U Gornjoj Čaršiji u Niškoj ulici u Vranju, rodio se 1920. godine i živeo je jedan od najvećih klarinetista Jugoslavije - Kurta Ajredinović (1920 - 1977). Kao radnik Ugostiteljskog preduzeća Vranje otišao je u zasluženu penziju.
Jedan od doajena nedeljnika Slobodn reč, novinar Slobodan Stamenković Žokan, posetio je svog prijatelja, muzičku legendu koja ga je godinama uveseljavala, 24. oktobra 1975. godine. Razgovor sa već teško bolesnim Ajredinovićem objavljen je u Vranjskim novinama (u to vreme Slobodna reč je nosila naziv Vranjske novine).
Kurta Ajredinović, samouki klarinetista, svirao je po sluhu - sa dušom koju ni jedna partitura nije mogla da zabeleži. Kao mladi muzičar, bio je poznat širom nekadašnje velike SFR Jugoslavije.
U Sarajevu je živeo i radio jevrejski (sefardski ) književnik Isak Samokovlija, pisac pripovedaka i drama. Preminuo je 1955. godine, i iste godine u znak zahvalnosti, Bosna mu se odužila filmom Hanka, snimljenim u produkciji „Bosna filma“ po istoimenoj drami. To je bio jedan od prvih jugoslovenskih filmova u kojem je narodna muzika dominirala.
Za snimanje Hanke angažovani su poznati režiseri, glumci i izvođači orijentalne muzike. Film je režirao Slavko Vorkapić, glavnu ulogu Hanke tumačila je Vera Gregović, a Ajkunu -Mira Stupica. Muziku je komponovao Ilija Marinković, tada veoma aktivan u filmskoj industriji. Njegova muzika u Hanki prožeta je motivima romske tradicije i orijentalnim melodijama.
Režiser Vorkapić i kompozitor Marinković poverili su izvođenje muzičkih numera mladom, najboljem i najpoznatijem jugoslovenskom klarinetisti-Vranjancu Kurti Ajredinoviću. On je sa ansamblom na klarinetu svirao orijentalnu i vranjsku muziku.
Njegov klarinet čuo se sa gotovo svih bioskopskih platna u našoj zemlji, a njegova muzika uzbudila je gledaoce i u nekim evropskim zemljama. Taj klarinet nije bio samo instrument, već glas Vranja-bio je produžetak vranjske duše. Ajredinović je prvi koji je vranjsku muziku, to nematerijalno kulturno dobro Vranja, izneo izvan lokalnih okvira i podario joj nacionalno i međunarodno priznanje, ono koje je mnogo pre njegove pojave napisao Lamartin:
„Jer istorija srpskog naroda ne piše se, ona se peva“.
Kod nematerijalnog kulturnog dobra ne treba samo spomenuti, već i upamtiti ime Stojadina Dine Paunovića, poznatog kao Dine Tanjirče, vokalnog solistu Radio televizije Srbije. Oni koji se bave nematerijalnim kulturnim bogatstvom Vranja ne bi smeli da zaborave entuzijasu Dineta Tanjirčeta, koji je sakupio je 1998. godine objavio dragocenu „Pesmaricu“ sa 52 vranjske pesme sa notama.
O ovome, naturalizovani Vranjanci-koji misle da je nematerijalno kulturno bogatstvo Vranja palo sneba sa njihovim dolaskom-u velikoj meri su doprineli zaboravu mnogih ličnosti i događaja. Dineta i Stanišu sam slušao na početku njihove muzičke karijere, kao izvođače vranjskih pesama na bini ispred pošte. Učenik Učiteljske škole u Vranju, rodom iz sela Vrbovo, Staniša Stošić jedan je od najboljih izvođača vranjskih pesama i njegov talenat niko ne osporava. Za svoje nastupe u Vranju, kao i na proslavi u Pamučnom kombinatu (kao direktor „Dorade“ bio sam upućen) dobijao je velike honorare. Osim pevanja u Beogradu, Vranju nije ništa dao, a Vranje mu je podiglo veći spomenik nego Bori Stankoviću-najlepši trg u Vranju, ispred Pašinih konaka, gde je Bora pohađao gimnaziju, dobio je ime Staniše Stošića. Da li je to pravo vrednovanje pojedinih Vranjanaca koji su doneli takvu odluku?
