Piše: Tomislav R. Simonović
Miodrag Mile Pešić, za mene uvek čika Mile, bio je jedan od doajena novinarstva u Vranju. Decenijama je radio kao novinar Slobodne reči, a bio je i dopisnik beogradske Politike i Tanjuga.
Iako se danas malo zna o predratnim vranjskim novinarima, Vranje je još pre Drugog svetskog rata imalo istaknute dopisnike Politike. Njihova imena zaslužuju da budu sačuvana od zaborava.
Prvi dopisnik Politike posle Prvog svetskog rata bio je učitelj Mihajlo Stevanović Cupara, jedna od najznačajnijih političkih ličnosti međuratnog Vranja. U njegovoj kući, u Ulici Gavrila Principa, između 1908. i 1910. godine boravili su članovi srpske revolucionarne organizacije Mlada Bosna. Posle Cuparine smrti, dopisnik Politike postaje Radoje Stojiljković, o kome, nažalost, danas nema sačuvanih podataka.
Predratno vranjsko novinarstvo obeležio je prvi profesionalni novinar iz Vranja - Ljubiša Stojković Cigara, iz familije Cigarčić.
Posebno mesto pripada Radmili Bunuševac iz poznate vranjske porodice Bunuševac. Radila je u Beogradu kao novinarka Politike i pisala je o temama vezanim za Vranje koje lokalni dopisnici nisu mogli da obrade. Kako će se ove godine proslavljati sto pedeset godina od rođenja Borisava Stankovića, treba spomenuti tekst Radmile Bunuševac koji je napisala povodom izložbe u Umetničkoj galeriji Cvijeta Zuzorić, organizovanoj posle smrti Borisava Stankovića. Na izložbi su bili predstavljeni predmeti više srpskih pisaca.
Za nas Vranjance, članak je dragocen jer je Bunuševac pisala o Borinoj tabakeri, poklonu Udruženja Vranjanaca u Beogradu. Bila je izložena i nedogorela Borina cigareta, poslednja koju je popušio pred smrt. Porodica Stanković za tu priliku dala je i originalni rukopis pripovetke „Čok“, koji je takođe bio izložen. Posle te izložbe, gubi se trag Borinom rukopisu.
Iz dnevnika, koji je svakodnevno vodio Rista Simonović, saznajemo da su nakon Drugog svetskog rata dopisnici Politike bili profesor vranjske gimnazije Jovica Hadži Nikolić, profesor Ekonomske škole i direktor Istorijskog arhiva u Vranju Jovan Veličković Kačor i novinar Slobodne reči Miodrag Pešić. Najduži staž imao je Miodrag Mile Pešić.
Miodrag Pešić, čitav radni vek proveo je u Slobodnoj reči. Pisao je o istoriji Vranja, o kulturnim i sportskim dešavanjima, o poznatim kulturnim i sportskim ličnostima Vranja i o mnogim drugim temama. Ostavio nam je dragocene podatke o značajnim Vranjancima koji su na različite načine dali doprinos gradu u kome su živeli i radili.
U periodu od oslobođenja Vranja, kako posle Prvog, tako i posle Drugog svetskog rata, u gradu je izlazilo više štampanih glasila. Navešćemo, po sećanju, najznačajnija. Između dva rata, u Vranju koje je imalo oko 10.000 stanovnika, izlazili su sledeći listovi: Vranjski glasnik, partijski nedeljni list Glas Pčinje, Oblasna samouprava, Vranjske novine, Hadži Todorovo Naše selo i ruska Sokolska gazeta.
Posle Drugog svetskog rata, Slobodna reč je počela da izlazi 1945. godine. Sa naglim razvojem industrije, većina fabrika pokrenula je svoje novine: Jumko novine, Simpo novine, DIV novine, HIV novine, a kasnije i privatne Vranjske novine.
