25.08.2023

Sve smrti Ivana Gorana Kovačića

Tekst je izvorno objavljen na portalu RTS-a.

Prve analize konačnih rezultata završnog ispita koji su tokom tri dana juna u svojim osnovnim školama polagali osmaci pokazale su da je našim đacima najteže palo rešavanje zadataka iz srpskog, odnosno maternjeg jezika i književnosti.

Ispostavilo se kako je ovogodišnji prosek osvojenih bodova na testu iz ovog predmeta ujedno i najlošiji otkako se u Srbiji na ovaj način polaže mala matura i stiču bodovi za upis u srednju školu. I dok se u digitalnoj i analognoj javnosti rasplamsavala diskusija o uzrocima takvoga (ne)uspeha, sa filoloških i filozofskih fakulteta naših državnih univerziteta stigle su vesti o drastičnom padu interesovanja budućih brucoša za upis na katedre na kojima se školuju budući nastavnici i profesori srpskog jezika i književnosti u osnovnim i srednjim školama.

Time je upotpunjena ionako onespokojavajuća slika stanja u našoj prosveti.

Kao jednu od mera kojom bi se stvari pomerile sa mrtve tačke stručna javnost je glasnije nego ikada do sada predložila povećanje broja časova srpskog jezika i književnosti. Malo glasova je, međutim, ukazalo ne preku potrebu da se temeljno preispitaju i posledice primene reformisanih školskih programa.

A osnovna karakteristika tih promena u reformisanim programima jeste uklanjanje do skoro nezaobilaznih dela najvažnijih domaćih i stranih autora i uvođenje novih naslova – za koje se pretpostavlja da su „bliži“ novim generacijama učenika.

U jednom od priloga koji su povodom groznice upisnih rokova emitovani u informativnim emisijama RTS-a nekolicina osmaka je o svojim utiscima i očekivanjima govorila pred ulazom u školu „Ivan Goran Kovačić“ na beogradskoj Zvezdari.

Po ovom hrvatskom pesniku danas se još uvek zovu još tri osnovne škole u Srbiji: jedna se nalazi u Subotici, druga u Stanišiću kod Sombora, a treća u Niškoj Banji!

Ali u čitankama više nema Goranove „Jame“, a đaci tokom svoga školovanja više ne obrađuju ni „Stojanku majku knežopoljku“ Skendera Kulenovića.

Kada su se ova dva pesnika, Goran i Skender, srela u Bihaću početkom 1943. godine, Kulenovićeva poema uveliko se recitovala na partizanskim priredbama koje su priređivane po selima i gradovima na oslobođenoj teritoriji.

Ivan Goran Kovačić je sa Vladimirom Nazorom iz Zagreba otišao u partizane krajem 1942. Sa sobom je, sem najneophodnijih zimskih stvari, „u šumu“ poneo i ideju o poemi u kojoj će opisati masovne ustaške zločine nad nedužnim srpskim življem u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Poslednji stih „Jame“ Goran je napisao 10. februara 1943. Sutradan je rukopis pokazao glumcu Vjekoslavu Afriću, koji je poemu prvi put javno pročitao 12. februara u samostanu Gorica kod Livna, gde je bila smeštena partizanska divizijska bolnica.

Original „Jame“ izgubljen je tokom Bitke na Sutjesci, a Ivan Goran Kovačić je pogubljen sredinom jula 1943, samo nekoliko dana nakon što je uspeo da se probije iz neprijateljskog obruča. Ni osamdeset godina kasnije još uvek se ne zna tačno mesto pesnikove smrti niti mu se zna grob. 

„Góro bijaše jedan od one vrste seljačke čeljadi koja ma i koliko je godine vodile iz djetinjstva u muževnost, i škola ih dotjerivala i grad ih mijesio, u njoj nikada ne izumire negdašnji dječak, živi makar skrit i pritajen, bojažljiv i sramežljiv, u čeljadetu, da provali iznenada iz skrovišta i dade oduška svojoj prirodi.“

Ovako je Vladimir Nazor u knjizi „Pastir Loda“ pisao o Goranu, kome je i posvećeno poslednje poglavlje tog alegorijskog romana, objavljenog odmah po završetku Drugog svetskog rata.

Ivan Kovačić je rođen 21. marta 1913. godine u Lukovdolu (Gorski Kotar, općina Severin na Kupi, kotar Vrbovsko, županija Modruško-Riječka).

O svome zavičaju pisao je u priči „Židovska hiža“:

„Moje se rodno selo Lukovdol nalazi nekih deset kilometara od Vrbovskog, a spada pod općinu Severin na Kupi. Još se i danas nalazi tamo nekadašnji kasni Frankopanov, a kasnije Vranicanijev dvorac sa prekrasnim gajem, u kojem su nekada trčale šumske zvijeri – danas je uništen, pust. Selo Lukovdol bilo je pogranično mjesto knezova Frankopana prema Sloveniji, a nekada je bio dvorac s par kmetova i veliko selo... Tu Kupa teče dubokim koritom, a sa svake strane dižu se hridine, ili gole ili pošumljene, a na vrhu njegovom vijuga se krasna cesta i kruži jastreb ponosno i smjelo...“

Zdenko Lešić u svojoj studiji o književnom delu Ivana Gorana Kovačića „Polja svijetla i tamna“ zaključuje kako su kroz topografske tačke rodnog mu kraja povučene „osnovne prostorne koordinate Goranovog pjesničkog svijeta“.

A i u taj i onaj stvarni svet Ivan Goran Kovačić kročio je levom, nešto tanjom i slabijom nogom. Ova gotovo neprimetna telesna mana nije bila urođena.