Gde je tu Kurta Ajredinović?
Kurta Ajredinović je bio član muzičkog kolektiva hotela „Ugostiteljskog preduzeća Vranje“, a mnogi gosti hotela „Evrope“ (utorkom) i bašte Doma JNA dolazili su upravo zbog popularnog „klarinetaša“ koji je svojom muzikom neodoljivo plenio. On je učestvovao i na međunarodnom festivalu u Opatiji sa folklornom grupom Vranja. Kada je „Opatijski festival“ bio u punom sjaju tokom 1960-1970. godine Ajredinović je nastupao u neformalnom delu programa, koji je bio rezervisan za za instrumentaliste i ansamble van glavnog takmičarskog dela.
Bilo mi je poznato da je Kurta Ajredinović gradio svoj muzički izraz na mekemima, čočecima i orijentalnim melodijama- na onom južnjačkom pulsu koji se ne uči, već nasleđuje i dobija se kao božji dar. Svojim klarinetom ovekovečio je najlepše vrnjske čočeke: „Sobina čoček“, „Avasi čoček“, „Čoček“, „Sobinku“…
Tokom nekoliko godina, najpre kao gimnazijalac, potom kao student, imao sam privilegiju da ga slušam-uglavnom leti, u jednoj od najlepših bašti u Srbiji, u bašti Doma JNA. Zvuk njegovog klarineta prolazio je kroz okolni prostor, kod kafane „Proleće“ Mite Tatabita, kroz gradski park, kao da je nosio nešto što ne može da se izgovori. U svakom tonu iz klarineta dočaravao je tišinu tuge skrivene u pesmama.
Nisam muzički obrazovan, ali ću sebi dopustiti nekoliko reči o njegovom držanju na bini. Za razliku od vođa drugih orkestara, Kurta Ajredinović je bio skroman do neprimetnosti. Svirao je bez predaha, ne tražeći pažnju, ne očekujući napojnicu. Stajao je ispred mikrofona, omanji, crnpurast, sa zaobljenim stomakom- nepomičan kao kip. Da nije bilo onog velikog mehura oko grla, koji se naduvavao svaki put kad bi duvao u klarinet, čovek bi mogao pomisliti da je pred njim spomenik Kurti Ajredinoviću, a ne živ čovek.
Kada sam kasnije vodio sina na časove klavira, stariji brat mi je objašnjavao da se akordi ne dobijaju snagom, niti lupanjem po dirkama, već umetnošću podizanja prstiju-bilo sa dirke klavira, bilo sa dugmeta na duvačkom instrumentu. Dok sam slušao objašnjenje brata, pred očima su mi se pojavili prsti Kurte Ajredinovića, tihi, precizni, kao da ne dodiruju instrument, već ga miluju.
Kurta Ajredinović svirao je po sluhu-bio je učitelj bez škole. Nekoliko godina kasnije, jedan od onih koji će ga slušati i od njega učiti bio je jugoslovenska legenda, čuveni Božidar Boki Milošević, klarinetista i kompozitor. Često je dolazio na časove kod Ajredinovića, samoukog majstora klarineta, uoči odbrane doktorata na Muzičkoj akademiji.
Milošević je u muzičkom svetu Jugoslavije postigao sve što jedan muzičar može da postigne. Bio je šef Narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, profesor muzičke škole „Josip Slavenski“ i član Beogradske filharmonije. Jedan je od retkih muzičara koji je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Božidar Boki Milošević je, u svojoj iskrenosti, o učitelju je izjavio: "On je svirao kao da mu je klarinet produžetak duše. Od njega sam naučio više nego od svih profesora".
Ime najvećeg klarinetiste nekadašnje velike SFR Jugoslavije, koji je decenijama pronosio vranjsku pesmu širom zemlje, u Vranju se ne spominje. Da li je to zaslužio?