Naši preci su preko ovih listova ostavili dragocen materijal koji danas može poslužiti istraživačima istorije Vranja. Zahvaljujući njima, moguće je pisati o kulturnim, sportskim i drugim događajima: o osnivanju Borinih pozorišnih dana, otvaranju Narodnog muzeja i Muzej kuće Borisava Stankovića, Borinoj nedelji, nastanku vranjskih pesama, anegdotama, poznatim pesmopojcima, vranjskim lekarima, kako su nastajale vranjske pesme, i mnogim drugim važnim aspektima prošlosti Vranja, kao i o njegovim kulturnim i sportskim radnicima.
Vranje je možda jedan od retkih gradova koji danas nema nijedan list u štampanom izdanju. Ne znamo iz kojih je razloga prestala da izlazi Slobodna reč. Danas, građani Vranja do informacija dolaze putem elektronskih medija, koji i sami imaju teškoća sa redovnim objavljivanjem. Za razliku od naših predaka, potomcima u nasleđe nećemo ostaviti skoro ništa.
Novinar Slobodne reči Miodrag Pešić objavio je svojevremeno tekst o jednom od najpoznatijih sportskih radnika Vranja - Aci Fisu. Bio je to, verujemo najkraći naslov koji je Miodrag Pešić ikada napisao - „Aca Fis“.
Samo je naveo ime Aca i njegov lični nadimak „Fis“, koji niko drugi u porodici nije nosio. Da je napisao Aleksandar Stošić, mnogi Vranjanci ne bi znali o kome je reč.
Razgovarao sam sa nekoliko vrsnih, poznatih fudbalera vranjskog Dinama, koji su počinjali karijeru u vreme kada je „Fis“ bio profesor fiskulture i trener. U početku je trenirao i rukometaše i fudbalere, ali se kasnije opredelio za fudbal.
Nisam propuštao priliku da svakog od poznatih vranjskih fudbalera, legendi vranjskog fudbala, pitam ko je na tebe kao trener ostavio najveći utisak, ili ko je za tvoju uspešnu karijeru bio bio najzaslužniji?
Neke sam pitao: ko je prvi prepoznao tvoj talenat? Oni najstariji, posleratne legende vranjskog Dinama (Gradimir Grade Vučković, Stanko Canja Gogić) bez razmišljanja su odgovorili: "Aca Fis".
Najveća zabava i razonoda za nas desetogodišnjake (oko 1960. godine) bio je odlazak na utakmice malog fudbala i rukometa na stadionu Doma JNA i stadionu Dinama. Tokom letnjeg raspusta kod Doma JNA održavali su se brojni turniri, a srednjoškolski timovi su se međusobno nadmetali pred uvek punim tribinama. Upravo na tim turnirima Aca Fis otkrivao je talente i dovodio ih u omladinsku školu Dinama. Jedan od njih bio je Petar Pepi Dončić, koji je posle Dinama igrao za prvoligaške timove, Vardar iz Skoplja i Prištinu.
Omladinska škola Dinama u to vreme iznedrila je vrsne fudbalere, koji su kasnije nastavili karijere u najvećim klubovima, poput Crvene Zvezde i Partizana. Dinamo u vreme Ace Fisa nije kupovao igrače, oni su stasavali u njegovoj školi. Izuzetak su bili Zdravko Stojanović Kilibarda, neprelazni centarhalf, i Dželatović nezaustavljivi napadač, jer su kao vojna lica sa služili u Vranju.
Među značajnim imenima izdvaja se i Vardić, koji je iz Surdulice došao u Dinamo, a potom nastavio karijeru u splitskom Hajduku i postao reprezentativac Jugoslavije.
Upravo sa Dželatovićem, Vardićem, Gradimirom Vučkovićem i Mitićem, Dinamo je imao najjači napad u svojoj istoriji - ofanzivnu liniju koja se pamti kao jedna od najslavnijih u klubu.
Ko je bio Aca Fis?
Pravo ime Ace Fisa je Aleksandar Stošić, sin Velimira, rođen je 8. septembra 1925. godine u Kumanovu.
