Otac Ilarion: Unošenjem badnjaka u kuću odaje se počast životu

Otac Ilarion, iguman manastira Draganac na Kosovu i Metohiji, govorio je za P-portal o pravoslavnom Božiću na Kosovu i Metohiji, o običajima, ali i tegobama, veri i nadama pravoslavnih hrišćana na ovom nikada mirnom području.

Kako pravoslavni hrišćani na Kosovu i Metohiji proslavljaju Božić?

Otac Ilarion: Period pred Božić obeležen je pripremom za svojevrsni praznik deteta zato što se, prema hrišćanskom predanju i Svetom pismu, ovaploćeni Bog, u ovom svetu javlja kao dete. Na Kosovu i Metohiji dosta toga što je vezano uz proslavu Božića na određeni način je detinje: puno je živopisnih običaja koji su vezani uz igru, a koji najverovatnije sežu duboko u drevnost. Prastari običaj poštovanja hrastovog drveta u kojem se čuva snaga sunca, a koje nam u zimskim mesecima donosi toplotu, nalazimo ne samo među Slovenima nego i među drugim evropskim narodima. Unošenjem badnjaka u kuću, na hristijanizovani način se odaje počast životu koji je pohranjen u drvetu, odnosno Bogu koji se sjedinio sa zemljom, drvetom, čitavom prirodom i ušao u pećinu našega postojanja, u naš dom, da bi nas zagrejao. Čuvaju se i prepoznatljivi običaji vezani uz odlazak u šumu, kada se seče badnjak i lomi česnica, posebno za tu priliku pripremljena pogača, uz pojanje prazničnih tropara.

Božić se naziva najradosnijim hrišćanskim praznikom – kako to izgleda na Kosovu i Metohiji?

- Izvor radosti hrišćana proizlazi iz trepetnog očekivanja Vaskrslog Spasitelja čiji je konačni dolazak nagovešten već Njegovim rođenjem. Sećajući se onoga što se, radi nas, zbilo, kao i onoga što treba da se dogodi, verom se uznosimo u oblast večne sadašnjosti. Dom se priprema za doček Gosta: kao u igrokazu, po kući se raznosi slama, seju se orasi i bombone da bi ih deca našla po uglovima soba, kiti se badnje drvo, pevaju se pesme. Očekivani nam dolazi i u liku položajnika, odnosno onoga koji nam prvi uđe u kuću na božićno jutro. On nalaže vatru na ognjištu želeći domaćinstvu, kroz prigodnu rimu, izgovorenu prema trenutnoj inspiraciji, Božiji blagoslov, mir, ljubav, sreću i napredak. Atmosfera igre i improvizacije nas, kroz nasleđene arhaične motive, iz kojih provejava duboka drevnost, vodi od prvobitne ljudske zajednice do kraja istorije i ulaska u nezalazni dan Hristovog carstva. Mnogi običaji na Kosovu i Metohiji su nastali na osnovu obreda koje su vernici viđali u Crkvi pa su ih prilagodili okolnostima domaće molitve u vremenima kada nije bilo dovoljno sveštenika i kada je kretanje, kao uostalom i danas, bilo ograničeno, a neretko i opasno, pa su se ljudi dovijali kako da očuvaju nit liturgijskog predanja. Kada ova svetska pošast prođe, možda ćemo biti svesniji koliki su dar i privilegija naša liturgijska sabranja od čije blagodatne sile zajedništva sa Bogom zavisi čitav svet.

Kako su takvi oduševljeni, gotovo detinji verski osećaji mogući među narodom koji je iskusio patnju, izbeglištvo i teške egzistencijalne nedaće?

- Silinu vere u konačnu pobedu dobra, bez obzira na sve muke i iskušenja, na Kosovu i Metohiji narod lakonski izražava kroz sintagme “slatki Bog”, “slatka crkva”, što sam uvek razumevao na način da i onda kada su svi parametri u životu jako loši, i dalje se ne odustaje od vere u Jevanđelje, vere u to da je sve dobro i da će dobro biti. Ovaj izvorni jevanđelski stav organski se prenosi sa pokoljenja na pokoljenje. Od naroda učimo da, kakva god drama da se odvija, sve je u osnovi dobro te nema prostora za patetiku i samosažaljevanje. To mi se urezalo u srce kada sam se, godinu dana posle okončanja sukoba na Kosovu i Metohiji, sreo sa starcima i staricama, povratnicima u selo Osojane u opštini Istok, sabranih oko zajedničkog kazana na goloj zemlji ispod UNHCR-ovog šatora. Pitao sam ih kako su, a odgovoreno mi je vedro uz osmeh: “Dobro je, a biće još i bolje.” Sebe ovim često podsećam na to da, kao hrišćanin, nemam prava drugačije da odgovorim kada me pitaju kako sam.

Kako izgleda verski život hrišćana na Kosovu i Metohiji danas, naročito u situaciji izolacije i svetske epidemije?