„Neki kažu da je u prvoj godini ispao iz ruku djevojke koja se bila preko prozora zagledala u vojnike“, piše Vlatko Pavletić u biografskoj monografiji „Goran njim samim“. „Drugi drže da je tanja noga posljedica težeg pada u četvrtoj godini; no, još je uvjerljivija pretpostavka da je Goran prebolio poliomelitis, jer je i majka spominjala 'neku tešku bolest' skopčanu s jakom groznicom u ranom djetinjstvu.“

Ako ne znamo tačno poreklo ove Goranove telesne mane, sa sigurnošću možemo da kažemo od kada do kada je u dva navrata duže boravio u sanatorijumu „Suzor“ na Sljemenu, gde se lečio od simptoma tuberkoloze. Takođe se zna da mu je tokom drugog boravka na planini krenuo i pesak iz bubrega, te da se na samome početku rata, na osnovu tegoba koje su ga mučile, sumnjalo na početak Bazedovljeve bolesti.

Ali za Ivanom Goranom Kovačićem nije ostao samo uredno popunjeni zdravstveni karton.

O njegovom životu nakon završetka Drugog svetskog rata svojim memoarskim zapisima, predgovorima i pogovorima svedočili su mnogi koji su ga poznavali.

Upustite li se i u najpovršnije traganje za činjenicama Goranove biografije u brojnim knjigama i novinskim člancima, lako ćete pronaći mnoštvo fotografija snimljenih u svim fazama njegovog života, uključujući i one poslednje mesece dok je bio u partizanima.

Sačuvan je i deo njegovih za života neobjavljenih radova jer je pred sam odlazak iz Zagreba a i kasnije, tokom pokreta sa partizanskim jedinicama, zakopavao svoje rukopise, ne bi li ih tako sačuvao za neka sretnija i slobodnija vremena. Tako su u zemlji zauvek ostala njegova pisma jednoj devojci, koja su, po njemu, bila možda i nešto najbolje što je ikada napisao. Sve do „Jame“, čiji original i danas leži zakopan negde u dolini Sutjeske, gde ga je sakrio glumac Vjekoslav Afrić..

Nema, dakle, Goranovog rukopisa poeme koja po svojoj umetničkoj a onda i suštoj ljudskoj vrednosti stoji rame uz rame sa Pikasovom „Gernikom“. Nema Goranovog groba. Ali je zato staza od te krajnje a nepoznate tačke do prvih dana u Lukovdolu obeležena obiljem najrazličitijih svedočanstava na osnovu kojih se gotovo sam od sebe sklapa mozaik njegovog portreta.

„Crte lica nisu mu bile pravilne“, započinje kroki Goranovog lika Dobriša Cesarić. „Za neke su bile i grube, nos mu je bio preširok i malo prćast, ali oči, neobično svjetloplave boje, u kojima se ogledala otvorenost karaktera i djetinja dobrota, bile su veoma izražajne i davale su tom licu čudesnu produhovljenost. One su bile glavne u Goranovoj fizionomiji i odmah su privlačile na sebe pažnju svih koji bi ga upoznali. Drugo što bi odmah svako zapažao bila je Goranova kosa: gotovo zlatna, s lakim prelivom u bakrenasto. Nosio je odulje vlasi, a bile su prirodno valovite. Kosu je Goran njegovao i pomalo se njome ponosio. Boja lica bila mu je čudnovato, nekako mliječno blijeda, i po njoj se moglo zaključiti da nije sasvim zdrav.“

U središtu Goranovog lukovdolskog univerzuma stajala je pre svega njegova porodica, u kojoj su se i njegovi pradeda, deda i otac zvali – Ivan.

Sem plućnih bolesti, od njih je nasledio i književni talenat.

Deda mu je, kaže Pavletić, bio „vanredan pripovjedač“, dok je majka Ruža „bila boemska narav, izrazito imaginativna, sklona fikcijama i bez dara za sigurnu orijentaciju u svijetu stvari i poslovnih odnosa“.

Kao ilustraciju ove nasledne dezorijentisanosti Pavletić navodi kako je, u periodu kada je, nakon muževljeve smrti i preseljenja u Zagreb, Goranova majka jedno vreme kuvajući za stalne abonente, studente i siromašne samce, nabavljala samo najkvalitetnije meso i delila obilne porcije. „Ja ne mogu drugačije“, odgovarala je na kritike onih koji su joj govorili da tako neće moći ništa da zaradi. „Kako bih mogla kupovati jeftino, a prodavati skupo, gdje je tu poštenje?“, objašnjavala je svoj stav.

U to isto poštenje je verovao i Goran, kada je odmenivši brata Otona u njegovom lukovdolskom dućanu, za jedno poslepodne mušterijama razdelio gotovo pola espapa „na reč“.

Tada u bratovljev trgovački tefter nije zapisao nijedno dugovanje, ali je zato nekoliko godina ranije, u vreme dok je bio đak trećeg razreda gimnazije u Karlovcu, ispisao pedesetak listova avanturama izmišljenog romana Karla Maja kome je dao naslov „Kraljevstvo zlatnih brežuljaka“.

Trinaestogodišnjak je svoju bujnu maštu trošio pišući tobožnji roman pisca koji je stvorio Vinetua ne bi li pomogao domaru karlovačke gimnazije kod koga je stanovao. Ovaj je popio silan špirit iz tegli školske prirodnjačke zbirke, a da bi došao do novca kojim će načinjena šteta biti nadoknađena Goran je od svoga imućnog druga, kome je davao instrukcije iz školskog gradiva, za svaku stranicu „prevoda“ navodnog nepoznatog dela njihovog omiljenog pisca naplaćivao jedan dinar.