Završio je DIF (Društvo za fiskulturu) u Beogradu, u generaciji sa čuvenim trenerom Crvene zvezde i Reala iz Madrida Miljanom Miljanićem. Posle fakulteta vratio se u Vranje i radio kao profesor fiskulture, najpre u Ekonomskoj školi, zatim u Gimnaziji Bora Stanković, a radni vek završio je u Osnovnoj školi Jovan Jovanović Zmaj.
Do šezdesetih godina prošlog veka, fudbalski klub Dinamo takmičio se u najnižoj ligi, takozvanoj međuopštinskoj. Najviši domet Dinama bile su utakmice sa Predejanem, Vlasinom…
Kao trener Dinama, Aca Fis uspeo je da klub uvede u viši rang - u Srpsku ligu. Od tada Dinamo igra sa klubovima širom Srbije: sa Slogom iz Kraljeva, Radničkim iz Kragujevca, Radničkim iz Pirota, Dubočicom iz Leskovca, Hajduk Veljkom iz Negotina, Železničarem iz Niša i mnogim drugima.
Njegovo visoko fiskulturno-trenersko obrazovanje i brzi ulazak Dinama u Srpsku ligu, bili su jak razlog da se za Acu Fisa kao trenera zainteresuju i neke strane zemlje. Tako je 1961. godine potpisao ugovor da bude selektor fudbalske reprezentacije Zaira. Ubrzo posle potpisivanja ugovora razboleo se, zbog čega je odustao od odlaska u Zair. Umesto njega, trener reprezentacije Zaira postao je Blagoje Vidinić.
Doajen, ne samo vranjskog, već i jugoslovenskog novinarstva Miodrag Pešić, objavio je u Vranjskim novinama (tih godina Slobodna reč je dobila novo ime - Vranjske novine) novembra 1976. razgovor sa jednim od najboljih vranjskih trenera, trenerom fudbalskog kluba Dinamo pod naslovom Aca Fis. Nadimak Fis nije porodični - dobio ga je po svom zanimanju, jer je bio je fiskulturnik.
Pešić ga je posetio uoči odlaska u penziju, i to invalidsku sa samo 52 godine života. Imao je tek 30 godina radnog staža, a o punoj, starosnoj penziji nije mogao da razmišlja zbog bolesti.
Kao nastavnik fiskulture, po prvom slogu naziva predmeta koji je predavao dobio je nadimak Fis, i tako smo ga svi znali. Mnogi nisu ni znali njegovo porodično prezime - Stošić. Meni nije predavao, ali u novootvorenoj zgradi OŠ Jovan Jovanović Zmaj u sedmom i osmom razredu, predmet domaćinstvo predavala mi je njegova supruga Zaga. I ona je, kao i suprug dobila nadimak po predmetu koji je predavala Domaćinka. Nju su Vranjanci znali kao Zagu Domaćinku.
Mnoge generacije učenika pamtile su Acu Fisa po ritmičkoj komandi: "Tri, četiri, jedan, dva, tri četiri, jedan dva…" Tom komandom pripremao je učenike za slet koji se svake godine održavao na Dan mladosti 25. maja.
Osim ovih vežbi, držao je i vežbe na spravama, po čemu su ga najviše pamtili oni učenici koji nisu mogli sa lakoćom da izvedu vežbe na gredi, razboju, konju, krugovima, ili salto. Kada bi neko pogrešio, govorio bi: "Babo jedna! Tri, četiri…"
Bio je strpljiv, decu je vežbao s ljubavlju. Voleo je decu, a deca su volela njega. Kada se spremao za penziju, Pešić ga je upitao šta misli o odlasku iz službe.
Aca Fis je odgovorio: "Vrlo često u snu počnem da komandujem - tri, četiri, jedan, dva… Ili da vičem: "Babo jedna!" Vidite to mi je u krvi. Ko će živeti sa mnom. Predavao sam gotovo u svim srednjim školama u Vranju, a radio sam i u vreme kada su ovde bila samo dva tri nastavnika. Bilo je teško, ali smo nastavu držali".
