljalo o kupovini novog. Nosio se kod časovničara.
Vranje je nekada imalo više časovničarskih radnji.
Stariji Vranjanci se sećaju vremena kada su u gradu postojale brojne zanatske radnje. Među njima posebno mesto zauzimali su časovničari. Njihove radionice bile su pune sitnih opruga, zupčanika, pinceta, lupa i satova svih veličina.
U tim radnjama nije se samo popravljalo. Tu se razgovaralo, ispijala kafa, prepričavale gradske priče i razmenjivala iskustva. Časovničari su bili deo svakodnevnog života grada.
Danas su mnoge od tih radnji zatvorene. Neke još postoje, ali iza njihovih izloga uglavnom rade vremešni majstori koji nemaju kome da prenesu svoje znanje.
Dolaskom kvarcnih satova osamdesetih godina, a kasnije mobilnih telefona i pametnih satova, klasični ručni sat izgubio je svoju nekadašnju ulogu.
Danas većina ljudi vreme proverava na telefonu. Kada se jeftin sat pokvari, retko ko ga popravlja – jednostavno se kupi novi.
Time je posao časovničara postao sve ređi.
Paradoks je da popravka kvalitetnog mehaničkog sata često zahteva sate rada i veliko znanje, dok se novi sat može kupiti za veoma malo novca.
Možda najveći problem nije nedostatak mušterija, već nedostatak mladih ljudi koji žele da nauče ovaj zanat.
Časovničarski posao zahteva izuzetnu preciznost, mirnu ruku, odličan vid i godine učenja. To nije posao koji se može savladati za nekoliko meseci.
Nažalost, mladi danas uglavnom biraju zanimanja vezana za informatiku, ekonomiju ili uslužne delatnosti, dok zanati ostaju po strani.
Mnogi časovničari u Srbiji i regionu danas imaju više od šezdeset ili sedamdeset godina. Kada oni odu u penziju, sa njima će otići i decenije iskustva koje se ne mogu naučiti iz knjiga.
Gradovi su možda moderniji nego nekada, ali su izgubili deo svoje duše. Zašto je važno sačuvati ovaj zanat?
Časovničarski zanat nije samo posao. On predstavlja deo kulturnog identiteta jednog naroda.
Svaki stari sat nosi svoju priču. Možda je bio na ruci vojnika, profesora, lekara ili dede koji ga je ostavio unuku. Njegova vrednost nije samo u mehanizmu, već u uspomenama koje čuva.
Zato časovničar ne popravlja samo sat. On popravlja deo porodične istorije. Može li se vreme zaustaviti?
Vreme ne možemo zaustaviti, ali možemo sačuvati ljude koji su ceo život posvetili njegovom merenju.
Možda bi upravo Vranje moglo da pokrene inicijativu za očuvanje starih zanata kroz izložbe, radionice, dokumentarne filmove ili programe u školama, kako bi mlađe generacije upoznale veštine koje polako nestaju.
Jer kada se zatvore poslednje časovničarske radnje, nećemo izgubiti samo mesto gde se popravljaju satovi. Izgubićemo deo identiteta grada.
A tada će, zajedno sa poslednjim otkucajem starog mehaničkog sata, utihnuti i jedna profesija koja je decenijama strpljivo čuvala naše vreme.
Možda je upravo sada pravi trenutak da se zapitamo – ko će sutra popravljati satove koje danas ostavljamo svojoj deci? I još važnije, hoće li imati ko da sačuva uspomene koje oni nose?
Nestaju i drugi zanati
Sudbinu časovničara dele i drugi tradicionalni zanati. Sve je manje obućara, sarača, kišobrandžija, limara, kazandžija, opančara i mnogih drugih majstora koji su nekada činili srce svake čaršije. Njihove radionice zamenili su tržni centri, kladionice, mobilni operateri i prodavnice brze robe.