„Moji Indijanci poznavahu elektriku, vodovode, najfantastičnije strojeve, i u borbi uspijevali su da na najzagonetniji način ubiju ili ulove stotine bijelaca, koje bi onda s naročitom domišljatosti okrutno mučili“, sećao se Ivan Goran Kovačić sadržaja izmišljenog romana Karla Maja u jednoj autobiografskoj zabelešci. „Sva moja simpatija bijaše na strani izrabljivanih crvenokožaca i jednoga Hrvata, koji se za njih zauzimao...“

Možda je Nazor baš zbog toga svog mladog prijatelja jednom prilikom i nazvao „barbarinom iz Lukovdola“. 

Dani gnjeva, ognja i roža

Nakon očeve prerane smrti, Ivan Kovačić u jesen 1923. odlazi na školovanje u gimnaziju u Karlovcu. Tu sa ne baš naročitim uspehom završava tri niža razreda, pa se 1926. godine sa majkom, bratom i sestrom seli u Zagreb, gde nastavlja školovanje u Drugoj muškoj gimnaziji.

Ni tu mu u školi ne ide baš najbolje, a porodica se usled lošeg materijalnog stanja seljaka sa adrese na adresu. Pavletić u svojoj knjizi beleži sve adrese Goranove zagrebačke „seljenjejade“: Marulićev trg 2, Streljačka 6, Frojdenrahova 3, Ilica 91, Mesnička 1, Duga ulica 44 i 70, Nova Ves 29, Gregorijančeva 12, Ribanjak (?) i – napokon – Mlinarska 16, odakle će krajem 1942. sa Vladimirom Nazorom i otići u partizane.

Pavletić ne navodi na kojoj je adresi Ivan Kovačić stanovao kada je u novembru 1929. u trećem broju „Omladine“ objavljena njegova literarna crtica „Ševina tužaljka“.

Naredne godine objavljuje zajedničku pesničku zbirku sa dva svoja druga, a 1932. upisuje se na slavistički odsek Filozofskog fakulteta i počinje redovno objavljivati stihove, priče i prikaze po renomiranim zagrebačkim književnim časopisima. Te iste godine, na primer, objavljuje pesmu „Utjeha“ u smederevskom časopisu „Književni krug“, po pozivu tadašnjeg smederevskog gimnazijalca i budućeg pesnika Tanasija Mladenovića (koji će tridesetak godina kasnije imati važnu ulogu u povratku Miloša Crnjasnkog iz emigracije).

Uskoro svome imenu dodaje nadimak Goran i ubuduće svoje radove potpisuje kao Ivan Goran Kovačić.

U februaru 1935. faktički prekida studije i u potpunosti se posvećuje pisanju. Zapošljava se u „Hrvatskom dnevniku“, gde prvo radi kao korektor, da bi postepeno postao urednik kulturne i i zabavne rubrike.

U oktobru 1936. Matica hrvatska mu objavljuje knjigu priča „Dani gnjeva“. Gotovo sve priče sakupljene u ovoj zbirci Goran je prethodno bio objavio u književnim časopisima.

„To više nisu vizije 'djetinjskih dana, punih veselja i sreće'“, kaže Zdenko Lešić, „već viđenje krvavih i teških ljudskih drama u tom istom zavičajnom prostoru, koje prestaje biti izgubljeni svijet pjesnikovog djetinjstva i postaje turobna ljudska stvarnost.“

Naredna, 1937, biće jedna od njegovih najplodnijih stvaralačkih godina, u kojoj će objaviti preko dve stotine priloga u „Hrvatskom dnevniku“: pisao je prikaze knjiga, priloge za decu, priče, a počinje redovno da piše i o bioskopskom repertoaru i tako postaje jedan od pionira naše novinske filmske kritike.

Pa ipak, iz svega što je Goran te godine napisao i objavio izdvaja se pesma „Moj grob“.

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, 

Da ne dopre do njeg pokajniči glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.

Ova pesma se našla na albumu Arsena Dedića „Pjevam pjesnike“ koji je 1980. godine izašao u produkciji PGP RTB. I bilo da ih čitate ili ih slušate u Arsenovoj interpretaciji, ovi stihovi odišu gotovo neizdržljivom zloslutnošću.

Teško je oteti se utisku da je Ivan Goran Kovačić, poput svog pesničkog pretka Vladislava Petkovića Disa, ili po tragičnosti bliskog Federika Garsije Lorke, predosećao sopstveni tragični kraj. Ali Goranovo razmišljanje o smrti ipak je tada bilo u bliskijoj vezi sa njegovom istorijom bolesti nego sa razvojem geopolitičke situacije kako u Kraljevini Jugoslaviji tako i u tadašnjem svetu.

Izražena socijalna nota u njegovim pričama, te povremeni javni nastupi na kojima je podržavao socijalne stavove Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića i više nego dovoljno govore o stepenu njegove društveno-političke osvešćenosti. Ipak, Goran je pre svega bio i ostao čovek literature. I on joj se prepuštao u potpunosti.

Kako je umetnički sazrevao, tako su se granale njegove stvaralačke namere. Istovremeno je radio na zbirci poezije na čakavskom „Ognji i rože“, te romanima „Brod na potoku“ i „Božji bubanj“, a pred sam početak rata prihvata i ponudu jednog urednika da za potrebe srednjoškolske omladine napiše neku vrstu istorijske čitanke.

Uporedo sa pisanjem, mnogo čita i sve ozbiljnije se posvećuje prevodilačkom radu.

