Osvrt na treće takmičarsko veče BPD: Kus petlić - izbor iz života FOTO

Piše: Bojan Tasić, dramaturg

Po rečima Radomira Putnika – Kus Petlić (odigran treće takmičarske večeri 42. Borinih pozorišnih dana u Vranju, u izvođenju Narodnog pozorišta u Subotici) – nastaje u ciklusu komada, kao što su: Mrešćenje šarana, Bela kafa i Pazarni dan.

Sama radnja komada smeštena je u jednom siromašnom beogradskom dvorištu o koncu Drugog svetskog rata.

Dvorište je nastanjeno paletom likova koji odišu mentalitetom raznih krajeva i karaktera.

Pisac koristi jedan, usudiću se nazvati, htonsko narodski pokretač priče. To je svakako zlatni ćup.

Namerno to naglašavam, jer i junaci u predstavi govore o starim pričama kako u svakom selu postoji nekakvo zakopano blago.

Naravno, ovako nešto prisutno je kod mnogih naroda, još od antike.

Ovaj komad i jeste izvesni prikaz mentaliteta i različitih ljudi koji će usled društvenih turbulencija biti primorani na urođenu dovitljivost.

Reditelj Milan Nešković ne insistira na onoj uobičajenoj podeli na „naše i njihove“, iako mu sam komad dopušta tu mogućnost.

Koncentriše se na veštinu i britkost Popovićevih replika, koje nadograđuje rediteljskim postupcima da bi kroz potekst shvatili ono najopasnije, (špijunsko) neizrečeno.

Glumačka podela ovoj predstavi daje mnogo nijansi.

Odlična Minja Peković u ulozi Milje Bušatlije, pokazala je svoju raskošnu mogućnost transformacije.

Sanja Moravčić kao Seja Batrićeva unosi stamenost i odlučnost na tasu vage ženskih karaktera ove predstave.

Igor Greksa smelo boji Đakona Avakuma koji u sebi krije potencijal jednog Ričarda III.

Dimitrije Denić i Srđan Sekulić stoje kao kontrapunkti našeg mentaliteta.

Jer Pile kopile (Dinić) predstavlja svu neodlučnost, prevrtljivost i rahitičnost svevremenih marginalaca, dok je Komnen Barjaktar (Sekulić), predstavnik svojeglavih, odlučnih i prostodušnih ljudi, spremnih da istinu i pravdu plate svojim životom.

Naravno, obojica, stavljena u različite životne okolnosti prikazuju slojeve karaktera dva naizgled različita mentaliteta.

Miloš Lazić u ulozi Johana Štrausa, bivšeg nemačkog vojnika, sada svetski poznatog umetnika, iako samo epizoda, ostavlja šarmantan prikaz stranca u dodiru sa našim mentalitetom, i obratno.

Protok vremena kod Aleksandra Popovića često ume da bude još jedan način za poigravanje okolnostima i karakterima.

Ovde se reditelj odlučio da elipse začini intermecima u vidu poznatih šlagera koji daju komentar na ono što smo videli, i služe da olakšaju gledaocima teške slike iz života u malom dvorištu.

Scenografija Marije Kalabić izuzetno je funkcionalna i predstavlja pravi poligon za igru glumaca, koji im omogućava da nas učine komšijama, čak voajerima sa pogledom u dvorište.

Milja se na samom kraju predstave pita: „Da li mi biramo život, ili život bira nas“?

To pitanje ostaje kao odjek među publikom koja u pozorištu uvek ima priliku da pogleda izbor slika iz života, često oslobođenih onih dosadnih trenutaka.

Miljino pitanje uzimamo kao retoričko, jer smo u dva sata koliko traje predstava videli da su rezovi u životu samo posledica, dok uzroke tražimo jednako u sebi, kao i oko sebe.

Najnovije vesti