- Duhovni život hrišćana neodvojiv je od naše svakodnevice. Molitva je neprekidni vapaj Bogu i stalni napor da se do njega dopre, da mu, zapravo, dozvolimo da On dopre do nas i to javljajući nam se, najčešće preko bližnjega. “Kako možeš voleti Boga koga nisi video, ako ne voliš brata koga vidiš?” pita se apostol Jovan svedočeći veru u Boga koji je primio telo: “Što videsmo, što sagledasmo, što ruke naše opipaše javljamo vam!” Potrebu da se “dodirne Bog”, sa kojim se na svetoj liturgiji sjedinjujemo i duhovno i duševno i telesno, u ova smutna vremena izolacije i distanciranja, ovdašnji verni narod projavljuje na čudesan način: ljudi dođu i uz molitvu poljube vrata crkve. Otuda, možda, i ona izreka: “Došao je i poljubio vrata.” Reče mi jedan prijatelj, neki dan, da je imao potrebu samo da “zagrli crkvu” i da je osetio izuzetnu lepotu, milinu, blagodatnu silu koja je pohranjena u kamenu, istu onu koja isijava iz drveta na Badnje veče.

U čemu je tajna jednostavnosti hrišćanskog života?

- Jedno od iskustava koje sam imao u Svetoj zemlji pre nekoliko godina bilo je upravo to: da se iza običnosti svakodnevice krije Božija sila. U Svetoj zemlji sam uvideo da se i u najskromnijem selu, bilo gde u svetu, na Kosovu i Metohiji posebno, čuva blagoslov Svete zemlje. Treba, paradoksalno, da odete na poklonjenje u Svetu zemlju da biste duboko uvideli da ta ista svetost postoji i u vašoj parohiji. To nas uči da ne treba da težimo imaginarnoj sreći koja je negde daleko, u inostranstvu, na drugom kontinentu, u budućnosti, nego je ona tu, u našem srcu, u ljubavi prema bližnjima i u produbljivanju odnosa sa Bogom. Izuzetno važna i večno aktuelna je pouka skromne vitlejemske pećine i njenih jasala: u jednostavnosti i u miru se Bog javlja. Ne u užurbanoj vrevi, ne u nemirnoj vrcavosti našeg razuma koji uvek traži novu senzaciju. Nestrpljivost i nemire treba da ukrotimo u sebi, da bismo, u dubini svoga bića, iskusili život na nebesima. “Gle carstvo nebesko, unutra je, u vama”, govori Gospod. Novi zavet nam prenosi ambijent neposrednosti, skromnosti, jednostavnog i naizgled običnog naroda, neopterećenog uglađenošću i etikecijom. Neprocenjivo duhovno blago, koje isijava iz ubogosti i jednostavnosti, mnogo puta sam dobio na dar od naroda Kosovskog pomoravlja.

"Ne treba da težimo imaginarnoj sreći koja je negde daleko, u inostranstvu, na drugom kontinentu, u budućnosti, nego je ona tu, u našem srcu, u ljubavi prema bližnjima i u produbljivanju odnosa sa Bogom. Nestrpljivost i nemire treba da ukrotimo u sebi, da bismo, u dubini svoga bića, iskusili život na nebesima".

Kako živi manastir Draganac iz dana u dan?

- Predanje vezuje ime našeg manastira za Draganu, ćerku kneza Lazara, čije se rodno mesto, Prilepac, nalazi u blizini. Nedaleko od nas se nalazi Novo Brdo, jedan od najznačajnijih srednjovekovnih evropskih, rudarskih centara. Manastir Draganac je uvek bio i ostao mesto susreta, čak i u vremenima kada nije bilo u njemu monaha. Verni narod je premošćivao taj jaz, okupljao se na srednjovekovnim temeljima Crkve, koja je tek u devetnaestom veku obnovljena. Uz molitvu se lomio hleb, pevalo se i igralo u kolu. Manastir je uvek bio mesto utehe, duhovnog i telesnog isceljenja. Poslednjih godina broj monaha i iskušenika se uvećao te nas je sada više od deset. Trudimo se, koliko je to u našoj moći, da budemo gostoprimljivi, da bi narod osećao da je dobrodošao. Osnovno iskustvo koje bi ljudi trebalo da ponesu iz crkve jeste da je to zaista Očev dom, u kome smo radosni i bezbrižni kao deca u roditeljskom krilu. Potrebno je da pokažemo malo dobre volje, da otvorimo crkvu, da pozdravimo narod, porazgovaramo sa njim, da se zajedno pomolimo – da bi se dobilo trostruko više zahvalnosti i ljubavi sa njihove strane. Jedan od blagoslova koji je naš narod primio od Svetoga Save je taj da su međe prostora na kojima smo vekovima prisutni obeležene ne dvorcima i utvrđenjima, već crkvama i manastirima, čudesnim svetinjama, predivnim i jedinstvenim, među kojima značajno mesto zauzima manastir Draganac.

