Nakit, nošnja i moda starog Vranja: Franga, čevra, čapraz i bojunbagi (II deo)

Autor: Jovan Hadži Vasiljević

Svaka žena i devojka hrišćanka u Vranju iole dobrog stanja u drugoj polovini XIX veka nosila je po nizu – dva dukata po grlu i prsima. Bilo ih je i koje su nosile po tri i četiri pa i do sedam niza, od grla naniže sve krupnije do dubliona. Ti su dukati bili iz starog turskog zlatnog novca i iz austrijskih dubliona. I na čelu kod kape nošen je dublion, a neke su nosile i urabiju. I minđuše su pravljene najviše od starog zlatnog turskog novca ili od drugog sitnijeg zlatnog novca.

Pred oslobođenje Vranja minđuše su počeli praviti i od zlatnog novca koji je bio u opticaju, od četvrtine i polovine lire ili frange napoleondora. Ranije su minđuše bile vezane tankim srebrnim lančićem koji je padao po vratu. Uši se za minđuše buše često ubrzo po rođenju deteta, ili na godinu, dve ili tri po rođenju. Bilo je slučajeva da i starijim devojčicama buše uši, pa je bilo slučajeva da to bude i po udadbi.

Starije žene su, u vreme oslobođenja Vranja, nosile na prsima srebrnu iglu kukačku, dok mlađe žene nisu nosile taj nakit.

U ženski nakit spada i čevre, vrsta ženske maramice. Čevre je obično od belog tula, veliko kao veća današnja muška džepna maramica, vezeno svilenim koncem u raznim bojama, a neko prošarano i „zlatnom“ žicom. Muškarci su čevre nosili obično podvučeno u pojas, a žene uz bejadere, ali uvek da se vidi. Ovo je čevre bilo mnogo manje od onoga kojim su devojke povezivale kosu.

Muškarci su retko nosili prstenje, a žene su nosile po nekoliko. Prstenje je većinom bilo srebrno, u prvo vreme od kovanog srebra, a docnije od filigrana – žice. Nosilo se srebrno prstenje i sa zlatnim novcem (urubije i dr). Cenjen je bio prsten kantaš. Tim su prstenom zaustavljali krvoliptanje iz nosa, pa i iz usta.

U odabrani nakit za ljude spada i lep ćustek od sata, o kome je zakačen sat i uvučen u kušak ili vuneni (za svaki dan) pojas. Ćustek se zakačivao negde pod grlom sa srane, o jelek ili mintan, i padao je po prsima i pojasu. Odlika je bila imati ćilibarsku mundštiklu, lepu tabatijeru i lepe brojanice. Štap i čibuk niko nije nosio kao ukras.

I siromašniji svet se kitio pa je pozajmljivao nakit od svojih srodnika, prijatelja i suseda. Strast za kićenjem je šezdesetih godina XIX veka bila toliko uzela maha u Vranju da su se hrišćanski prvaci, inicijativom Stojana Hadži Mihajlovića – Pogačarevića, obratili svome horoepiskopu Pajsiju sa molbom da u crkvi pročita anatemu protivu kićenja novcem i drugim skupim predmetima.

Primajući muslimansku nošnju, vranjske hrišćanke su primile i kolje. Ono je bilo od desetak niza sitnoga azbisera; široko je bilo skoro koliko dlan i nosilo se po grlu; zvalo se prosto azbiser.

Najveći i najskuplji nakit bio je čapraz. Čapraz, otprilike, liči na ađutantske znake (akslebenderi). Tako se i nosio – s ramena preko prsa zakačivao se na kuku. Nosio se preko anterije i fermena. Čapraz je bio prekriven urubijama, sert-urubijama, mahmudijama, čark-mahmudijama, menduijama i dr. Na njemu je bilo pet niza azbisera i drugog zlatnog turskog novca koji više nije bio u opticaju. Oivičen je bio krupnim, zlatnim turskim novcem. Čapraz su nosile samo bogate muslimanke. Prva hrišćanka, upravo i jedina koja je ponela čapraz, bila je Rusimka Lukarka, i to još kad su ono nekoliko hrišćanskih žena bile na svadbi Husein-pašinog sina. Da Lukarka nije bila pozvata u svatove, ne bi se smela četrdesetih godina XIX veka ne okititi ovim muslimanskim nakitom.

Stariji ljudi i žene nosili su oko vrata bojunbagi. Bojunbagi se vezivalo od tankog, mekog i finog belog platna iz trgovine koje je bilo naročito ukrojeno – savijeno po dužini nekoliko puta, vezivalo se po grlu kao mašna. Ljudi su ga vezivali i nosili preko jake od košulje, a žene su ga vezivale i nosile neposredno po grlu, o vratu. Mnogi su bojunbagi nosili i posle oslobođenja, a mnogi i dugo nakon toga (Hadži Rista, Janja Vlajinac, Tasa Miludinče).

