13.04.2021

Dnevnik dečanskog monaha

Tekst je izvorno objavljen na Fejsbuk profilu arhimandrita Save Janjića

Onima koji su danima širili priče o navodnim podelama i sektašenju među našim arhijerejima veliko je iznenađenje da ih danas vide evharistijski zajedno oko novog poglavara naše Crkve i čuju pomirljive reči Patrijarha Porfirija koji naglašava značaj bratske ljubavi i sabornosti, ponavljajući nezaboravne reči Apostola Pavla da među nama ne smeju da budu "razdori nego da budemo utvrđeni u istom razumu i istoj misli" (1 Kor 1.10). Za neke je to vrhunac licemerja, ali upravo u tome je suštinska razlika života po Hristu i života po duhu ovoga sveta. Uostalom, zar i sam apostol Pavle u istoj poslanici ne kaže malo kasnije "Jer sve dok je među vama zavist i nesloga i razdori, zar niste telesni i zar se ne vladate po čoveku? " (1Kor.3.3)

Među hrišćanima u Crkvi uvek su u istoriji postojale razlike, ali među nama ne smeju da postoje podele jer one razbijaju jedinstvo Tela Hristovog - Crkve. Te dve reči, iako slične bogoslovski imaju potpuno drugačije značenje. Razlika διαφορά označava pojavnu različitost, raznolikost (mišljenja, tumačenja). S druge strane, podela διαίρεσης označava suštinsku razdeljenost, odvojenost, razdor i podrazumeva sukob. U Hristu Bogočoveku takođe postoje dve različite prirode (božanska i čovečanska), ali ta činjenica ne znači da je Hristos podeljena ličnost (ipostas).

Tako i u Crkvi mi smo svi različiti i raznoliki po svom karakteru, stavovima, darovima, kao što predstavljamo različite udove (organe) organizma Crkve, ali nismo podeljeni i razdvojeni, jer činimo jedno nepodeljivo Telo Hristovo koje objedinjuje sve razlike i štaviše projavljujemo bogatstvo u raznolikosti talenata i stavova. To je tajna crkvene sabornosti i osnova je jedinstva Crkve koju vekovima čuvamo. To je tajna jedinstva u raznolikosti, kao novog načina postojanja u Hristu Spasitelju.

Nažalost, mnogi ljudi ovog sveta koji ne znaju šta je Crkva, to ne razumeju i u tome je razlog zašto Crkva postoji toliko dugo i postojaće u večnosti, a sve ovozemaljske tvorevine zasnovane na stalnim podelama i sukobima kratkog su veka.
Hristos nije došao na ovaj svet ni da donese socijalnu ili političku pravdu, niti da ukine omraženu rimsku okupaciju Judeje, niti da proglasi zemaljsko carstvo Izrailjevo, što su mnogi Jevreji toga vremena od Mesije očekivali. Zato je Hristos bio tolika sablazan za mnoge. On je za jednog okupatorskog oficira (rimskog kapetana) rekao da "tolike vere ne vide u Izrailju" (Mt. 8, 5-13), zato je pohvalio veru žene Hananejke, neznaboškinje (Mt. 15, 21-28), zato je pohvalio omraženog ali pokajanog carinika Zakheja (Lk. 19, 1-10) ili kao primer milosrđa pokazao, za tadašnje Jevreje prezrenog, pripadnika naroda samarjanskog (Lk 10, 25-37). 

Šta je onda uloga Crkve u ovome svetu ako ne da uđe u arenu sukoba ovoga sveta i deli na dobro i zlo, jedne podržava, druge odbacuje, jedne hvali, druge kleveće. Njena uloga jeste da leči, da sve sjedini u ljubavi i istini, u miru Hristovom koji nije od ovoga sveta i koji nam samo On daje, miru koji može da jednako postoji u spokoju planinskog krajolika i užasima koncentracionog logora. Taj mir nije od ovoga sveta, kao što i Crkva propoveda Carstvo Božije koje nije od ovoga sveta i ovoga veka, a opet je tu među nama, u srcima našim kao mnogoceni biser koga svako od nas treba da otkrije. Naš zadatak jeste da svedočimo to Carstvo i zakvasimo njime vascelu tvorevinu.

Zato Crkva nije društvo pravednika i među nama ima i grešnika i posrnulih, ali Gospod ponavlja da je upravo radi takvih došao u ovaj svet, a ne radi "pravednika" koji su prezirali sve ostale, a sami bili licemeri kao „grobovi okrečeni“. Crkva je zajednica onih koji se isceljuju, koji se obnavljaju, koji se mire i pronalaze jedan drugoga u bratskom zagrljaju. U Crkvi Hristovoj svi se i sami lečimo i pozvani smo da pomognemo isceljenju svih, duhom ljubavi i trpljenja. Veliki su paradoksi u istoriji naše Crkve i naše vere u kojoj umiremo da bismo se rodili i u kojoj je Hristov grob izvor večnog života.. Često su najveći svetitelji upravo projavili najveću svetost života u trpljenju, pa čak i mučeništvu zbog nesloge bratske, ali njih je Crkva prepoznala kao svoje sinove i svetila Crkve, a one koji su ih progonili, bez obzira koliko tada bili moćni i ugledni pokrio je zaborav i večna sramota. Setimo se samo velikog Atanasija, Jovana Zlatousta, Nektarija Eginskog ili Jovana Šangajskog koji su pobedili Hristovim trpljenjem i ljubavlju, a ne dovitljivošću i mahinacijama ovoga sveta i veka.

Zato su naša Crkva, naša vera i naša istina uvek bili kamen spoticanja za one koji ovo ne mogu da razumeju, za one koji u krstu ne vide znak pobede, već sramni znak poniženja. Zato i mi hrišćani jesmo u ovom svetu, ali nismo od njega jer "svaka zemlja nam je otadžbina, i u svakoj zemlji smo stranci" (Poslanica Diognetu II vek).

Stoga duboko verujem da će naša Srpske Pravoslavna Crkva i sada sa novim patrijarhom biti još snažniji svedok te istine u našem narodu i među svim ljudima sveta. Uostalom, koliko budemo živeli tim duhom Hristovim svi će nas vrednovati i ceniti, a po našim delima ljubavi i žrtve Bog će nas prepoznavati kao svoje istinske svedoke.

 

(Autor je iguman Manastira Visoki Dečani)

Foto Fejsbuk profil arhimandrita Save Janjića