Tako, između ostalih, prevodi Džojsa, Jejtsa i Zolu, čita Dostojevskog, Edgara Alana Poa, prati Krležin rad i angažman (sačuvan je nacrt Goranovog pisma Krleži iz 1940. godine), od Dragutina Tadijanovića traži da mu iz seminarske biblioteke Filozofskog fakulteta pozajmi nove knjige Andrića i Crnjanskog.

Svu ovu energiju, stvaralačka ostvarenja i htenja, Pavletić je na jednom mestu sažeo u još jednoj skici za Goranov portret.

„Realist, ali ne baš realan. Romantik bez romantične geste. Intelektualac koji se nekome lako mogao učiniti manuelnim trudbenikom. Poeta; a skuplja građu poput profesora. Diletant s upornošću stručnjaka specijalista. Eklektičan – više u ljubavi nego u literaturi. Naivan – više u literaturi nego u ljubavi. Sav od paradoksalnih kontrasta, pa ipak – bez trunka smisla za humor paradoksa. Neozbiljan u životu; u literaturi gotovo uvijek namrštenouozbiljen. Više je uspjeha imao u društvu kada se smijao nego kad je nasmijavao. Duhovit, ali bez sposobnosti brzometne replike. Nagao; a opet spor u nekim stvarima. Idealist; ali ne idealan...“ 

Bolesnokiopitni kentaur i oronuli Egipan odlaze u rat

Svim nabrojanim crtama i nijansama karaktera Ivana Gorana Kovačića trebalo bi dodati i onu koja je u tesnoj vezi sa ranim gubitkom oca: od dečaštva do poslednjih dana na Zemlji osećao je potrebu da bude u bliskom odnosu sa starijima, koji su mu pružali neku vrstu zaštite. Takve relacije su se, s obzirom na njegovo umetničko opredelenje, najčešće razvijale u dugotrajna intelektualna prijateljstva čija se dinamika dade sagledati kroz Goranovu prepisku sa Antunom Barcem, Dragutinom Tadijanovićem i Vladimirom Nazorom.

I dok je prvu dvojicu poznavao od samoga izlaska na književnu scenu, Goran se sa Nazorom prvi put sreće gotovo pred sam rat, kada su zajedno gostovali na književnoj večeri u Mariboru.

„Prvi susret s njime bio je fin, ali hladan“, zabeležio je Goran u jednom feljtonu. „Gotovo kao da ga se želi otresti što prije: – Samo me nemojte s kim upoznavati. To neću! – Kakav je bio prije, to ne znam, ali, mislim, još nepristupačniji. Pa ipak, njegovo povjerenje može se steći, i naklonost. Ali prijateljstvo vrlo teško.“

Ubrzo se ispostavilo koliko nije bio u pravu, jer se između jedne od najvećih pesničkih figura savremene hrvatske književnosti i mladoga pesnika koji još uvek samo mnogo obećava razvilo upravo duboko prijateljstvo.

Tokom dugih šetnji i susreta u Nazorovoj radnoj sobi, najviše su razgovarali o književnosti, bilo da je reč o delima drugih domaćih ili svetskih pisaca, ili o njihovim novonastalim tekstovima koje bi čitali jedan drugome.

Njihova kompletna korespondencija nije sačuvana, tek pet Goranovih i nekoliko Nazorovih pisama. U jednom od njih, on svoga mladog prijatelja naziva Bolesnokopitnim Kentaurom, a potpisuje se sa „oronuli Egipan“.

„Uprkos ozbiljnosti tema o kojima su raspravljali“, piše Pavletić, „Goran i Nazor su se znali srdačno zabaviti i nasmijati do suza, tako da bi Nazorova samozatajna sestra Irma u čudu zastala pred vratima sobe iz koje se orio gromki, satirski smijeh. Jednom je i sama pridonijela svoj obol njihovu dobru raspoloženju. Donijela je s tržnice još žive šarane da ih napravi za večeru; a ribe joj u predsoblju iskočiše iz košare i otklizaše se na trbusima pred noge pjesnicima, koji su grohotali zagolicani grotesknošću nesvakidašnjeg prizora.“

Smeh je, znamo to dobro, ubrzo umuknuo. Stigla je prva, po temperaturama ledena, a po onome što se u NDH dešavalo pod ustaškim režimom jeziva zima. I Nazor i Ivan Goran Kovačić su se sve više osećali upravo kao oni ulovljeni šarani.

Prolazili su dani i meseci, Savom kraj koje bi šetali sve češće su plovili leševi, donoseći sve učestalije glasove o ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom.

U Zagrebu je za njih dvojicu bilo sve manje vazduha u svakome smislu te reči.

„Ako ne reagiramo na ove događaje“, Nazor je u jednom razgovoru vođenom tih dana rekao njihovom zajedničkom prijatelji i Goranovom lekaru dr Kuzmi Tomašiću, „Hrvati će nestati (mislio je moralno). Mene je samo strah da ću ovdje umrijeti i da će me sahraniti s velikom pompom, a ja neću moći dokazati da nisam pripadao njima.“

Pavletić zaključuje kako je odluka o njihovom zajedničkom odlasku u partizane sazrela 13. juna 1942, kada su u Gračanima kod Zagreba proslavljali imendan vajara Antuna Augustinčića.

Nazor je u svome dnevniku na ovu temu zapisao ovo:

„Reče mi jednom, iznenada, Goran:

– Žele vas. Biste li vi k njima?
– Bih – odgovorih.
– Sada? Odmah?
– Da.
– Da govorim s kiparom?
– Možeš.
To bijaše sve.“

Prvobitno je sa ilegalcima koji su se prihvatili opasnog zadatka bilo dogovoreno da će se sve obaviti u narednih desetak dana, ali su na sudbonosni put na drugu stranu reke Kupe i istorije dva pesnika krenula tek 29. decembra 1942.

