13.12.2021

Univerzalna deklaracija – pravni dragulj koji i danas živi

Tekst je izvorno objavljen na otvorenavratapravosudja.rs

U susret Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se obeležava više od pola veka, čini se korisnim da se podsetimo značaja nosećeg dokumenta čija godišnjica donošenja je nerazlučivo povezana sa Međunarodnim danom ljudskih prava.

To je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih Nacija iz 1948. godine. 

Iako poznata u stručnoj javnosti, opšta javnost često nema dovoljnu svest o njenoj važnosti i značaju, stoga potrebno je iskoristiti svaku priliku da se to promeni, posebno u okruženju gde su ljudska prava u opasnosti.

Univerzalna deklaracija, usvojena je 1948. u UN, skoro apsolutnom većinom. Izražava volju međunarodne zajednice posle II svetskog rata, kao reakcija na masovne zločine i stravičnog kršenja ljudskih prava tokom rata.

Svrhu deklaracije najbolje izražavaju reči njene preambule: „Pošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svetu; Pošto je nepoštovanje i preziranje ljudskih prava vodilo varvarskim postupcima, koji su vređali savest čovečanstva, i pošto je stvaranje sveta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i uverenja i slobodu od straha i želje proglašeno kao najviša težnja; (...)

Generalna Skupština proglašava Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard koji treba da postignu svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i vaspitavanjem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda i da progresivnim unutrašnjim i međunarodnim merama obezbedi njihovo opšte i stvarno priznanje i poštovanje kako među narodima samih država članica, tako i među narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.“

Naznačeni deo preambule (tekst pisan italikom), govori o metapravnim, filozofskim osnovama, pre svega, teoriji prirodnog prava, doktrina koja milenijumima nadahnjuje čovečanstvo da postoji nešto više i važnije od profanog karaktera svakodnevnih zakona država.

Ljudi često kada čuju reč deklaracija, pomisle na nešto neobavezno, često kao spisak lepih želja koji nema uticaja u praksi. Istina je da su Deklaracije UN, koje usvaja Generalna skupština UN, pravno neobavezujuće, one deluju snagom svog moralnog autoriteta kod država članica.

U pravnom smislu bi spadale u tzv. meko pravo (soft law) koje se od čvrstog prava razlikuje jačom pravnom profilisanošću i postojanjem pravne sankcije. 

Ali u ovom slučaju, kod Univerzalne deklaracije, postoji jedna posebnost.

Iako, formalno-pravno neobavezujuća, njena pravna  materija je nadišla svoje okvire.

To znači da su prava koja deklaracija prepoznaje postala deo međunarodnih standarda, bilo u vidu međunarodnih običaja ili opštih načela međunarodnoog prava, ili najprepoznatljivije kroz međunarodne ugovore o ljudskim pravima.

Na taj način je Univerzalna deklaracija UN nadživela svoje korene, a njeni prava ugrađena u međunarodne ugovore o ljudskim pravima kao što je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), između ostalih.

To jednako važi globalno – Deklaracija obavezuje svaku državu na planeti, čak iako nije prihvatila međunarodne ugovore, kao i u našem lokalnom kontekstu – Srbija je obavezana i preko ugovora i kao deo međunarodne zajednice. 

Na to treba češće podsećati, s obzirom na tendenciju da se izvori prava međunarodnog porekla stavljaju u stranu.

Deklaracija sadrži skup osnovnih prava i sloboda i Preambulu.

Prava koja se danas smatraju osnovnim, s pravom, nešto bez čega ne može ako se želi smatrati minimalno demokratskom, nijedna država. 

Svako ima pravo da govori (čl. 19) , misli (čl. 18), i okuplja se slobodno (čl. 20) sa pravnim osnovom koji se može pronaći u Deklaraciji.

I to bez bilo kakve diskriminacije jer Deklaracija sadrži generalnu antidiskriminacionu klauzulu u čl. 2.

On kaže da: „Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti.

Dalje, neće se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili teritorije kojoj neko lice pripada, bilo da je ona nezavisna, pod starateljstvom, nesamoupravna, ili da joj je suverenost na ma koji drugi način ograničena.“ 

Posebna vrednost ovog člana, je u tome što garantuje prava ne tražeći jasno postojanje subjekta međunarodnog prava – države, već ta prava garantuje i ljudima na „teritorijama pod sporom“, što je posebno važno iz aspekta ostvarivanja ljudskih prava, tamo gde ne postoji nesporni pravni poredak da ta prava štiti.

Pored osnovnih građanskih prava, (prava na život (čl. 3.), zabrana ropstva (čl. 4) zabrane torture (čl. 5), načelo zakonitosti (čl. 11), poštovanje privatnog života (čl. 12), Deklaracija predviđa i politička prava, kao i  pojedina iz narednih talasa razvoja ljudskih prava. Izričito treba podsetiti da Deklaracija u čl. 17, predviđa pravo na imovinu.

Stav prvi, sadrži permisivnu normu kojom se potvrđuje svojstvo titulara subjektivnih prava. „Svako ima pravo da poseduje imovinu, sam i u zajednici s drugima.

Drugi stav, kaže: „Niko ne sme biti samovoljno lišen svoje imovine“.

Posebno značajna, u svetlu spornih rešenja novog Zakona eksproprijaciji, je činjenica da arbitrerno ograničavanje prava na imovinu predstvlja direktno kršenje ljudskih prava, u vidu povreda međunarodnopravnih standarda iz dokumenta starog više od pola veka. 

Stoga je potrebno konsultovati izvore međunarodnog prava, u izmenama Zakona, koji direktno utiču na ostvarivanje prava na imovinu i drugog prava i slobode  svakog građanina i građanke.

Posebna vrednost Deklaracije je i u tome što predviđa niz ekonomskih i socijalnih prava. 

Prepoznavajući značaj koji ova grupa prava ima za svakodnevni život i socijalnu sigurnost građana, u nju su upisana prava kao npr. veoma bitnu normu iz čl. 25, st. 1 koja predviđa, da „Svako ima pravo na standard života koji obezbeđuje zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove porodice, uključujući hranu, odeću, stan i lekarsku negu i potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje usled okolnosti nezavisnih od njegove volje“. 

Ili, onu iz čl. 24 koja garantuje pravo na odmor (iz korpusa radnih prava, takođe normirana Deklaracijom, pored prava na rad, na jednaku platu za jednaki rad i sl.), „Svako ima pravo na odmor i razonodu, uključujući razumno ograničenje radnog vremena i povremeno plaćeni odmor.“ 

Ovo su standardi ekonomskih i socijalnih prava koji nisu do kraja osvojeni.  Isto tako, predviđeno je pravo na obrazovanje (čl. 26) čiji je cilj usmeren „(...) ka punom razvitku ljudske ličnosti i učvršćivanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ono treba da unapređuje razumevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i verskim grupama, kao i delatnost Ujedinjenih nacija za održanje mira“ (st.2).

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN, sa protekom vremena postaje sve značajnija, uporedo sa zabrinjavajućim trendom ugrožavanja i sužavanja dostignutog nivoa ljudskih prava.

Ona sprečavaju realizaciju svečanih reči upisanih u prvi član Deklaracije: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i svešću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva“.

 

(Autor je diplomirani pravnik i saradnik Centra za pravosudna istraživanja CEPRIS)

Foto otvorenavratapravosudja.rs