Đurđevdanska mantafa: Ridovi se zatresoše od moj teški uzdisaj FELJTON (11)

Zahvaljujući predusretljivosti jedne od najznačajnijih ličnosti Vranja od druge polovine 20. veka do danas prof. dr Momčila Zlatanovića, leksikografa, sakupljača narodnih umotvorina južne Srbije i vranjskog kraja, književnika i univerzitetskog profesora u penziji, te njegove kćeri Sanje Zlatanović, etnološkinje i naučne saradnice Etnografskog instituta SANU, portal Vranje News objavljivaće svake srede u ovoj godini po jedan deo feljtona o narodnom pesništvu južne Srbije iz Zlatanovićevih rukopisa. Ovo značajno etnološko štivo produkt je obimnog i studioznog israživanja koje je Zlatanović sproveo na terenu tokom šezedesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka, istražujući narodno pesništvo vranjskih predela na samom izvoru, obilazeći narodne pevače i druge pojedince koji su, ponajviše u usmenoj korespondenciji, čuvali i prenosili znanje o narodnom pesništvu južne Srbije. Najveći deo prikupljenih rukopisa o ovoj temi Zlatanović je objavio u knjizi "Narodno pesništvo južne Srbije", u izdanju Narodnog muzeja Vranje, 1982. godine.

Piše: prof. dr Momčilo Zlatanović

Turci svake godine praznuju „Hidirellez“ koji je simbol zelenila i buđenja u prirodi. Istaknuti turski etnolog Gokbilgin je o ovom majskom prazniku, pored ostalog, rekao i ovo: „Praznovanje Hidirelleza je rasprostranjeno u svim mestima Anadolije, Altaja, Krima, Azerbejdžana, kao i kod balkanskih Turaka“. Običaj koji se tom prilikom u Turskoj obavlja u đul-bašti poznat je pod različitim nazivima: martaval, mantifar itd. Gata se i u Maloj Aziji i na Balkanu i pevaju se „mani“, pesme koje po pravilu imaju samo četiri stiha.

Književnica Jelena Dimitrijević je opisala đurđevdanski martifal koji su održavali Turci u Nišu, i to sa više zanimljivih pojedinosti. Navela je i pregršt pesama mani na turskom jeziku i u prevodu. U pogledu misaonosti, slike i zvuka, pojedini stihovi, kao što su „Ljubav je zamotan ibrišim/što se nikad razmotati ne može“, prava su lepota istočnjačke poezije.

Galaba Palikruševa je jezgrovito i sa puno podataka pokazala mantifal u Juruka u Makedoniji i navela najvažniju literaturu.

Izvestan broj naučnika zastupa mišljenje da su ovaj đurđevdanski običaj Turci u Maloj Aziji i Evropi i balkanski Sloveni primili od Grka, jer je klidon (sličan mantifaru) postojao još u Vizantiji. Pojedini elementi u mantifaru, međutim, upućuju i na preislamski period. Drevnih ostataka naročito ima u običajima i pesmama stočara Juruka.

Za đurđevdanski mantifal znaju i Južni Sloveni. U Vranju, gde se nazivao mantafa, predstavljao je pravu malu svečanost i uzbudljiv doživljaj. Poetično i impresivno ga je naslikao književnik Borisav Stanković u lirskoj pripoveci Đurđevdan (1898. godine). To je podstaklo gimnazijalca Todora Dimitrijevića da se i sam zainteresuje za đurđevdansko gatanje. On je u svojem opisu mantafe naveo i sledeće: „Kite cveća izmešaju i metnu ih u neki ćup u kome je voda, na njih metnu neki veliki list od kakve biljke, pa ćup pokriju maramom, zavežu vrpcom, a krajeve od vrpce navuku na katanac, koji zatvore nad glavom neke devojke koja je zaostala neudata, da bi se zatvorila usta dušmanima, te da bi se brzo udala“. Potom Todor Dimitrijević dodaje: „... Kad se iskupe sve devojke, posade jednu devojčicu između njih do ćupa, dadu joj ogledalo i pokriju je velom. Neka žena ili devojka, koja zna mantafe, izgovara jednu po jednu, i pošto izgovori neku devojčica zavuče ruku u ćup, promeša i izvadi jednu kitu cveća“... „I kad se koja izvadi, onda ona devojka čija je kita cveća odveže je, da bi joj se sreća odvezala“. Prema autoru Starih dana mantafa se vadila i gatalo se na Đurđevdan posle podne, a prema Todoru Dimitrijeviću – na Đurđevdan ujutro. Iz razgovora sa najstarijim Vranjancima, koji se dobro sećaju mantafe, može se zaključiti da je ovaj običaj obavljan krajem XIX i početkom XX stoleća na đurđevansko jutro.