Prema pričanju Goranove majke Ruže, bilo je podne kada je sa lica njenoga sina nestao „onaj njegov nezaboravni osmijeh“. Pred njim se na stolu u tanjiru pušila vrela supa kada se pred njihovom kućom u Mlinarskoj 16 zaustavio auto u kome je bio Dragutin Salij zvani Konspirator.

„Izdržat ću ja sve“, rekao je Goran majci, uzeo pripremljene stvari i sišao na ulicu bez osvrtanja.

U ista kola je malo kasnije ušao i Nazor, pa su preko Dubrave krenuli put Korduna.

Kupu su prešli u selu Horvati, a čamcem je, i to je zabeleženo, upravljao Mika Orečić.

Nazor je o tom čamcu napisao čuvenu pesmu, a sedma epizoda igrane serije „Nepokoreni grad“ nosi naziv upravo „Čamac na Kupi“. U ovoj ne baš uspeloj dramatizaciji lik Vladimira Nazora tumači Izet Hajdarhodžić, dok je Ivana Gorana Kovačića glumio pesnik Enes Kišević, koji se te iste 1984. godine pojavio u maloj ali nezaboravnoj ulozi u filmu Rajka Grlića „Štefica Cvek u raljama života“. (Prethodno je Ljubiša Ristić po sopstvenom scenariju snimio TV film „Ivan Goran Kovačić“, u kome je pesnika igra Rade Šerbedžija.)

„Sretan i zadovoljan“

„Daljnje, zanimljivo, ali prilično dugo i teško putovanje preko Save i Kupe, danju i noću, po stranputicama, njivama i šumama, kroz onda zvanu Ničiju zemlju i tužan prolazak uz do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune zaklane čeljadi neću ovdje opisati. Zamolio me Goran da pustim njemu o svemu tome potanje progovoriti.“

Navedeni redovi iz Nazorovog dnevnika koji je posle rata objavio pod naslovom „S partizanima“ čini se da najsažetije prikazuju ratnu sudbinu Ivana Gorana Kovačića. U brojnim napisima u kojima su se književni istoričari, hermeneutičari i novinari bavili kako nastankom, tako i samim tkivom poeme „Jama“, često se pominje kako je prvu ideju za svoje životno delo Goran imao i pre odlaska u partizane. U prilog činjenici da se već uveliko nosio mišlju da o ustaškim zločinima progovori u svojim stihovima govore i pesme „Leševi putuju“ i „Garište“, koju je delimično iskoristio u desetom pevanju „Jame“.

Ali bez obzira na donekle ideologizovanu raspravu o korenima nastanka poeme koja će postati i ostati jedan od najprepoznatljivijih kulturoloških simbola onih istinskih i ničim izbrisivih tekovina narodnooslobodilačke borbe, navedene Nazorove reči najpre svedoče u prilog tvrdnji, ili bolje reći snažnom osećanju, kako je odlazak u partizane Ivan Goran Kovačić prihvatio kao iskonsko poslanje koje će ispuniti tako što će čovečanstvu podariti istinsko remek-delo umetničkog sučeljavanja sa zlom, da bi odmah potom otišao u smrt, a onda i u najsvet(l)iju večnost.

I baš kao što smo na osnovu brojnih dokumenata, pisama i fotografija gotovo filmski mogli da pratimo Goranov put od Lukovdola do njegovih životnih i književnih zagrebačkih adresa, postoji i više nego dovoljan broj svedočanstava i opet brojnih fotografija uz čiju pomoć se, sve do pred poslednje, tragične dane dade pratiti njegov ratni, partizanski put. Sa tog tako kratkog i po mnogo čemu mitskog puta, majci Ruži je po kuriru poslao jednu jedinu ceduljicu, na kojoj pisalo:

„Sretan i zadovoljan“

Novu 1943. Goran i Nazor dočekali su sa partizanima na Slunju, a četiri dana kasnije već su bili u Bihaću, gde su se sreli sa Josipom Brozom Titom, a potom i sa ostalim članovima AVNOJ-a, među kojima je bio i Veselin Masleša. U Bihaću su se u to doba nalazili i mnogi umetnici, pa Nazor i Goran najviše vremena provode u društvu pisaca Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Dušana Kostića, Elija Fincija i glumca Vjekoslava Afrića, koji se tada nalazio na čelu Kazališta narodnog oslobođenja.

Po naredbi Aleksandra Rankovića, u to pozorište je prekomandovan i već pominjani Tanasije Mladenović, koji se prvi put sreće sa Goranom: „Pozdravili smo se kao stari znanci, kao da smo se sto godina poznavali. Bio je to meni blizak, veoma mio čovek.“

A povodom dolaska dvojice pesnika u srce Bihaćke republike, Vjekoslav Afrić je sa svojim ansamblom priredio priredbu. Na njoj su govorili i Nazor i Goran, koji se publici obratio ovim rečima: „Ja sam samo pjesnik! Ne umijem da držim govore i ono što mislim i što osjećam izražavam u stihu.“

Potom je pročitao pesmu „Leševi putuju“.

