Bata iz Vučje (Bratislav Anđelković), čija je izložba otvorena u sredu uveče u Galeriji Narodnog univerziteta u Vranju, osoben je slikar.
Vranjancima će svakako najpre biti zanimljivo da ima vranjsko poreklo - njegov pradeda preselio se 1900. godine iz Vranja u Lebane.
U Vučje je stigao 1959. godine, kada su se tamo preselili njegovi roditelji.
I u 73. godini života istražuje, radoznao je, produktivan, ne odustaje od umetnosti i radosti stvaranja.
U svom otvorenom ateljeu, u kanjonu reke Vučjanke, stvara i danas.
Nije jedinstven samo po raznovrsnosti materijala na kojima stvara - to su kamen, drvo palidrvca, žica, opanci, konjska sedla, vojnički koferi, sanduci za municiju, članak mrava ili recimo zrno pšenice.
Poseduje jedinstven dar, golim okom bez optičkih pomagala u stanju je da nacrta najminijaturnije motive.
Čuveni su njegovi uradci sa likom Stefana Nemanje na mravu ili patrijarha Pavla na zrnu pšenice.
Na deliću žice naslikao je lik Nikole Tesle.
Zvuči neverovatno da svoja dela izlaže čak i u vodi - pronašao je boje koje se ne mogu oprati vodom.
Zahvaljujući tim bojama moja dela se na otvorenom mogu videti u Đavoljoj varoši, u Prolom i Lukovskoj banji...
Likovi svetaca, srpskih patrijarha i vojskovođa, Isusa Hrista i Bogorodice, najčešći su motivi na njegovim slikama, ali slikao je i Mona Lizu, Nikolu Teslu…
U Vranju je boravio 1988. godine sa Milićem od Mačve, kada je čuveni slikar imao izložbu upavo u Galeriji NU.
Tada je pomislio da bi i on mogao jednog dana izlagati baš u ovom prostoru.
I to se ostvarilo, doduše tek 38 godina kasnije. Ali bolje ikad nego nikad.
Govoreći na otvaranju prve vlastite izložbe u Vranju, rekao je da je dugo istraživao, lutao, tragao i najzad se "susreo sa kamenom".
"Bilo je to u vreme inflacije, imao sam četrdesetak godina.
Mislim da sam se sapleo na neki kamen, ali ono što sam siguran je da je on prepoznao mene, a ja njega.
Pokušao sam da kamen na neki način oplemenim, da ga napravim toplijim i tako je sve krenulo.
Želja mi je da istoriju svog naroda i duh pravoslavlja zabeležim i ostavim u nasledstvo svom narodu kao dokument", rekao je pred Vranjancima.
“Slikao sam velika platna i onda kada sam hteo da se malo odmorim, odmarao sam se tako što sam na malim prostorima slikao nešto.
Jedna od najmanjih mojih minijatura je na članku mrava.
Tog mrava sam pronašao u kesi sa poklonom koji sam dobio sa Hilandara.
Nisam želeo da ga bacim, sačuvao sam ga i na trećem članku naslikao Stevana Nemanju.
Slikao sam i na kamičcima veličine dva do tri milimetra, na zrnu pšenice.
Na zrnima pšenice naslikao sam patrijarha Pavla i Isusa Hrista.
Sve minijature izrađujem bez optičkih pomagala i to sam demonstrirao i na televiziji, ne samo u zemlji", rekao je Anđelković.
O Batinom umetničkom pristupu svojevremeno je pisao Đorđe Kadijević, dočaravajući da je reč o umetnosti "duboko ukorenjenoj u tlo našeg istorijskog prostora i srednjovekovnog nasleđa".
"Njegove slike na kamenim pločama, sa likovima svetitelja i istorijskih ličnosti, ne predstavljaju replike, već originalna dela koja duhom i stilom evociraju drevne freske raških i moravskih hramova, delujući poput autentičnih fragmenata prošlosti.
Poseban segment njegovog rada čine oslikani upotrebni predmeti koji su izgubili svoju primarnu funkciju (stare sofre, bakrači, sinije, korita).
Duhovitom slikarskom intervencijom, bliskom duhu pop-arta, autor ove zaboravljene stvari simbolično vraća u život, povezujući ih sa našim narodnim stvaralaštvom i idejom iskonskog izvorišta", piše u recenziji.
Anđelković, Istražujući korene nacionalne umetnosti, prema Kadijeviću "na skroman i simboličan način svedoči o neraskidivoj vezi između istorije balkanskog prostora i samog duha naroda koji na njemu vekovima stvara".
Profil
Bratislav Anđelković – Bata iz Vučje je jedinstvena pojava na domaćoj likovnoj sceni, široko prepoznatljiv po autentičnom rukopisu i slikanju na neobičnim podlogama poput kamena, starog drveta, kože i odbačenih predmeta. Umetničkoj javnosti je naročito poznat kao izuzetan minijaturista koji, bez ikakvih optičkih pomagala, slika golim okom na gotovo neverovatnim površinama – zrnu pšenice, palidrvcu ili deliću žice na kojem je naslikao čak i lik Nikole Tesle. Nakon dugogodišnjeg umetničkog istraživanja, Bata je razvio i sopstvenu recepturu za boje koje karakteriše izražena trajnost i otpornost na spoljašnje uticaje. O njegovom specifičnom daru i originalnom stilu pisali su s poštovanjem velikani poput Milića od Mačve, Đorđa Kadijevića i Dobrice Erića. Iza sebe ima brojne samostalne i grupne izložbe, a za svoj vanserijski doprinos srpskoj kulturi odlikovan je i prestižnim Vidovdanskim priznanjem.