Nešto bleđi opis mantafe dale su sestre Janković, koje su ovaj grad posle 1925. godine posećivale u više navrata: „U Vranju je postojao još jedan običaj vezan za ovaj dan – mantafe. Pripreme su se obavljale uoči Đurđevdana: svaka devojka spremila bi po jednu kitu cveća i stavila bi je u ćup, ispod đula (ruže). Sutradan bi se okupile da čuju proricanje svoje sudbine. To se obavljalo na sledeći način: jedna devojka odredi da se vade kite cveća iz ćupa; ali da ne bi slučajno videla čiju kitu cveća izvlači, mora da se ogleda u ogledalu koje drži u levoj ruci. Preko glave joj je prebačena bela šamija. Jedna baba na turskom jeziku izgovara proročanstva koja se odnose na sopstvenicu izvađene kite cveća. Druga neka žena obično prevodi. Pošto svaka devojka poznaje svoju kitu cveća, to na ovaj način „sazna“ i svoju sudbinu. Posle se zakite svaka svojom kitom cveća i razdragane igraju i pevaju.

Danica Nešić (baba Daka), rođena 1891. godine, pamti kako je izgledala mantafa uoči balkanskih ratova u Topliku, u gornjem delu grada. Devojke su u ćup stavljale bukete s raznim cvetovima i biljkama uopšte: ljubičica, vratika, omanče (što omanjuje) i dr. U bukete bi svaka devojka uvlačila listić hartije sa ispisanim imenom momka koga voli. U ćupu nije bilo vode. Noću su igrale i pevale, nestrpljivo očekujući najveći prolećni praznik. Inače, devojaka je moglo da bude sedam ili devet.

Običaj mantafa sadrži više drevnih ostataka: devojke su se prskale vodom iz ćupa jer su verovale da će im ona pomoći da realizuju svoje ljubavne snove; verovalo se u magičnu snagu biljaka; i dr.

Do kada je postojala mantafa? Ona traži specifične društveno-ekonomske i kulturne uslove. Živo je negovana u starom patrijarhalnom Vranju, u varošici s orijentalnim koloritom, s uskim sokacima, visokim ogradnim zidovima, senovitim baštama. Tempo života kretao se prilično sporo. Nove društvene prilike, međutim, polako su je potiskivale. U Srba je negde do 1912. godine održavana u mnogim ulicama i delovima grada. Među dva svetska rata iščezava. U Gornjoj čaršiji, gde žive Romi muslimani, obavljalo se sve do 1950. godine. Ovde je u poratnom periodu mantafe na turskom jeziku izgovarao starac Demiran. Svaka devojka nosila je u njegovo dvorište buket cveća u kojem je bio i njen beleg: končić različite boje, prsten i dr. Šestog maja ujutro jedan čovek prevezanih očiju vadio je bukete iz ćupa, a Demiran je recitovao mantafe. Pošto bi saslušala vračanje, devojka bi uzimala svoj buket jer bi ga po belegu poznala. Potom bi Romkinje igrale živahno i strasno, uz sviranje bleh muzike.

O kazivačima i stvaraocima mantafe nisu ostali gotovo nikakvi podaci. Prema pisanom saopštenju Hadži-Todora Dimitrijevića iz 1974. godine, u njegovom detinjstvu, početkom XX veka, u donjem delu Vranja, u Tekiji, ove pesme u prozi je izgovarala Cveta krojačica, žena Trajka Vlaha. Najpre ih je izgovarala na turskom, a potom je sama prevodila na srpskohrvatski jezik, upravo na lokalni govor. Devojke su toliko verovale u njeno gatanje da su se pri tome smejale ili plakale, zavisno od toga što „kitka kaže“. Starije žene u gradu sećaju se i drugih kazivačica mantafa: Nace Palamarke, Sete Prćaške iz Džoljinog sokaka i drugih.