„Ne znam da li bih se više veselio dolasku svoga rođenoga brata nego što sam se obradovao njegovom dolasku“, napisao je u svojim „Uspomenama jednog glumca“ Vjekoslav Afrić. „Mi se više takoreći nismo odvajali i skoro smo svakog dana proveli nekoliko sati u srdačnim i prijateljskim razgovorima. Vrlo često smo sedeli sa Nazorom i kombinovali jednu svečanu igru u stihovima za naše pozorište.“

Već u narednom pasusu, Afrić beleži da je Goran počeo da piše „Jamu“ u „starinskoj kuli bihaćkoj“:

„Tamo sam nesmetan i miran, govorio mi je Goran, a krv žrtava što se osušila na zidovima stoletne kule budi u meni uvek novi i snažniji revolt, ispunja me sve jačom mržnjom na ustaške zlikovce, na te odvratne ubice.“

Na istom mestu gde je Ivan Goran Kovačić započeo pisanje poeme „Jama“, početkom prethodnog, Velikog rata, zajedno sa svojim bratom Sretenom i ostalim tuzlanskim gimnazijalcima, pripadnicima Mlade Bosne, bio je zatočen doktor i partizanski komandant Mladen Stojanović, koga su četnici ubili početkom aprila 1942. godine.

U narednom nastavku feljtona, Vjekoslav Afrić piše kako je Goran nastavio i dovršio pisanje „Jame“ u Livnu:

„10. februara 1943. Goran je završio svoju poslednju redakciju 'Jame', koju nam je uveče pročitao. Sutradan sam celu poemu prepisao po njegovu diktatu. Goran je još jedanput i sam pročitao moj prepis da bi ustanovio potpunu tačnost. Tako su sada postojala dva primerka ove poeme: njegov original i moj prepis, koji se ni u jednom zarezu nije razlikovao od originala.“

Dušan Barać iz Livna je reporteru „Politike“ ispričao kako je veći deo „Jame“ Goran pisao u jednoj pećini pored grada, gde se narod sklanjao danju pred naletima neprijateljskih aviona.

„Moju pažnju je nekoliko dana privlačio krupan, na izgled ravnodušan i zamišljen mladić razbarušene kose, sa snopićem papira iz obične školske sveske u rukama. Ponekad je bio s jednim drugom, ali najčešće sam. Sjedio bi ovdje na kamenu i pisao na koljenu. S vremena na vrijeme ćutke bi se primakao vatri da ogrije ruke, a onda bi ponovo brzo pisao i ispisane listove stavljao u džep.“

Građu za poemu je sakupljao na tom istom mestu, razgovarajući sa nekoliko Srba, jedinim preživelima od preko dve hiljade duša, koliko su početkom rata ustaše bacili u jame u Livanjskom Polju.

Afrić je tih dana bio bolestan, ali je na Goranovu molbu 12. februara 1943. pročitao njegovu „Jamu“ ranjenicima divizijske bolnice.

„Već ovo prvo, nespremljeno čitanje 'Jame' od prvog do poslednjeg stiha, imalo je vanredan uspeh“, navodi Afrić i u nastavku kaže kako se o uspehu poeme naveliko počelo pričati nakon drugog čitanja, „koje je bilo bolje pripremljeno i sa izvesnim malim skraćenjima“: 

„Partizani su se uspehu ovog umetničkog dela stvorenog u revoluciji obradovali kao da je oslobođen kakav grad ili da je izvojevana nova pobeda na bojnom polju.“ 

Čudesno lepa pesma

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
sa sretnim vidom iz očinjih jama;
od kapljâ dana bijesni oganj pâli
krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu...

Nikada nećemo znati kako su izgledala lica ranjenika te februarske noći 1943. dok im je Vjekoslav Afrić čitao tri stotine devedeset i četiri stiha podeljena u deset pevanja. Ali ni danas se ne može dovesti u pitanje njegovo poređenje efekta jedne poeme i ratne pobede.

Jer „Jama“ je, kako je to Marko Ristić napisao 1945. godine, „delo stvoreno u strašnom i divnom, plamenom jezgru našega trajanja, naše konkretne današnjice: u borbi protiv zveri, delo stvoreno da služi toj borbi, delo koje je sama borba“.

Zdenko Lešić pomalo i replicira prvom posleratnom ambasadoru Titove Jugoslavije u Parizu kada u svojoj knjizi o književnom delu Ivana Gorana Kovačića, između ostalog, kaže kako je „Jama“, izražavajući i jednu i širu i sveobuhvatniju viziju „istovremeno prevazišla svoju početnu pjesničku situaciju i izrazila jedan širi i opći smisao ljudske egzistencije...“

„Nije slučajno što je Goran u svojoj poemi zaobišao svaku verbalnu obilježenost zločinca i žrtve, jer je on, djelujući u svom istorijskom trenutku, osudio zlo u ljudskoj istoriji“, nastavlja Lešić, pa zaključuje da kako „Jama“ i nije ništa drugo „do jedna grčevita borba sa zlom i jedno potresno rvanje čovjeka sa bestijalnim silama koje su se pojavile u najkonkretnijem, ali i najstrašnijem ljudskom liku. Time se u ovoj poemi otkriva nova, mitsko-egzistencijalna dimenzija, koja Goranovu pjesničku angažovanost prevodi na najširi humanistički plan“.

Tako govore ideolozi i književni kritičari, a pesnik Luko Paljetak je u pogovoru Goranovih „Izabranih djela“, objavljenih u Zagrebu 1951. godine, o glavnome delu svoga pokojnog prijatelja napisao kako je poema „sadržajno vezana uz stvarne događaje ustaških klanja i ubacivanja žrtava u jamu, a nastaje kao najsnažniji protest na neopisivu stvarnost zločina, ustaškog zločina i zločina uopće“:

„Po izražajnoj snazi ova osuda mraka i istovremeno svijetla himna slobode i humanosti nadmašuje sve što se kod nas na tu temu lirski napisalo. Pjesnik je snagom svoga talenta izrazio, u strogom skladu i miru strofa, ono gotovo neizrecivo od psihičke do fizičke boli. Sadržaj i forma našli su puno jedinstvo u ovoj krvavo realnoj, jezivo potresnoj, a istovremeno čudesno lijepoj pjesmi. U biti svojoj poema opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtva je sam pjesnik, koji u svoje ime kazuje strahotnu stvarnost hiljada osuđenika.“ 

Ka neznanom grobu

Dinamiku događanja tokom pola godine Goranovog ratovanja među partizanima sve vreme su diktirale namere neprijatelja. A to su ujedno bili i najteži meseci tokom sve četiri godine rata u Jugoslaviji.