Ajredinović je godinama i decenijama uveseljavao goste vranjskih državnih ugostiteljskih objekata-najviše u hotelu „Evropa“, leti u bašti Doma JNA i restoranu u Ćoški. U vreme kada još nije postojao festival trubača u Guči, Kurta Ajredinović je učestvovao na raznim priredbama i festivalima. Zvuci njegovog klarineta utisnuti su na magnetofonskim trakama Radio Beograda.
U Jugoslaviji nije postojala nagrada „Prvi klarinet“ kao što je u Dragačevu „Prva truba“, pa je zbog nemogućnosti da učestvuje na nekom takmičenju klarinetista, Kurta Ajredinović pao u zaborav. Zahvaljujući novoj tehnologiji, Ajredinovića iz zaborava često „vraćamo“ video zapisima legndarnog glumca, amatera Branka Mitrovića. Na tim snimcima možemo ga videti u društvu Mitrovića i Staniše Stošića- na početku njegove karijere.
„Niko valjda, tako osećajno, tako tanano i suptilno, kao on, Kurta Ajredinović, nije znao, umeo iz tog drvenog instrumenta da izvuče tako milozvučne i tople tonove, koji i najtvrđu dušu mogu da raskrave i razgale. To je bilo ono pravo mekamlijsko i meraklijsko muziciranje, zbog čega je ovaj tihi skromni čovek, i van Vranja, kome je do kraja ostao veran.“
Kako je Kurta Ajredinović, najveći majstor klarineta koji nije znao šta su note, podučavao jednog od najškolovanijih klarinetista SFR Jugoslavije Božidara Bokija Miloševića- zabeležio je novinar Slobodan Stamenković Žokan:
„Muziku, bre, pobratimi moji, treba da osetiš, da znaš kako ćeš koju melodiju da odsviraš i što je još važnije za nas kafanske umetnike treba da znamo i potrefimo ukus gosta za koga i za čiji novac sviramo. Duša me, bre, zaboli kad dođe u kafanu dobar gost, kad naruči da mu sviramo, počne čovek da sevdališe, a ono naiđe neka siledžija, počne da lomi čaše, da zviždi, tako da pokvari raspoloženje. Svirao sam za moju dušu, za sebe, falš sviranje nikada nisam podnosio i, naravno, taj moj pošteni rad ljudi su nagrađivali i opet dolazili da me slušaju. I taj čuveni Boki Milošević, dolazio je kod mene u ovu istu sobu. Po cele noći sam mu pokazivao tehniku mog muziciranja, onda je on probao da me kopira i uvek je bio nezadovoljan onom muzikom koja je izlazila iz njegovog instrumenta. Tada bi mi govorio:
Kako, čika Kurto, ja ne mogu tako mekano da odsviram taj akord, kako to da naučim. A ja nisam mogao da mu kažem da se to ne uči, da se sa tim osećajem čovek rađa, a takvi se rađamo samo mi, Cigani, i to ne svi. Za muziku treba čovek, on instrumentu mora da udahne svoju dušu, da vrati vreme, da unese svu žal i radost. E, to je tek muzika. A taj Boki je veliki muzičar, nema boljeg u Jugoslaviji, ali, ipak, on ne oseća svu bedu i sve čari našeg ciganskog života. On je nešto drugo. More, kad bi mogao samo još jedanput da zasviram u ovaj klarinet, kojim sam porodicu svoju ishranio, decu muzičare podigao, da zasviram onako kao nekada za svoju dušu, za vas moje poštovaoce, prijatelje, pobratime. E, samo još to da mogu da dočekam, da malčice ojačam, pa posle…priča, raduje se i jadikuje Kurta Ajredinović.
I dok nam on to polako drhtavim glasom i sa suznim očima priča, posmatramo njegovo crnpurasto lice na kome se svakog časa menjaju boje od rumene koja izbija ispod crne kože do tamne neke, neprijatne. Gledamo ga kako se topi, kako raste i nestaje ga istovremeno, jer godine, naporan noćni rad i boleštine koje su ga napale ostavile su svoj neizbrisivi trag na ovom čoveku i pesimisti i optimisti, umetniku samoniklom, poštenjačini vrlom, koji u svojoj duši nosi sve radosti i sva zla života ovog našeg „ludog vremena“.