I muškarci i žene u Vranju su, ranijih godina, nosili bele kratke čarape od vunene pređe. Pređu za čarape izrađivale su samo žene i zvala se manje. Čarape su bile kratke ili visoke do kolenadokolenke. Dokolenke su nosili samo oni koji su nosili muške šalvare. I muške i ženske čarape su bile sa nešto šara. Više je bilo šara otkako su u Vranju počele plesti čarape od tireta (fula). Te pamučne čarape nosili su i muškarci i žene. Muške pamučne čarape su šarane vunicom. Šare su bile loze i direklije. Ženske čarape i od vune i od pamuka, imale su šaru na sred noge – po risu, i zvale su se granjka, zatim širit, traku raznih boja nešto pred prstima, a vrh u zelenoj boji. Bilo je ženskih čarapa sa granjkom i po člancima.

Do polovine XIX veka, pa i docnije, muškarci su nosili šivene kondure od sahtijana ili jemenije od mešine, a bogatije žene nosile su mestve i po njima, leti, šivene kondure, a zimi komotne čizme od žuta sahtijana. Sirotije ženskinje nosile su crevije, šivene od mešine ili sahtijana sa podignutim, rogljastim vrhom. Bilo je starijih ljudi koji su, iz navike i iz ekonomije, i posle oslobođenja Vranja nosili jemenije; bilo je i žena koje su i u to vreme nosile crevije.

Inače, od šezdesetih godina prošlog veka ljudi su počeli nositi kovanu obuću, plitke cipele – kondure i lapčine od teljatina i videla. Dok su bogatiji mladi ljudi usvojili putine, jaram putine (plitke) i cele putine (visoke). Otada su žene i devojke počele nositi kovane papuče. Te papuče su bile polucipele; visoke potpetice sa izbačenim lubom oko pete da drži nogu u papuči. Papuče su pravljene od videla ili roganalakovane kože. Starije žene su nosile papuče i posle oslobođenja, mnoge čak do kraja XIX veka.

Naza Vladička je prva Vranjanka koja je ponela rogan-kondure i šarene nal'ne. A prve su u Vranje tu obuću donele iz Velesa Sultana udata (1860) za Manasiju Lukarskog i Katerina, ćerka kumanovskog ikonoma Dimitrija (udata 1862). Sve do oslobođenja Vranja žene i devojke nisu išle po sobama u obući; muslimanke su po sobama išle u papučama; muslimani su skidali obuću pred sobnim vratima, a hrišćani su počeli – naročito oni koji su nosili visoku obuću – ići u obući po sobama.

Ovu gradsku nošnju napustile su po oslobođenju (1878) najpre žene, pa muškarci. Ali, iako su brzo primile fes, libade i haljinu, šalvare su ispod moderne haljine još nekoliko godina posle oslobođenja i na ulici nosile. A, po kući su i dalje nosile šalvare. Većina žena je šalvare po kući nosila sve do početka XX veka. Bilo je žena koje su i prvih godina XX veka nosile šalvare. Tašana Hadži Stevanova je u Beču, gde joj je sin bio na studijama, još 1899. nosila šalvare i anteriju.

Prve su se od Vranjanki emancipovale ćerke Dimitrija Vlajinca, bliznakinje Lena i Koca (Kostadina). One su prve počele nositi evropske haljine, šešire, luksuzne rukavice, suncobrane i drugo.

Seljanka iz okoline Vranja je u vreme oslobođenja pa dugo i posle toga, kao gornje aljetke nosila vutu i koliju. Dugo posle oslobođenja Vranja, ali su mnoge seljanke u okolini Vranja (i Preševskom srezu) ubrzo počele napuštati vutu i koliju.

Vuta je glavni gornji aljetak po donjem, a kolija je glavni po gornjem trupu. Vuta je u vidu suknje; dugačka je do članaka i razrezana od krsta do dna, upravo sastavljena po krstima i do dna tako da se njome omota donji trup. Široka je 3-4 metra i nabrana, zatvara i zadnji deo trupa. A kolija je gradsko dolamče ili fermene, samo što je uvek od crnog sukna i gotovo bez gajtana.

Žena u okolini Vranja nikad nije povezivala glavu, niti je poznat jelek u okolini Vranja, kako je to na crtežima predstavio slikar Vladislav Titelbah. Ona je glavu povezivala ili belim, tankim kupovnim tulbenom ili kupovnom šamijom u raznim bojama. Njena je košulja, ukoliko se vidi od jeleka i kolije, potpuno razvučena po prsima i zakopčana. Preko košulje je jelek takođe zategnut po prsima.


- kraj -

(Članak Vranjanca Jovana Hadži Vasiljevića izvorno je objavljen u Glasniku Etnografskog muzeja br. 7 u Beogradu 1932. godine)

Najnovije vesti