Poetsko narodno stvaralaštvo u Inogoštu (I): Alt'no kad'no čini megdan mori FELJTON (21)

Zahvaljujući predusretljivosti jedne od najznačajnijih ličnosti Vranja od druge polovine 20. veka do danas prof. dr Momčila Zlatanovića, leksikografa, sakupljača narodnih umotvorina južne Srbije i vranjskog kraja, književnika i univerzitetskog profesora u penziji, te njegove kćeri Sanje Zlatanović, etnološkinje i naučne saradnice Etnografskog instituta SANU, portal Vranje News objavljivaće svake srede u ovoj godini po jedan deo feljtona o narodnom pesništvu južne Srbije iz Zlatanovićevih rukopisa. Ovo značajno etnološko štivo produkt je obimnog i studioznog israživanja koje je Zlatanović sproveo na terenu tokom šezedesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka, istražujući narodno pesništvo vranjskih predela na samom izvoru, obilazeći narodne pevače i druge pojedince koji su, ponajviše u usmenoj korespondenciji, čuvali i prenosili znanje o narodnom pesništvu južne Srbije. Najveći deo prikupljenih rukopisa o ovoj temi Zlatanović je objavio u knjizi "Narodno pesništvo južne Srbije", u izdanju Narodnog muzeja Vranje, 1982. godine.

Piše: prof. dr Momčilo Zlatanović

Poetsko narodno stvaralaštvo u Inogoštu (nekadašnja župa u južnoj Srbiji) nije sistematski istraživano, pa je i nedovoljno objavljenih pesama, proznih oblika i poslovica iz ovog predela. Malo je i podataka o narodnim pevačima i pripovedačima. Svetlisav Simić, profesor Gimnazije u Vranju, pominje u svojoj raspravi Teodora Ilića iz Solačke Sene. „On zna mnogo narodnih pesama, priča, poslovica i zagonetaka, od kojih su mnoge ranije zabeležene, ali ih on zna... Van svoga sela se nije dalje kretao nego do Vranja, granice i Vladičinog Hana“. Za vreme etnoloških ispitivanja u Vranjskom Pomoravlju od 1956. do 1962. godine Vidosava Nikolić-Stojančević je prikupljala i folklorno gradivo. U selima Inogošta, posebno u Stublu, snimila je na magnetofonskoj traci znatan broj melodija. U svojoj monografiji je navela početne stihove pesama, imena pevača (kazivača) i mesto beleženja. Godine 1970. u Vladičinom Hanu i okolini Radmila Petrović je zabeležila pedeset i tri narodne melodije.

Drevni lazarički ritualni obred više se ne izvodi ni u jednom selu, ali i mlađe i starije žene pamte čitav ciklus lazaričkih pesama. U ovoj obrednoj lirici, koja je ispunjena ljubavnim motivima, zadivljuju, neretko, pesničke slike, britka poređenja i mekota osmeraca i deseteraca. U strogi izbor mogla bi ući pesma momku, koju je godinama kao lazarica pevala u Beliševu Nada Nikolić, rođena 1933. godine.

More Đoko, crno oko,
što me gledaš ispod oko,
kako sokol pod oblaka,
kako slunce ispod nebo!

Na svadbama se mahom čuju čisto ljubavne pesme. Samo pojedine trenutke svadbenog rituala prati stara obredna pesma, ali i to je sve ređe. Grupa devojaka i žena u Beliševu peva u mladoženjinom domu dok dever vodi snahu oko ognjišta:

Lako, polako, devere!
vodi snašku ok' ognjišta, devere!
Nit' gu je majka čuvala, devere,
nit' gu je tatko kitija, devere,
nit' su gu braća u sobor vodili, devere!

U ravničarskom delu pored Morave viđaju se kombajni, a u brdskim i planinskim selima i dalje se žanje srpom ili se žito kosi. Žanju poglavito stariji i sredovečni ljudi jer su mladići i devojke zaposleni u društvenom sektoru (u Vranju, Vladičinom Hanu i u drugim gradovima). Topla žetalačka melodija sve ređe odjekuje u postatu. Tranzistori sve više zamenjuju pevače i prilikom žetve.Među žetelačkim pesmama je i takvih koje opevaju težak rad argata na begovskom posedu i odnos gospodara prema žetelicama. Mlada argatka se obraća Suncu da što pre zađe, jer:

Mene mi se dosadilo,
dosadilo, dosadilo,
od begovi nastojnici!