Otuda se mesta kroz koje će autor „Jame“ proći sve dok ne stigne na kraj svog životnog puta u biografskim beleškama smenjuju kao u nekom ubrzanom filmu.

Odmotavaju se prizori i događaji.

Odmah po odlasku iz Livna uspeva da se naoruža, u Gračanici se još jednom sreće sa Nazorom, a u Glamoču upoznaje doktora Simu Miloševića, sa kojim će, četiri meseca kasnije, u selu Vrbnica kod Foče provesti poslednje dane svoga života.

Tokom marta prolazi kroz Gračac, Vakuf, Prozor, odakle stiže u Nevesinje, gde biva raspoređen u Petu crnogorsku brigadu.

Prisustvuje streljanju neprijatelja, a potom se u Gacku ponovo sreće sa Vjekoslavom Afrićem i za potrebe prvomajske priredbe piše lirsku komediju „Kremenjača“. Priredba, međutim, nikada nije održana, jer su dva dana ranije usled nadiranja neprijatelja morali da se povlače prema Crnoj Gori.

„U Donjim Brezinama, trećeg maja, u šest časova ujutru rastao sam se od svog druga i prijatelja Gorana“, napisao je u feljtonu u „Borbi“ u septembru 1960. godine Vjekoslav Afrić:

„Poslednji put sam ga nagovarao da ostane u našoj jedinici, koja je tada bila pripojena štabu Druge divizije. On je, međutim, bio određen da ostane u štabu Treće divizije, kod Save Kovačevića. U stvari, drugovi su mu odredili odmor, je smo mi odmah morali da krenemo dalje.

 – Neću da mi zamere drugovi, koji žele da se ja odmorim. Tako su odlučili, pa tako neka bude. Veruj mi da mi je žao što se rastajemo, ali tako mora biti. Ti me razumeš.“

Od tog majskog jutra pa do polovine jula, Goran je na svakom životnom raskršću birao put koji ga je na kraju doveo do neznanog groba.

U tim danima, tokom kojih se u kanjonu Sutjeske odvijala jedna od najsurovijih bitaka u našoj istoriji, sreo se i sa Tanasijem Mladenovićem.

Bilo je to u prvoj polovini juna, na Vučevu.

„Goran je bio bled i iznuren. Cokule su mu bile zinule, gornji kožni deo mu se odvojio od đona pa su mu virili prsti. On mi je pokazivao cokule kao da se tome raduje. Odelo mu je bilo pocepano. Bujna riđa kosa mu je još više porasla. Ali na njegovom licu nije bilo straha. Ponašao se kao prekaljeni borac koji je imao prilike da se više puta suoči sa smrću. I tada mi se učinilo da sam mu u očima prepoznao radost doživljavanja stvarnosti, i da je i ovaj pakao u kome smo se našli doživljavao literarno, kao bogatu građu koju će moći da koristi u svojim budućim književnim delima. Ostali smo zajedno u toj vrtači na kamenitom Vučevu nekoliko sati, a onda smo se rastali. Goran je u tim trenucima bio pribran, i dobro je kontrolisao svoje živce. Zatim smo se pozdravili. Svako je krenuo svojim putem prema reci Sutjesci, koja je bila duboko ispod nas.“

Ivan Goran Kovačić: "Naša pjesma"

Dvadesetak dana kasnije, Gorana je video i Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi „Revolucionarni rat“, pišući o događajima na Sutjesci, nekoliko redova posvetio i svome poslednjem susretu sa pesnikom „Jame“:

„Predveče smo stigli u selo Vrbnicu: domaćini kod kojih je boravio Vrhovni štab 1942. godine pamtili su moje ime i znali da sam iz Vrhovnog štaba. Tu smo zatekli pesnika Gorana Kovačića i profesora medicine Simu Miloševića. Goran i Simo su se prikrili posle razbijanja Treće divizije, a kasnije povukli u selo. Vrbnica je bila naklonjena partizanima i gostoljubivo ih je primila. I Vrbničani i okolni seljaci su poznavali Sima – davao im je lekarske savete 1942. godine, a to je, mada ranjen u butinu, činio i sada.

Nagovarali smo – ja ponajviše – Sima i Gorana da pođu s nama. Ali oni su odbijali – izmučeni, deprimirani ofanzivom i uspokojeni dobroćudnošću Vrbničana. A i mi smo išli u neodređenost. I Sima je hramao, mada sam mu obećavao da ćemo mu konja nabaviti. Ukazao sam im na mogućnost da se povuku u Crnu Goru.

'Sad nam je kod ovih dobrih ljudi najbolje', rekao je Goran, dok me Simo uveravao da im ne preti nikakva opasnost, budući nisu ni borci, a kamoli partijski funkcioneri. Najzad sam rekao domaćinu – najuglednijem seljaku, držim da se zvao Jovo, Jovo Despot – da će mu troškovi oko njih biti plaćeni. Dao sam mu u tom smislu i potvrdu, s mojim potpisom kao člana Vrhovnog štaba...

