U Vranju, gradu u kome je gotovo svaki slobodan zid na nekim od prethodnih izbora već "overen" plakatima i pretvoren u političku oglasnu tablu, možda bi neko mogao da kaže da još jedan ili dva slogana više ili manje ne predstavljaju ništa posebno.
Jedan takav, stranački slogan naprednjaka koji glasi "Srbija pobeđuje", kao nekreativni odgovor na "Studenti pobeđuju", od nedavno su na ulazu u Vranje i na šetalištu, usred centralne gradske zone.
Problematična je sama poruka. SNS nas, kao, obaveštava da Srbije pobeđuje. Svi koji vole Srbiju više od njih, a to su kako se pokazuje skoro svi u Srbiji, u praksi vide da Srbija zapravo gubi, i to sve više. Od teritorije, stanovništva, preko nacionalnih resursa, rudnih bogastava, vode, hrane, zdrave životne sredine, do para - dok jedino SNS, odnosno ljudi iz vrha te stranke profitiraju. Ili po njihovom - "pobeđuju". I to uglavnom na taj način što zadužuju državu i bogate se od skupih zajmova, kredita i petoduplo uvećanih cena investicionih "poduhvata". Dok svi ostali gube. Naravno i Srbija. Poruka je, dakle, jasna: "SNS pobeđuje". I bilo bi fer naprednjaci da to napišete tako, nemojte zloupotrebljavati ime Srbije. Vi ne zaslužujete Srbiju koja vam je, očito, dala sve - dok joj vi sve više i više oduzimate.
Ovakvo ponašanje naprednjaka nije od juče. Dokazani su kao neko ko malo toga poštuje, pa bili to i zakoni, čak ni Ustav. A, kada se nezakonitost, pa i nemoral, prostakluk i nerazum (koji ne da im nisu strani, nego su deo nasleđene radikalske ikonografije) ponavlja dovoljno dugo, to počinje da deluje, kao, "normalno". Kao ulična rupa koju svi zaobilaze, ali je više niko ni ne prijavljuje. Jer, kome?
Ono što sebe zove Srpska napredna stranka (SNS) u Vranju odlučila je da centralno gradsko šetalište, posle ulaza u grad, pretvori u sopstveni reklamni pano.
Poruka je jasna. Prostor koji pripada svim građanima koristi se kao partijska bina jedne organizacije, i to mimo izborne kampanje i mimo zakonskih odredbi koje takvo ponašanje zabranjuju.
Problem nije samo u estetici grada, iako ni ona nije zanemarljiva, već je ozbiljniji. Reč je o demonstraciji političke sile i o poruci da za neke zakon postoji samo kao dekoracija, poput zastave okačene za praznike. Kada vlast sebi dozvoli ono što je drugima zabranjeno, tada zakon prestaje da bude pravilo i postaje privilegija.
U srpskom zakonodavstvu ova oblast nije nejasna, ni nedorečena. Zakon o oglašavanju, Zakon o lokalnim izborima, Zakon o izboru narodnih poslanika, kao i Zakon o radiodifuziji, uređuju političko oglašavanje. Član 106 Zakona o radiodifuziji navodi da je „zabranjeno reklamiranje političkih organizacija van predizborne kampanje“. Da ne govorimo koliko je takvo postupanje pokvareno, bezobzirno i neviteški (od onog ko nema šta nema u odnosu opoziciju ili na bilo kog građanina) u etičkom smislu.
No, praksa pokazuje da se zakon primenjuje selektivno. Kada bi neka opoziciona stranka pokušala da postavi identičan baner na isto mesto, i da na njemu recimo piše "Studenti pobeđuju", reakcija nadležnih verovatno bi bila brza i efikasna. Neka od inspekcija bi, po diktatu zna se koga, već pronašla način, proceduru i član zakona i poslala poruku da je On jedini zakon u ovoj državi. Ovako, svi se ponašaju kao da ne vide ono što građani gledaju svakog dana prolazeći centrom grada.
Ćutanje institucija postalo je gotovo jednako problematično kao i samo kršenje zakona. Jer zakon koji se ne primenjuje nije zakon, već papir sa grbom države. A, država u kojoj se propisi poštuju samo kada to odgovara vlasti, polako se pretvara u sistem političke improvizacije.
Posebno je opasno što se građani navikavaju na ovakve prizore, na stalnu kampanju, što je potpuno nenormalno, jer ova zemlja ni ljudi u njoj zbog toga nemaju mir i normalan život. Gde god da krenete partijski slogani iskaču sa bandera, bilborda, javnih ustanova i gradskih manifestacija, čekaju vas subotom na šetalištu, na pijacama da vam uvale štivo za ispiranje mozga zvano "Informator SNS-a". I "kalendarčiki" oko Nove godine.
Kao da je normalno da jedna stranka ili politička opcija bude prisutna svuda, u svakom trenutku, čak i kada izbori nisu raspisani. Oni programiraju građane da zaborave šta je to demokratsko nadmetanje ideja, potpuno okupiraju javni prostor. Da ne spominjemo blatoide i njihove tzv. televizije.
Javni prostor nije vlasništvo nijedne partije. Nije ni privatni marketing teren lokalnih moćnika. Šetališta pripadaju građanima, kao i ulaz u grad. I upravo zato pitanje ovih banera "Srbija pobeđuje" nije banalno i nije sitničavo. Ono govori o odnosu vlasti prema zakonima koje sama donosi, ali i prema građanima koje očigledno smatra dovoljno umornim da više ni ne postavljaju pitanja. Vrh države time dodatno omalovažava građane koji su odavno na gubitku, daleko od bilo kakvih pobeda i razloga za slavlje.
A, možda je baš to i najveći cilj ovakvih poruka - da građani prestanu da razlikuju zakon od propagande.
D. Dimić
