08.04.2020

Fantastično urađen posao

Tekst je izvorno objavljen na Peščaniku.

Prošle sedmice Vlada je, jedva 24 časa nakon što ga je objavila u Službenom glasniku, opozvala famozni Zaključak kojim je, u vezi sa informisanjem javnosti o pandemiji COVID 19, pokušala dezavuisati Ustavom i zakonom utvrđen sistem pristupa informacijama od javnog značaja.

Bez obzira što to, kako je saopštila premijerka, nije učinjeno zbog reakcija javnosti, i stručne i opšte, na činjenicu da je zaključak bio u više nego očiglednoj, doslovno skandaloznoj suprotnosti i sa Ustavom i sa nekoliko zakona, nego „isključivo na molbu predsednika republike“, stavljanje ovog zaključka van snage jeste jako dobra stvar.

Zanimljivo je bilo da je saopštavajući javnosti tu dobru vest premijerka rekla još i: „Moja je glupost i moja krivica što smo nešto ovako doneli i što bacamo senku na do sada zaista fantastičan posao koji smo uradili tako kako smo i kako ćemo i dalje informisati građane“.

Vrlo je verovatno da za veliku većinu građana nije bio problem da se slože sa ovom ocenom u delu u kom premijerka kaže „moja je glupost i moja je krivica“. Međutim, isto bi jako teško moglo da se kaže i za deo o „fantastično urađenom poslu“. Reklo bi se da je, u najmanju ruku, neophodno da ovu ocenu, koju sama sebi i svom timu daje, premijerka (ako je to uopšte moguće) potkrepi prihvatljivim odgovorima na bar nekoliko od mnoštva mogućih pitanja.

Je li npr. Zakon o javnim nabavkama na snazi? Postoji li nešto što se zove Portal javnih nabavki? Ako su oba odgovora pozitivna, a jesu, zašto je potrebno da civilni sektor, kao nedavno NVO Transparentnost Srbija, upozorava Vladu na to. Nije sporno da zakon u nekim kriznim situacijama dozvoljava odstupanje od utvrđenih procedura javnih nabavki, ali to ni jednog momenta ne dovodi u pitanje obavezu poštovanja transparentnosti javnih nabavki, odnosno obavezu objavljivanja svih relevantnih podataka na Portalu javnih nabavki. Čime je objašnjivo i kako se u fantastično urađen posao uklapa to da naša javnost, i pored izričite zakonske obaveze korisnika javnih sredstava, ne zna (poslednja objavljena informacija na Portalu je stara tri sedmice) šta smo sve za borbu protiv korone nabavili i koliko je to plaćeno?

Je li na snazi Zakon o ratifikaciji Evropske konvencije o ljudskim pravima? Jeste, naravno. On, iako predviđa mogućnost ograničavanja nekih prava koja Konvencija garantuje, predviđa i obavezu naše Vlade da o odstupanju od Konvencije, merama koje preduzima i razlozima za to obavesti Generalnog sekretara Saveta Evrope. Zašto zainteresovani ne mogu da od kabineta predsednika Vlade dobiju odgovor o tome da li je ova obaveza izvršena?

Da li postoji sajt otvorenih podataka o epidemiji covid19.data.gov.rs? Postoji, od 25. marta; sama premijerka ga je slavodobitno najavila uz garancije da će biti ažuriran na dnevnom nivou. Ipak, samo par dana kasnije prestalo je ažuriranje podataka, a da zainteresovani novinari i NVO danima nisu, ni od Kancelarije za IT i E-upravu ni od pres službe Vlade, mogli dobiti odgovor – zbog čega nisu dostupni, iako obećani, dnevno ažurirani podaci. Da li je i ova situacija deo fantastično urađenog posla?

Je li Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja na snazi? Jeste, naravno.

Zašto onda zainteresovani istraživač koji od Skupštine zatraži evidenciju o prisustvu poslanika u zgradi Skupštine nakon proglašenja vanrednog stanja (verovatno inspirisan čl.106. st. 4 Ustava koji nalaže da se Skupština nakon proglašenja vanrednog stanja sastaje i bez poziva, što dakle podrazumeva obavezu poslanika da se pojave) dobije odgovor da ne može dobiti odgovor. Ali ne i objašnjenje zašto ne može da dobije odgovor. Je li i to sekvenca fantastično urađenog posla?

