Piše: Vojkan Ristić (tekst je izvorno objavljen na www.politika.rs)
Toma Pavlović (1882 – 1960), rođen je u selu Dubnica nadomak Vranja, kao trinaesto dete u siromašnoj porodici. Gimnaziju u Vranju završio je spavajući godinama na klupi u varoškoj bakalnici, gde mu je majka Milja donosila samo subotom pogaču sa malo mrsa.
Siromaštvo oca Pavla davalo je samo dve mogućnosti za dalje školovanje: da bude pop ili da ide u vojsku. Bistri um i ambicioznost odvešće Pavlovića 1900. godine u 33. klasu Niže vojne akademije koju će sa odličnim uspehom završiti i odmah nastaviti dalje školovanje u vojnoj struci.
Majski prevrat zadesiće ga 1903. godine kao posebno talentovanog pitomca Mihajlovske akademije u Petrogradu. Da će Pavlović biti vrhunski vojni profesionalac, pokazaće i činjenica da je petogodišnje vojno školovanje u Petrogradu završio sa prosečnom ocenom 11,86.
Među Jugoslovenima u Rusiji tokom 1915. godine raste patriotski naboj, koji će naročito biti izražen nakon što car Nikolaj odobri organizovanje vojnih formacija kojima su pristupali dobrovoljno vojnici, ali i oni koji su izbegli iz austrijskih ratnih zarobljeništava. Tokom leta 1916. formirana je prva divizija jugoslovenskih dobrovoljaca koja je u svom sastavu imala 458 oficira i 15.535 vojnika.
U oficirskom kadru bio je i junak ove priče. Tada u činu majora. Kralj Aleksandar odlikovaće Pavlovića za poduhvat organizacije dobrovoljačke divizije Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima.
„Iz Rusije su se čuli povici: U rat, u rat, za spas Srbije! Emocije i ljubav su slate srpskim dobrovoljcima u Dobrudži, koje su pomagali i dobrovoljci iz carske zemlje. Carskim ukazom na front su slani lekari, najbolji oficiri, neophodan sanitetski materijal. Među bolničarkama je bila i mlada Valentina koja se brinula o ranjenicima na frontu. Ona će postati i žena majora Pavlovića”, napisao je u Politici Miroslav Spalajković.
Kralju Aleksandru bilo je važno da uz pomoć poslanika Spalajkovića u Rusiji održi otvoreni i diplomatski odnos od poverenja. Za vojnog atašea poslanstva koje će biti preseljeno 1917. godine u Arhangelsk biće postavljen čovek „profesionalno obrazovan i praktično proveren za predstojeće ratno vreme” – Toma Pavlović.
U činu penzionisanog generala, Toma Pavlović se upokojio u Beogradu 1960. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu, u kojoj je i urna njegove supruge Valentine.
Ostao je bez bilo kakvog spomen-obeležja u svom rodnom selu Dubnici u vranjskoj opštini.
Nema obeležja ovom srpskom junaku iz Velikog rata ni u Vranju.
„Zaborav na ovog junaka Prvog svetskog rata je težak kao zemlja koja ga godinama pokriva”, govore oni malobrojni koji se sećaju lika generala Pavlovića.
Pavlovićevi podvizi vezani su za ključne dane Velikog rata.
I sama carska Rusija bila je tada u problemu sa artiljerijskom municijom. Kalibar granata za poljske topove koje je koristila srpska vojska više se nije proizvodio. Postojale su u samo nekoliko vojnih magacina koje je ruska armija čuvala za odbranu od avionskih napada na obalama Baltičkog mora.
Kraljevski poslanik Kraljevine Srbije u Moskvi Miroslav Spalajković je nakon samo nekoliko dana od objave rata Srbiji dočekao kapetana Tomu Pavlovića, koji mu se obratio gotovo vapeći: „Hitajte, poslaniče, ruskom caru. Da nam odobri da kontingente artiljerijske municije za topove hitno transportujemo u Srbiju i spasemo našu otadžbinu pred udarom austrougarskog agresora koji je ogromnom vojnom snagom blokirao Drinu i Savu...”
Municija je preko pristaništa Reni Dunavom transportovana do srpske luke u Prahovu. Odatle železnicom ka Knjaževcu, Zaječaru i Nišu, a odatle na položaje srpske vojske na Kolubari.
Posle ove ključne pobede, najvažnije za srpsku vojsku u Prvom svetskom ratu, Spalajković je posebno zahvalio kapetanu Tomi Pavloviću.
Zagrlio ga je i glasno poručio: „Tomo, ovo je tvoja zasluga!”
Zapise o ovom poduhvatu „njemu dodeljenog oficira” u kraljevskom poslanstvu u Rusiji Miroslav Spalajković objaviće u više nastavaka u dnevnom listu Politika od 23. do 26. aprila 1938. godine, pod naslovom Jedna knjiga koja govori o pravoj ruskoj duši.