Ne, nema još da idete, sedite da još malo popričamo, da se našalimo, jer retko vas viđam. Ene, bre, pobratim i keruša mi je nevesela već dve godine ne izvodim je u lov, a kada bi samo jednom mogao da stanem ispod Pljačkovice, i da je čujem kako iz doline tera zeca, ozdraveja bi, mislim.
Tako završismo posetu našem čika Kurti, našem poznaniku i prijatelju, umetniku, čiju muziku odavna već ne čujemo u kafanama vranjskim i ko zna kada ćemo je i da li ćemo je još čuti, onako na živo. Slušaćemo je, sa radio prijemnika, a to nije, ipak, ono pravo“, završio je priču novinar, veliki boem, Slobodan Stamenković Žokan o jednom od najvećih vranjskih muzičara.
Izvrsne vranjske muzičke ansamble, predvođene trubom ili klarinetom, pratili su vrsni čočekdžije-igrači čočeka koje je pratila reputacija ljudi širokog srca i boemskog duha. Znalo se za njih i po igri i po čaši, po pesmi i po društvu. Mnogi su uz igru dočekivali zoru, kao što je to činio Bora Stanković u Skadarliji, u kafani „Tri šešira,“ sa Rakom Draincem, Matošem,i najmlađim Krklecom, „na vranjskoj mesečini u Beogradu“ sa 313 „tankih špricera“ na noć, dočekivali su „sabazorske petlove“(od arapske reči saba, severoistočni vetar, sahba, rumeno, crveno pa se u arapskom tako zove i vino).
Na sreću vranjskih čočeka, za razliku od beogradskih boema u Skadarliji, gde su pojedini gosti dolazili u žutim cipelama, u vranjskim kafanama to se nije dešavalo: „Uh, a Bora je bio strašno alergičan na žute cipele. I kad bi slučajno „takav“ došao za njihov sto, ćefli Bora bi izgubio jezik (ćeifli, ćejfli, kejfli (ar. ..tur.) dobro raspoložen , dobre volje, malo nakresan, u pripitom stanju).
„U Vranju žive neki drugi ljudi“, zapisao je Stojan Novaković 1882. godine posle posete Vranju.
Možemo sebi postaviti pitanje: ko su ti „drugi ljudi“ koji se razlikuju od ostalih Srba u Srbiji? Da li su to nepoznati autori vranjskih pesama, čočeci, čočekdžije, pesmopojci, boemi ili vranjske meraklije?
Posle Drugog svetskog rata došlo je do formiranja folklora i to u „Vranje kafani“ kako su Vranjanci zvali hotel „Vranje“. Jedan od najzaslužnijih osnivača folklora u posleratnom Vranju, bio je radnik „Ugostiteskog preduzeća Vranje“- Žika Stošić Burča, dugogodišnji saradnik i solista predratnih i poratnih horova, izvrstan igrač, pevač, boem ali i dobar domaćin. U poznijim godinama svakog ponedeljka, dolazio je sa porodicom u hotel“Vranje“ da sluša Bakiju Bakića.
Kasnije, šezdesetih godina, obavljao je funkciju sekretara u vranjskoj opštini, čijom zaslugom je Rista Simonović 1962. godine osnovao Istorijski arhiv, posle osam godina zabrane rada u Vranju.
Sa osnivanjem orkestra Žika Burča je osnovao folklornu grupu koju su činili vrsni čočekdžije. Mesto kolovođe bilo je rezervisano za Tihomira Tiku Stošića Bokčana, naslednika čuvenih čočeka, Koče Mašutkovića i Aleksandra Stamenkovića poznatog kao Lece Karapere, koji su započinjli kolo, vodili ga i davali ritam. Đoka Stošić Svat iz naselja Šaprance, uvek je nastupao u vranjskoj narodnoj nošnji-sa kožnim opancima(šumadijskim) i klašnjenim pantalonama maslinaste boje, sa crvenim pojasom oko struka. Tu su bili i Popović Bucko, poznat kao Bucko Gušlja i još jedan čoček iz sela Rataja čijeg imena se nismo mogli setiti.