Jednu od najlepših žetelačkih pesama je objavila Vidosava Nikolić-Stojančević. „O patnjama čivčija ispevano je dosta pesama u epskom desetercu, osmercu i jedanaestercu. Ovde ćemo navesti jednu od njih, koja je očuvala arhaični stil i formu, aritmičnost stiha.

Zastaja slunce, more, zastaja,
zastaja slunce nasred nebo.
Ej, pa sve gleda na begovi dvori!
Da l' je begu beginja begala?
Da l' su begu dvori izgoreli?
Nit' je begu beginja begala,
nit' su begu dvori izgoreli,
no je begu robinja pobegla.
Zato slunce stalo na gledalo!“

Iz svih stihova ove slovenske antiteze izviru zvuci i slivaju se u muziku koja pleni.U kolima se čuju stare orske pesme Pokraj, pokraj, Ruške, Vrbo, vrbičice, Todoro, goro zelena i druge. Široko rasprostranjena pesma Alt'no, kad'no ovde ima nešto drugojačiji oblik.

Alt'no, kad'no mori,
Alt'no, kad'no,
čini megdan, mori,
kolo da provedem,
kolo da provedem, mori,
kolo sve bećari!
Oni nosev, mori,
po četiri puške,
po dve pozlaćene, mori,
po dve nezlaćene.
Čini megdan, mori,
kolo da provedem,
kolo sve devojke, mori,
kolo sve devojke!
One nosev, mori,
po četiri duble, po dve potlaćene, mori,
po dve nezlaćene.

Mladiće u Inogoštu šalju u vojsku uz velike svečanosti: skuplja se gorovo sva rodbina i omladina iz cele mahale. Angažuje se i muzika: svirači Đorgovci iz Jovca i razni harmonikaši. Tada i stariji i mlađi ljudi pevaju narodne pesme (kod kuće, kad se polazi u vojsku, kroz selo), kao npr, stare vojničke: Kad u vojsku ja polazim i Gajtano mome. Omiljene su i pesme iz narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, posebno one o drugu Titu.

U mnogim selima Inogošta donedavno je živelo poznatih bajalica, koje su izgovarale basme ne samo protiv pojedinih bolesti nego i protiv magle i gradonosnih oblaka. Takva je bila Iglika (Eglika) Stojanović iz Kalimanca, iz mahale Bojčinci, koja je ovako bajala „od uplu“.

Ne plaši se, dete!
Izede se slunce,
izede se mesec,
izedoše se životinje.
Osušiše se vode.
Izede se sve onoj
što čoveka jede.
Izede se i upla!

Još se ponegde održavaju basme koje se odlikuju i umetničkim kvalitetima: nesvakidašnjim metaforama, sažetošću izraza, zaumnim jezikom, muzikom straha.Pamte se i hajdučke balade s poznatim motivima: bolni rastanak sestre od uhvaćenog hajduka, utamničeni hajduk, svirepost hajduka prema svatovima i mladencima itd. Među baladama od veće poetske vrednosti je i Dojčo, sine Dojčo čiji stih može biti deseterac, jedanaesterac i dvanaesterac. Dojčin je hadučki ili komitski vojvoda. U pesmi, koju je u julu 1978, godine, kazivala osamdesetogosišnja Natalija Mitić iz Jovca, Dojčin boluje od najteže bolesti jer je veliki grešnik. Njegova družina je pobila svatove, a on je zaklao mladoženju i nevestu. Nakon tri godine komite su se našle na istom mestu. Jedino Dojčin nije hteo da okusi plodove koje su rodile biljke na grobovima tragičnih mladenaca. Pevači, pogotovu stariji, zapevaju katkad i jezgrovite i potresne balade o tragedijama širih razmera, a kojih je u XIX stoleću i ranije bilo i Inogoštu. Jedna zaslužuje da se u celini navede. Ispevana je po utvrđenom obrascu – san i njegovo tumačenje, ali je i njen stvaralac bio tanan umetnik sklada i zvuka:

San sanjala Kosovka devojka,
san sanjala sprema Svetu Petku:
izgorelo polovina selo,
izgorele red po red kafane,
izgorela taj šarena crkva.
Uplaši se Kosovka devojka,
pa otide popu kaluđeru:
„Čuješ li me. popče kaluđerče,
sanjala sam sprema Svetu Petku:
izgorelo polina selo,
izgorele red po red kafane,
izgorela taj šarena crkva,
no ti nađi knjige samoučke,
pa pogledaj što toj tamo znači.“
Knjige nađe popče kaluđerče,
knjige čita, bistre suze roni,
sluze roni, devojka govori:
„Čuješ mene, Kosovka devojko,
što gorelo polvina selo,
toj se gubiv najbolji bećari;
što gorele red po red kafane,
to se gubiv najbolje devojke;
što gorela taj šarena crkva,
toj se gubiv najbolji popovi!“