Vranjske mantafe, posve nedovoljno istraživane i proučavane, spoj su orijentalnog i slovenskog. Primesa istočnjačkih elemenata u njima ogleda se, npr, u intenzitetu strasti, u senzualnosti. Vranjanke su ih učile od Turkinja. „Sama mantafa na turskom jeziku kratka je, u stihovima; ali u Vranju žene, prevodeći je na srpski, oduže je, iskite i same dopune“ (B. Stanković). Menjale su ih i proširivale, a to znači i stvarale, u prvom redu zrele i iskusne žene u gradu, koje su ujedno imale finiji ukus i dobro poznavale skrivenu čežnju devojaka iz vranjskih patrijarhalnih domova, njihovu ustreptalu dušu i meku slovensku osećajnost.

U Stankovićevom Đurđevdanu, maestralnoj himni ljubavi, šumnom krvotoku mladosti i đurđevdanskoj svetkovini, nalazi se šest mantafa. Da li ih je poznati književnik uzeo iz usmene narodne književnosti ili su pak one njegova originalna dela? Ako ih uporedimo (prvu, drugu, četvrtu, petu) s narodnim mantafam koje su zapisivane u Vranju, videćemo da su Stankovićevi tekstovi duži, u umetničkom pogledu savršeniji i da odaju suptilnog analitičara zapenušanih ljubavnih strasti i bolova. Nema sumnje, on je u detinjstvu i mladosti dobro upoznao gatanje nad đurđevdanskim cvećem u rodnom mestu i nadahnuo se njime, ali su mantafe u Đurđevdanu njegove originalne tvorevine.

U srpskoj književnosti i ne postoje snažnije i potresnije pesme u prozi o sevdahu i karasevdahu od Stankovićevih mantafa. One umnogome podsećaju na kratke i sažete istočnjaske pesme ispunjene poezijom ljubavnog jada i bolne ispovesti. Takva je ova koja svojim emocionalno-poetskim kvalitetima natkiljuje narodne mantafe:

„...Zašto mi srce cepaš? Ne smej se na drugoga, ne gledaj ga; svest mi se gubi! Tako mi boga, zakukaće kukavica nad našom kućom... Reci mi, pogledaj me, nasmej se, te i ja da vidim biser tvoj, da i mene ogreje sunce tvojih očiju. O devojko, zašto me ubijaš?! Majka moja plače, plače ona, a ja venem. Kažem ti: ubila si me! Tako ti duše, tako ti milošte materine, nemoj, devojko, ne okreći glavu od mene! Zašto kriješ lice u jašmak kad prođem, zašto bežiš u ćiler kad dođem? ... Hajde! Vidiš, cveće je zamirisalo, đul se razvio, karanfil rascvetao... sve miriše i peva, hajde i naše duše da pevaju... Hajde, devojko! Majka mi te moja čeka. Đulsu je nakupila za tvoje ruse kose, baklavu za medna ti usta, šerbet i mandžun da te rani i čuva... Hajde! Reci samo, pa eto mene da te vodim u kuću svoju, raj tvoj!“

Todor Dimitrijević je predao Srpskoj akademiji nauka 1907. godine zbirku od sto četiri mantafe iz Vranja, koja je ostala, na žalost, potpuno nepoznata u istoriji naše usmene narodne književnosti i folkloristici uopšte.

Kada je reč o umetničkoj (književnoj) vrednosti mantafa, samo manji broj zaslužuje pažnju.

Tematika im je ljubavna. Govori se u njima o čežnji, o ljubavi, o ljubavnim patnjama i neprebolima, o tragici neostvarene ljubavi itd.

Susret sa domaćinovom ćerkom koja se zakitila cvećem ovako deluje na zaljubljenog mladića: „Srce mi ogreja kako ujutru sjajna Danica!“. Tu je i motiv o večitoj ljubavi: „Vek mi nestade d'novi i časovi brojeći i dragog čekajeći.“ Bolan rastanak izražen i hiperboličnoj slici: „Jedanput dliboko uzd'na... Ridovi se zatresoše od moj teški uzdisaj.. Kako da ne uzdišem kad mi drago iz ruke izlete?!... Mladić je zbog ljubavi potresno nesrećan: „U Petrovo leto u reku da ulegnem, voda će led da bidne, što sekire ne možev da isečev!“. Kletva ucveljenog devojačkog srca podseća na najbolje ljubavne pesme: „Ti beše moj dragi i s'ga me izneveri. Gora, koju si nameran da prožeš, dabogda se u ćumur pretvorila! Kad se snavedneš vodu da se napiješ, voda da is'ne... Ako te druge ruke prigrnev, do ramena da se osušiv!“

Javlja se i motiv ljubomore i pretnje: „Vrbica si! ... Ne pravi se biserno cveće! ... Ne varaj mi drago, jer ćeš od mene nož da povučeš!