Ili, još je zanimljivije, zašto novinar istraživač koji od nadležnog ministarstva zatraži (svejedno da li inspirisan famoznim GIM-om ili ne) informacije npr. o tome kojim firmama su do 31. marta izdate dozvole za izvoz oružja u određene zemlje – dobije odgovor sledeće sadržine: „Imajući u vidu da je proglašeno vanredno stanje, a da se vaš zahtev ne odnosi na pitanja i okolnosti izazvane epidemijom korona virusa, ministarstvo će po vašem zahtevu postupati prema Uredbi o primeni rokova u upravnim postupcima za vreme vanrednog stanja“? I potom, pošto mu se citira ceo tekst navedene Uredbe, na kraju dobije obaveštenje: „Shodno navedenom, ministarstvo će po prestanku vanrednog stanja postupiti po zahtevu u zakonskom roku“.

Ovo „po prestanku vanrednog stanja postupiti po zahtevu“ govori da u kontekstu prava javnosti još jedan normativni proizvod Vlade zaslužuje ozbiljnu pažnju. Navedena Uredba, ako bude tumačena na gore opisani birokratski način, mogla bi na duži rok, odnosno sve dok vanredno stanje traje praktično anulirati sva prava iz Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.

Reč je o tumačenju članu 3. Uredbe koji predviđa da će se rokovi za preduzimanje upravnih radnji smatrati isteklim kad istekne 30 dana od prestanka vanrednog stanja. Na delu je pravna logika koja podrazumeva da se po zahtevima za slobodan pristup informacijama neće postupati dok traje vanredno stanje, koliko god da traje, i još 30 dana po njegovom prestanku.

Reč je o zabrinjavajuće pogrešnom tumačenju.

Uredba, sama po sebi, nije problem. U vanrednim situacijama se donose takvi akti. Ali pravi, prvenstveni racio njihovog donošenja je zaštita prava i interesa građana u vanrednim okolnostima, nikako ne izigravanje tih prava i interesa. Možda zvuči cinično, ali to stoji čak i u čl. 2 naše Uredbe: „Građani ne mogu snositi posledice svog nepostupanja u propisanim rokovima“.

Nije nenormalno i u skladu je sa okolnostima produženje rokova i za postupanje organa vlasti. Zaista, za neke od tih organa može, zbog velikog angažovanja na rešavanju najakutnijeg problema kao što je trenutno pandemija, postati problem da u redovnim zakonskim rokovima odgovore na druge zahteve, uključujući i one za pristup informacijama. Taj problem rešava pomenuto produženje rokova Uredbom. Međutim produženje rokova odnosi se na opravdane situacije; ono ne treba, ne sme biti formalno pokriće za neopravdano odlaganje ostvarivanja prava, odnosno za nerad.

Uredba nijednom organu vlasti ne zabranjuje da postupa u zakonom predviđenim rokovima, naprotiv. Organi vlasti su u obavezi da u svim prilikama, u kriznim pogotovo, deluju ažurno u najvećoj mogućoj meri.

Pandemija korone jeste uznemirujući, čak zastrašujući fenomen, ali zbog nje ne prestaje potreba, nužnost da društvo funkcioniše, da se zajamčena prava građana i u novim okolnostima, u što je moguće većoj meri ostvaruju, da postupci vlasti uvek, nesporno budu legitiman predmet kontrole javnosti. Nove okolnosti mogu da podrazumevaju ograničenja prava, ali samo ako su ograničenja zaista neophodna i samo u meri koja je neophodna.

Uspeh u borbi protiv zla kakvo je pandemija ne može obezbediti sama vlast; potreban je angažman celog društva, nužan je doprinos građana. I zato je izuzetno važno da postoji odnos poverenja građana i vlasti. A za takav odnos neophodno je, uz ostalo, da vlast građane kvalitetno i pošteno informiše. Ako umesto toga potcenjuje, ograničava ili izigrava prava javnosti, tu neće pomoći samohvalisave ocene o fantastično urađenom poslu.

 

(Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti)

Foto MC Beograd