Ranije je u brdskim i planinskim naseljima Inogošta bila razvijena guslarska tradicija, pa se stariji ljudi još sećaju pojedinih guslara. U prvim decenijama XX stoleća u Beliševu je guslao Pejko Nikolić, a u Ravnoj Reci Stojan Pešić. Najstariji seljaci pamte kako su siromašni guslari dolazili u Vladičin Han i sedeli na drvenom mostu na Moravi. Svirali su prolaznicima za malu nagradu. Od 1930. do 1940. godine bilo je više guslara i u maloj Struganici: Milan Nikolić, Ljubomir Arsić, Jovan Arsić i dr. Gusle su pravili od orahovine. Pevali su najviše o Marku Kraljeviću, o kosovskim junacima i hajducima. Guslari su bili, prema predanju, i prvi doseljenici u Struganici Milisav i Radisav (prva polovina XVIII veka). Poslednjih godine povremeno je guslao Sava Stanković (1907) iz Obiličke Sene.

Zna se i za mnoge pevače s većom reputacijom. Među dva svetska rata kao pevači epskih pesama na ceni su bili Aleksandar Filipović u Beliševu i Pejko Stevanović iz Balinovca kod Vladičinog Hana. Daroviti pevač je bila i baba Jana iz roda Crnogorci u Beliševu.

Epske narodne pesme sve se ređe čuju i u planinskim selima. Pevači ih skraćuju, sažimaju ili pevaju samo pojedine delove i to, po pravilum one koji predstavljaju jednu celinu. Milorad Stevanović, knjigovezac iz Vladičinog Hana, upamtio je od svoga oca Pejka Stevanovića dužu pesmu, ali peva u druđštvu samo njen početak – razbijenu slovensku antitezu.

Fala bogu, fala jedinome!
Što se beleje gore na planinu?
Da l' su inje, il' belo kopinje?
Da l' su ono krila labudova?
Jel' je ovčar ovce zapladnio?
Jel' devojka platno raširila?
Nesu inje ni belo kopinje,
nesu onoj krila labudova,
neje ovčar ovce zapladnio,
ni devojka platno raširila,
već se beleje crkva na planinu!
U njum pojev do dvanaest popa,
u njum pojev do dvanaest đaka,
i venčaju dva srpska junaka!


(Nastaviće se...)

(Momčilo Zlatanović: "Narodno pesništvo južne Srbije", izd. Narodni muzej Vranje, 1982)

priredio Dejan Dimić

PROFIL

Prof. dr Momčilo Zlatanović rođen je u selu Rataje kod Vranja 1934. godine. Poznati je vranjski i srpski leksikograf, sakupljač narodnih umotvorina Južne Srbije i vranjskog kraja, književnik i profesor univerziteta u penziji. Rođen je u porodici doseljenika iz Crne Trave, iz mahale Radovinci. Završio je Gimnaziju Bora Stanković u Vranju (1954) i Višu pedagošku školu u Nišu – Grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost (1956). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, na Grupi za istoriju književnosti naroda Jugoslavije (1958). Tu je i doktorirao (1973) s tezom "Istorijske pesme vranjskoga kraja". Radio je kao nastavnik srpskohrvatskog i ruskog jezika u Pasajnu kod Gnjilana, potom u Ekonomskoj školi i Gimnaziji u Gnjilanu (1956–1958-1959). Od 1960. bio je profesor i prosvetni savetnik u Vranju. Od 1967. godine predavao je teoriju književnosti, narodnu književnost i metodiku srpskohrvatskog jezika i književnosti na višim školama u Vranju. Potom je od 1993. godine do penzionisanja 2001. bio profesor narodne književnosti i retorike na Učiteljskom fakultetu u Vranju, na kome je osam godina bio i prodekan za naučnoistraživački rad (1993 - 2001). Po penzionisanju dve godine predavao je narodnu književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Zlatanović se bavi narodnim pesništvom, leksikografijom, metodikom nastave književnosti i drugim oblastima nauke i kulture. Piše i kratku prozu. Krajem septembra 2019. godine dodeljena mu je povelja za životno delo koja nosi ime Mileta Nedeljkovića, jednog od najznačajnijih srpskih etnologa, proučavaoca narodne tradicije i istorije, publiciste i pedagoga.

Izvor: Wikipedia

Najnovije vesti