"Manastir Draganac je uvek bio i ostao mesto susreta, čak i u vremenima kada nije bilo u njemu monaha. Poslednjih godina broj monaha i iskušenika se uvećao te nas je sada više od deset. Trudimo se da budemo gostoprimljivi, da bi narod osećao da je dobrodošao"

Nadahnjuje nas činjenica da naša Eparhija raško-prizrenska, duhovno predvođena episkopom Teodosijem, danas u vrlo složenim okolnostima, paradoksalno, doživljava preporod: od Bogoslovije “Svetih Kirila i Metodija” u Prizrenu do parohija i manastira koji žive sve punijim liturgijskim životom. Možemo da zahvaljujemo Bogu što živimo u ova vremena različitih izazova, ali i nadahnuća. Okolnosti u kojima živimo nas neprekidno upućuju na centralnu poruku Kosovskog zaveta: “Zemaljsko je za maleno carstvo, a nebesko carstvo, koje zajedno gradimo u slobodi i ljubavi je doveka.” Velika je privilegija da služite Bogu kao monah ili sveštenik na Kosovu i Metohiji.

Kako gledate na hrišćanstvo kao duhovnu misao u savremenom svetu?

- Hrišćanstvo nije puko moraliziranje ili tek lepo ponašanje. Život u Hristu je dinamično traganje i drama hvatanja “ukoštac” sa Bogom, odakle sledi radikalna promena naših stavova, nakon čega se ulazi u jednu sasvim novu realnost. Celokupna istorija našeg naroda svedoči o dinamici u kojoj je bilo puno padova i žestokih promašaja, ali gde se vidi da i dalje, kao narod, ne odustajemo od Kosovskog zaveta i ne gubimo veru da će, na kraju, sve da bude dobro. Veoma je bitno, sa druge strane, da naša propoved ne bude namenjena samo nacionalnom klubu nego da poruka mira, koju šaljemo, bude univerzalna i razumljiva. U suprotnom gubimo izvorni hrišćanski identitet. Pravoslavni istok čuva izvorni princip upravljanja Crkvom bez vaseljenskog administrativnog centra, što može, ponekad, da dovede do toga da gubimo iz vida njenu univerzalnu, katolič(ans)ku, sabornu prirodu, što opet može da rezultira time da naš etnički identitet ili “nacionalno pitanje” postanu važniji od našeg izvornog hrišćanskog, liturgijskog identiteta. I onda dolazi do inverzije Kosovskog zaveta, kada umesto univerzalne, večne hrišćanske poruke, koja ne poznaju granice među narodima, biramo ovozemaljsku logiku boreći se za nacionalne i političke ciljeve. Borba protiv različitih idola neprestano traje u svakome od nas.

"Veoma je bitno da naša propoved ne bude namenjena samo nacionalnom klubu nego da poruka mira, koju šaljemo, bude univerzalna i razumljiva. U suprotnom gubimo izvorni hrišćanski identitet"

Veoma je značajno, smatram, da naš episkop Teodosije, zajedno sa ocem Savom, igumanom manastira Visoki Dečani i ostalim kliricima i laicima naše eparhije, stvara duhovni ambijent u kome se čuva predanje i brani istina, ali na takav način da je naša poruka upućena svim ljudima dobre volje. To prepoznaju mnogi ljudi sa Zapada koje smatramo iskrenim prijateljima, a nemali broj njih je “primio pravoslavlje”. U manastiru Draganac smo, proteklih godina, omogućili da se organizuje međunarodni volonterski kamp koji čine, uglavnom, studenti iz celog sveta, a koji su nam pomagali oko pripremanja manastirske slave. U tom kampu bilo je i hrišćana i muslimana, Srba i Albanaca, Francuza i Turaka, Amerikanaca i Španaca, Čeha i Italijana, kao i Hrvata. Sa svima smo ostvarili divno prijateljstvo i još uvek se sa radošću srećemo.

Napustili ste svetovni život jer vam se on, kako ste rekli, učinio nedovoljno ispunjenim. Kako se danas može boriti protiv svih jeftinih, zbunjujućih i zaglušujućih manifestacija tog života?

- Naš narod vodi veliku borbu, na više nivoa, za opstanak na Kosovu i Metohiji: od najdublje duhovne borbe protiv zla, egoizma i otuđenosti svake vrste, pa sve do borbe za ostvarenje svojih građanskih prava u krajnje specifičnom političkom kontekstu. Posebno raduje borba našeg naroda lepotom i kulturom protiv nekada krajnje bizarne stvarnosti pune neistina, senzacija i agresije. Sela, u koja je srpski živalj potisnut iz gradova, na čudesan način se urbanizuju. Ovaj krajnje zanimljiv fenomen spaja dobre osobine grada i sela, pa sada u selima oko Gnjilana, Vitine ili Kosovske Kamenice imate vrlo aktivne srpske zajednice: kulturno-umetnička društva, muzičke škole, radio i TV stanice. Dom kulture u Gračanici svojim repertoarom može da bude konkurent mnogim prestoničkim pozorišnim i filmskim scenama. Ukratko, možemo da kažemo, zajedno sa pesnikom, da se danas na Kosovu i Metohiji “domovina brani lepotom, i čašću i znanjem. Domovina se brani životom i lepim vaspitanjem”.

Najnovije vesti