Ko su bili nastavnici fiskulture o kojima je govorio Aca Fis? Pomenućemo neke nastavnike i profesore fiskulture u Vranju koji su pali u zaborav. Bio sam učenik OŠ Vuk Karadžić do šestog razreda, kada sam po rasporedu morao da upišem sedmi razred u novosagrađenoj zgradi škole Jovan Jovanović Zmaj.
Do šestog razreda u Vuku, kako smo zvali školu Vuk Karadžić, fiskulturnici su bili Danilo, (rodom iz Vlasontinca), i legendarni golman Dinama Dragutin Rakić (1936 - 2016). U Zmajevoj školi nastavnik fizičkog vaspitanja bio je stariji brat legende vranjskog rukometa Slobodana Stojkovića Karamana. Njegovog imena se ne sećam, jer smo ga svi znali kao Karaman. Drugi nastavnik fiskulture u toj školi bio je Slave.
U gimnaziji su predavali Aca Fis, Nedeljković-Deka i Mira Stošić Ježinka iz Beograda, a u Učiteljskoj školi Trifun (bio je trener). Jedan od trenera Dinama bio je fiskulturnik Branko Džuljbas.
Aca Fis svoj poziv nije shvatao usko, isključivo kroz nastavu. Posle redovnih časova držao je treninge kao profesor Gimnazije Bora Stanković i stvorio je snažnu rukometnu ekupu. Zahvaljujući njemu održavani su rukometni turniri između Gimnazije, Učiteljske i Ekonomske škole. Igrači školskih timova činili su kostur rukometnog kluba Mladost.
Mnogi fudbaleri i rukometaši prvi put su uhvatili loptu pod Fisovim nadzorom. Obilazio je sve škole i pratio utakmice fudbalskih i rukometnih ekipa. Njegovom zaslugom na stadionu Dom JNA održavani su turniri u malom fudbalu. Tako je Aca Fis otkrivao talente. Njegov poziv omladincima niko nije odbijao. Jedva su čekali da od njega čuju: „Mali dođi sutra na stadion Dinama“, pričao mi je Milutin Lute Stanković.
Aca Fis je otkrio veliki broj talenata, ali ne zato što je to bio njegov posao, već zato što je u fudbal ulagao čistu ljubav i entuzijazam. Radio je iz ubeđenja, ne iz interesa. To vreme se više neće vratiti, vreme kada je u Vranju postojala retka sreća da grad izdvaja malo novca, a da fudbal sugrađanima pruža ogromno zadovoljstvo. Nedelja se čekala sa nestrpljenjem, kao praznik, samo da bi se otišlo na stadion Dinama.
Nećemo pogrešiti ako kažemo da su tadašnje utakmice srpskoligaša bile mnogo bolje od današnjih prvoligaških. Mesta na tribinama nije bilo; gledaoci su se penjali na drveće samo da bi gledali utakmicu Dinama. Mi, deca bez para, preskakali smo visoki zid ne obazirući se na opasnost. Gluvonemi Rom, poznat kao Mute Ciganin, koji je živeo na uglu ulica Stefana Prvovenčanog i Jovana Hadži Vasiljevića, besomučno nas je gađao kamenjem, ne gledajući gde će nas pogoditi.
Ta scena , iako opasna, bila je deo naše svakodnevice i ostaje u sećanju kao slika detinjstva-nestašnog ali puno životne energije. Taj žar i taj gradski duh bili su deo vremena u kome je Aca Fis živeo i stvarao. Trebalo je videti vrsne majstore, oproštajnu utakmicu Prokića Gareje, Grade Vučkovića, Rakića, Dželatovića, Vardića, Mitića, Zdravka Stojanovića, Tomaševića, Leštarevića, Jovana Kace, Pepi Dončića, Canju Gogića, Cobija, Garašanina, Dujte, Baburče…
Fis je najduže radio kao fudbalski trener Dinama. Na kormilo kluba, došao je je u trenucima kada Dinamu nisu cvetale ruže. Prihvatao se posla da bi klub spasao ispadanja iz nižeg ranga, tadašnjeg Međuopštinskog saveza. Nismo sigurni da je postojao niži rang. Novinar Pešić je ulogu Ace Fisa poistovetio sa ulogom trenera niškog Radničkog Glišovića, koji je u Nišu to isto činio što je Fis činio u Vranju.