Ali seljak se nije posle rata pojavio s tom potvrdom. Četnici iz susednog sela Ljubinje, seljaci kao i ovi iz Vrbnice, upali su iznenada, odvukli Gorana i Sima i zaklali ih, svakako i ne poimajući značaj žrtava i domet svog čina. Tako su završili život srpski naučnik i hrvatski pesnik koji je u svojoj poemi 'Jama' obesmrtio pakao ustaških pokolja Srba.

Čuo sam da se u emigraciji veći broj četnika hvalio tim „podvigom“: ljudi se i zlom radije razmeću no skromniče...

...I danas mi je žao i osećam krivnju što ih nisam spasio, naročito Gorana – njegovu smrt nijedan pesnik nije dostigao.“

Po drugima, Ivan Goran Kovačić ipak nije stradao od noža, već od metka. Dr Simo Milošević i Goran likvidirani su odvojeno, a pogubili su ih četnici majora Draškovića, koji je bio rodom iz Kotora. Drašković je likvidiran 1945. a jedan od neposrednih izvršilaca zločina, i to izgleda baš onaj koji je presudio pesniku, uspeo je da se posle rata domogne Italije.

Ivan Goran Kovačić je najverovatnije streljan negde između sela Lisjak i Trebčine. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, čime su se ostvarili stihovi iz njegove pesme „Moj grob“. 

Branko Miljković
GORAN
Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
u nekim šumama crnim nepoznatim
I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim

Pčele sleću na leš koga nema
Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem
Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
san moj iza brda gde mrtav sebe ištem.

Ovde dole svako svoju tamu ima
Moj mrak je senka ptice. O ne ima
puta kojim bi do mene mogli doći

Ko proleće koje zaboravi da cveta
sad ležim mrtav na severu sveta
Smrti ljubomorna najveća moja noći!

Lepo je zvati se Goran

Ispisujući „Biobiliografske podatke o Goranu“ u pominjanom izdanju Izabranih djela objavljenih 1951, Dragutin Tadijanović navodi kako je nešto više od godinu dana iza Goranove smrti, sredinom septembra 1944, objavljeno prvo izdanje poeme „Jama“, koje je priredio i predgovor napisao Ivo Frol.

Samo mesec dana kasnije odštampano je i drugo izdanje, ovoga puta sa predgovorima Vladimira Nazora i Frola, „a treće, s litografijama Ede Murtića i Zlatka Price, koncem studenoga 1944“.

Ovo treće izdanje štampano je u Topuskom, gde je održavan Kongres kulturnih radnika Hrvatske. Edo Murtić je četiri primerka, uvezana u padobransko platno, poslao Ruzveltu, Čerčilu, Staljinu i Pablu Pikasu.

Već 1946. poema je prevedena na francuski; deo „Jame“ objavljen je u časopisu „Evropa“, pa tek onda je objavljena knjiga.

Vlatko Pavletić navodi kako su vijetnamski borci, kada je primerak „Evrope“ stigao do njih 1949, Goranove stihove preštampali na papir od bambusa.

„Jama“ je na francuskom ponovo objavljena 1948. Predgovor za ovo izdanje napisao je Marko Ristić, a na kraju knjige štampana je pesma „Grob Gorana Kovačića“ Pola Elijara. Knjiga je odštampana u 110 primeraka, od kojih je prvih deset bilo abecedno obeleženo od A do J. Goranovi stihovi behu ilustrovani bakrorezom koji je za ovu priliku izradio Pablo Pikaso .

Međutim, ubrzo nakon objavljivanja ove knjige obelodanjena je rezolucija Informbiroa, pa se ovom izdanju, „zahvaljujući“ cenzorskoj poslušnosti političkih komesara KP Francuske, do danas gubi svaki trag.

I dok je francusko izdanje „Jame“ ilustrovano Pikasovim bakrorezom čamilo u tami nekog pariskog skladišta, u Srbiji su ljudi svojim sinovima počeli da daju ime Goran.

Za to je, prema sopstvenom priznanju, zaslužan Tanasije Mladenović.

„Prvo takvo ime dao sam sinu mog školskog druga Milosava Novakovića iz Velikog Orašja kod Smedereva krajem 1944. ili početkom 1945 godine. Javlja mi se moj školski drug i kaže da je dobio sina pa me pita koje ime da mu da. 'Daj mu ime Goran' – rekao sam bez razmišljanja... Za kratko vreme ime Goran se odmomaćilo i proširilo po celoj Srbiji.“

U Srbiji, dakle, ima Gorana, a četiri osnovne škole nose ime Ivana Gorana Kovačića. Ali u školskim programima više nema njegove poeme „Jama“.

Zbog čega?     

Ivan Goran Kovačić:
JAMA
I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
   Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
   Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
   U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
   Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
   Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
   Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
   Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
   I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
   I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
   Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
   Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
   Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
   Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
   Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
   Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
   Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
   Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
   Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
   Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
   Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
   (Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
   I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
   Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
   Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
   I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
   U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
   Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
   Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
   Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
   A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
   Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
   Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
   (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
   I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
   Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
   (Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
   Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
   Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
   Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
   Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
   Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
   A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
   Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
   Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
   Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
   Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
   Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
   Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
   U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
   Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
   Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
   Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
   Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
   I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
   - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
   Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
   Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
   Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
   Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
   Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
   Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
   I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
   Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
   A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
   Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
   Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
   Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
   Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
   Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
   Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
   U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
   Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
   Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
   Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
   I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
   Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
   A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
   Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
   Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
   Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
   Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
   Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
   Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
   Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
   Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
   O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
   Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
   I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
   Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
   Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
   Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
   Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
   Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
   Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
   Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
   Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
   Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
   I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
   S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
   Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
   Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
   Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
   Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
   A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
   Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
   Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
   Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
   Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
   Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
   Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
   Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
   Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
   Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
   Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
   Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
   Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
   Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
   Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
   Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
   Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
   Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
   Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

 

(Autor teksta je književnik)

Foto Vranje News