27.04.2020

Imperativ sedmog alarma

Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Danas.

Placebo efekat kofeina i nikotina radi kao propusnica u digitalni svet. Ukoliko su korisnici bili uspešni u nalaženju grešaka prethodnih dana, moj je posao da budem isto toliko uspešna u njihovom otklanjanju. Računarski front odbrane koji čini programerska firma iz Niša bio je spreman za vandredno stanje i pre nego što je ono počelo. Iskorišćavamo sve prednosti tehnologije i pravimo strategije za optimalno iscrpljivanje dana, radeći kod kuće. Najmanje osam sati dnevno virus ne postoji.

Po već ustanovljenom rasporedu, virus konoru donose stručnjaci posle pet popodne i to dok opominju građane sa mog manje omiljenog medijuma, na konferencijama za štampu. U slučaju naročitog ignorisanja sa moje strane, dešava se da prihvatim da je izolacija, čak i bez ikakvog razloga, legitiman način života. Tada uveravam sebe da postoje efektivne razlike između Jozefa K. i mene, i da je ‘nevidljivi neprijatelj’ uzrok i posledica deskruktivnom i predivnom ponavljanju jedne petlje. U jednom trenutku pozvaću komandu na izlazak iz nje i onda mogu da se krećem po sličnoj, bitno različitoj. Kada, kako kažu, sve ovo prođe.

Pored ogromne palete kvalitetnih serija i još boljih knjiga iznenađuje me gomila teksta ispisanog sa namerom da pomogne očuvanju mentalnog zdravlja i, naravno, o uništavanju rastuće pantljičare: dosade. Mislila sam da ljudi svakoga dana, makar pasivno, rade na svom usavršavanju, a ne samo u vreme globalnih katastrofa. U Zapadnom svetu veštačka inteligencija dozvoljava besmrtnost, fizičku i umnu, ali sada ogorčene mašine su spremne za vendetu, jer su im programeri dodelili najsuroviju stvar: svest. Edgar Alan Po daje novi uvid u moju omiljenu pesmu. Gavran je skup matematički proračunatih skupova reči u odnosu na njegovu vrednost. Još obrazlaže i moju teoriju o tome da matematički aksiomi nisu aksiomi opšte istine.

Vikendom je posebno mirno. Otkrila sam da, kada odem na izlet do terase, dragocena tišina i udobnost stvaraju iluziju one vrste usporenosti koju ljudi osećaju na odmoru. Tada dopuštam sebi da crpim blagodeti ove situacije. Da bih napravila balans i podmirila empatijski deo ličnosti, s vremena na vreme preuzimam agoniju fiktivnih stvorenja stvarno pogođenih ovim stanjem. Ponekad uveče razgovoram sa prijateljima preko skajpa. Ipak su mi, uglavnom, draži ljudi kada nisu napravljeni od piksela.

Potrebu za ironijom zadovoljavam čitajuću članke o uticaju koji naši skriveni lanci imaju na prirodu. Sada, kada je najdominantnija vrsta na svetu stacionirana, ostale imaju šanse da na trenutak predahnu. Uskoro se sve vraća u normalu i čovek može mirno da nastavi da uništava sve što je lepše i moćnije od njega. Pada mi na pamet tačna predstava odnosa čoveka: da jedinu šansu za preživljavanje imaju životinje koje mu se sklupčaju pred nogama, spremne na inferiornost u svakom trenutku, i one koje pobegnu na sam šum njegovog približavanja.

Prema prvim postoji šansa pokazivanja samilosti, one vrste deluzije stečene vekovnim socijalnim progresom. Ove druge pokušavamo da nemilosrdno uništimo. U drugu grupu spadaju i slepi miševi. Ostaje da vidimo sledeći odgovor prirode, čini mi se da će sedmi alarm drugačije da zvoni.

 

(Autorka je inženjerka elektronike iz Vranja)

Foto lična arhiva