Počev od 1946. godine, u Vranju je održano 10 sletova mladosti posvećenih rođendanu Josipa Broza. Sa svojim kolegama Aca Fis je pripremao sletske vežbe. Na pet javnih nastupa bio je autor sletskih vežbi, koje su se uvek razlikovale od prethodnih.
Kao da se žalio Miodragu Pešiću:
„Možda i rano idem u penziju ali imam prošireno srce, pa pritisak. Volim da radim, ali više se ne može. Sada predajem učenicima petog i osmog razreda. Sa osmim je lakše, ali u petom razredu treba svaku vežbu i svaki elemenat da izvedem, da pokažem, a sve se, ipak ne može“.
U braku Aca „Fis“je dobio dve kćeri, stariju Zvezdanu i mlađu Gordanu. Obe su igrale rukomet, Gordana je branila. Za vreme epidemije kovida Gordana je preminula u Nišu, dok Zvezdana živi u Beogradu.
„Uostalom, za penziju je došlo vreme, kaže Aca šaleći se, jer je postao dedica: obe ćerke imaju po jedno dete. Ovde je svakodnevno sa unukom Isidorom, za koju Fis kaže da će postati odličan košarkaš. Očigledno, ne zaboravlja se tako lako komanda koju je tri decenije izgovarao: Tri, četiri, jedan, dva…
Čas Ace Fisa svakodnevno je počinjao strojem učenika. U ponedeljak, 15. novembra, trebalo je da ode u penziju. Možda će ga toga dana ispratiti svečani stroj učenika, kojim će se od njega rastati generacije koje je tri decenije vaspitavao, nadgledajući i bodreći svojim poznatim baritonom: "Tri, četiri, jedan, dva"...
Za dugogodišnji rad u sportu Vranje se odužilo svojoj trenerskoj legendi Aci Fisu, dodelivši mu Sedmoseptembarsko priznanje za životno delo.
Umro je 4. maja 1999. godine, u noći kada je NATO bombardovao Vranje.
Prodajom stadiona za male sportove, na čijem su mestu kasnije nikli novi objekti, najviše je postradala omladinska škola Dinama, ali i svi Vranjanci koji su ostali bez dragocene razonode-utakmica rukometnog kluba „Mladost“ i turnira u malom fudbalu. Kome je zapravo, smetao taj mali stadion kod Doma JNA, na kome se, posle uništenja teniskog terena u gradskom parku, igrao tenis?
Među poslednjim entuzijastima „belog sporta“ bio je Toma Srbinac, koji je pokušao da oživi i povrati slavu vranjskog tenisa. Njegov trud ostao je kao svedočanstvo upornosti i ljubavi prema sportu koji je nekada imao svoje mesto u životu grada, Srbije i Jugoslavije.
Uspomene i sećanja na mali stadion, na kome su stasavala velika imena vranjskog fudbala i rukometa - Karamana (Slobodana Stojkovića), Petra Stamenkovića koji je kasnije nastavio karijeru u prvoligaškoj Dubočici, Ivana Petrica Gricka, Mike Antona, Neđe Milojkovića, Šabana, golmana Ćore, braće Pavlović, Rajko i Božidar - Boce, Selthofer, Bobi Buljko (po mišljenju proslavljenog rukometaša Dušana Stevanovića Grobara, Rajko Pavlović bio je jedan od najtalentovanijih sportisa Vranja, dobar rukometaš i fudbaler) - danas su za starije Vranjance prava duševna hrana.
Podsećajući se na vreme kada je vranjski sport zauzimao visoko mesto u Srbiji i Jugoslaviji, a mali stadion bio žarište mladosti, talenata i zajedničke radosti.