Tika Bokčan je, kao kolovođa sam ili po taktu orekstra menjao ritam igre, ubrzavajući-kolo, naročito kod Pembe i kola Sulejman beg, za koje je bila potrebna velika veština i snaga. Bio sam očevidac kada su ga izvodili Žika Burča i Đoka Svat: čučali su na desnoj nozi koja je dodirivala zemlju, dok je leva „lebdela“ u vazduhu, i naglim pokretom iz klečećeg položaja ustajali su i nastavljali da igraju kolo.
Među vranjskim meraklijama koji su voleli da zapevaju stare vranjske pesme, ne treba zaboraviti fudbalera Ratomira Leštarevića, Blaška Trajkovića, Velibora Boru Kaledžiju, Đoku Svata, Mitu Tataabita, Tone učitelja, Svetozara Tozu Cvetkovića, Cane Darku, Srbu Mitića Cupareju, čuvenog Antu „Učitelja“…
Svaki orkestar i folklornu grupu pratili su vranjski boemi na glasu, koji su uz omiljene špricere- napravljene od soda vode i posebnih vrsta vina spremljenih za tu namenu, „Plemenke“ i „Karlovačkog rizlinga“- znali da zaigraju, zapevaju i završe noć u kafani, dočekujući buđenje vranjskih „sabazorskih petlova“.
Boja špricera od „Plemenke“ bila nam je dobro poznata po kojoj smo, na vežbama iz analitičke hemije lako prepoznavali kraj titracije.
Među legendama vranjske boemije bio je i Dimitrije Đorđević - Mita Numerka; jedan od najboljih fudbalera svih vremena Vranja, zatim Dragi Stamenković Skakavac, jedan od najboljih fudbalera svih vremena Vranja; fudbaler, fiskulturnik Jovan Stošić Kace, golman „Dinama“ i „Negotina“, Ljube Stamenković, Žika Stošić Burča, novinar „Slobodne reči“ Slobodan Stamenković Žokan i mnogi drugi.
Tradicija vranjskih boema natsavlja se-nastupa mlađa generacija, koja uglavnom pripada humorističkoj grupi Pobratimi: Pera Stojanović Tuman, tekstopisac, Čedomir Stošić Motka, Čedomir Čeda Krstić-Apsandžija, Srba Aritonović…
Prošlo je mnogo vremena, i kada prođu još nekoliko decenija, pitanje je da li će se pojaviti pesmopojac kao Pera Tuman, koji je sa suprugom Ljiljom, u kafani Duška Mladenovića Rake - Tekija, umeo da otpeva skoro zaboravljenu pesmu Magdo mori Magdo (Za tebe dušo moja, crn džiger moj).
Iako nije pripadao grupi Pobratimi, među poznatijim boemima bio je akademski slikar Jovica Dejanović Dejanac. Sa njegovim društvom sam dočekivao mnoge vranjske „sabazorske petlove“.
Pre toga, kao gimnazijalac u bašti Doma JNA, kafani „Proleće“ Dimitrija Mite Tatabita i Hotelu Vranje sa društvom, najčešće sa baba Dikinim unukom Pericom Miškovićem Klakerom i Miškom Madićem, dočekivali smo mnoga jutra, naročito za romski praznik Vasuljicu. Romi su znali da će im u jedan sat posle ponoći inspektori SUPA prekinuti zabavu, zbog čega su njihovi orkestri do zabrane svirali bez pauze.
Dva profesora vranjske gimnazije bili su stalni gosti ovih kafana, i nije im moglo promaći da uoče učenike, čak iako im nisu predavali. Sutradan bi nastavničko veće bilo obavešteno o učenicima koji posećuju kafane.
Kako se često čitala naredba direktora gimnazije da učenici posle 20 sati ne smeju da se vide na korzou-o kafani i da ne govorimo-sledile su kazne iz vladanja.
Zbog čestog čekanja da se „sabazorski petlovi“ probude, tkom cele godine imao sam lošu ocenu iz vladanja.