S ljubavnim motivima se pokatkad isprepliću i pečalbarski: „Ja idem u tuđinu da zaradim, a ne dragu da ostavim... Ako mi je od oči daleko, do srce mi je blizu“...Jedna se mantafa izdvaja svojom sadržinom, misaonošću i poslovičkom strukturom. Kao da ju je stvorio neimar koji je poznavao tananost umetnosti i mudrost života. „Nova šimširna vrata ne otvarav se l'ko... Na đul postelju ne može svako da spije... Samo sabljaš može toj da postigne... Gradska straža da me zadržuje, ja ću da gazim na tuj postelju, jer me sabljin sjaj na toj tera“.

U pojedinim mantafama zadivljuje originalnost i lepota izraza za iskazivanje sevdaha: „Što mi se toliko volja za tebe u srce zakopča!“... „Što te više volim, sve više mi kape krv u srce, zbog tvoj pamet i ubavinju!“; i dr.

Običaj mantafa je bio jedan od najsvečanijih i najlepših trenutaka đurđevdanskog praznika u starom Vranju.

Đurđevdan, jedno od najboljih Stankovićevih dela, više je pesma nego pripovetka. Veliki pisac je emotivno oživeo uspomene iz mladosti, odnosno čari đurđevdanske mantafe u rodnom gradu, ali pesme u prozi koje je naveo proizvod su njegove stvaralačke mašte.

Narodne mantafe u Vranju nastale su pod turskim uticajem, ali nose i obeležja našeg podneblja i odaju naše bezimene stvaraoce.Među ovim pesmama u prozi je i takvih tekstova koji imaju i književne (estetske) kvalitete i mogu da zadovolje ukuse današnjih ljubitelja poetske reči.

(Nastaviće se)

(Momčilo Zlatanović: "Narodno pesništvo južne Srbije", izd. Narodni muzej Vranje, 1982)

(priredio Dejan Dimić)

PROFIL

Prof. dr Momčilo Zlatanović rođen je u selu Rataje kod Vranja 1934. godine. Poznati je vranjski i srpski leksikograf, sakupljač narodnih umotvorina Južne Srbije i vranjskog kraja, književnik i profesor univerziteta u penziji. Rođen je u porodici doseljenika iz Crne Trave, iz mahale Radovinci. Završio je Gimnaziju Bora Stanković u Vranju (1954) i Višu pedagošku školu u Nišu – Grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost (1956). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, na Grupi za istoriju književnosti naroda Jugoslavije (1958). Tu je i doktorirao (1973) s tezom "Istorijske pesme vranjskoga kraja". Radio je kao nastavnik srpskohrvatskog i ruskog jezika u Pasajnu kod Gnjilana, potom u Ekonomskoj školi i Gimnaziji u Gnjilanu (1956–1958-1959). Od 1960. bio je profesor i prosvetni savetnik u Vranju. Od 1967. godine predavao je teoriju književnosti, narodnu književnost i metodiku srpskohrvatskog jezika i književnosti na višim školama u Vranju. Potom je od 1993. godine do penzionisanja 2001. bio profesor narodne književnosti i retorike na Učiteljskom fakultetu u Vranju, na kome je osam godina bio i prodekan za naučnoistraživački rad (1993 - 2001). Po penzionisanju dve godine predavao je narodnu književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Zlatanović se bavi narodnim pesništvom, leksikografijom, metodikom nastave književnosti i drugim oblastima nauke i kulture. Piše i kratku prozu. Krajem septembra 2019. godine dodeljena mu je povelja za životno delo koja nosi ime Mileta Nedeljkovića, jednog od najznačajnijih srpskih etnologa, proučavaoca narodne tradicije i istorije, publiciste i pedagoga.

Izvor: Wikipedia

Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta "Vranjski glas daleko se čuje" koji je sufinansiran sredstvima iz budžeta Grada Vranja. Mišljenja, stavovi i zaključci izneti u tekstovima su isključiva odgovornost portala Vranje News i autora i ne odražavaju mišljenja i stavove lokalne samouprave Vranja.

Najnovije vesti