02.08.2021

Slatke kuće

Pravo da se oglasim povodom ove teme imam kao građanin i žetelj našeg grada. Da prozborim koju reč, tj. napišem i putem ovog medija dam jedno opšte mesto vrlo značajnoj i aktuelnoj temi.

Mi koji smo živeli i u onom veku pa nastavili u ovom, tj. živeli u socijalizmu, državnom kapitalizmu, anarhiji i danas u ovom tzv. „privatnom biznisu“ (ovo bi bio najprikladniji naziv jer su naši ljudi skloni brzoj zaradi, ako može što sigurnijoj, sa manje ulaganja, ili što manje ulaganja, a što većom zaradom).

Svedoci smo transformacija iz prošlog u 21. vek bar dve, tri fabrike i njihovog prelaska iz socijalnih uslova, radničkog samoupravljanja u ovo danas.

Danas imamo u Vranju bar dva takva preduzeća, Simpo i Jumko, sa nekim, običnom čoveku ili radniku nepoznatim statusom.

To  njihovo prelazno stanje nikako da se završi, kao da čekaju povratak  novog-starog oblika poslovanja i u ovom 21. veku, što i nije nemoguće kako se odvijaju stvari na zapadu.

„Amerika i Engleska biće zemlja proleterska“, nekad se klicalo.

Malo pa opet neki skupštinski saziv otpiše neke javne dugove ovim dvema fabrikama ili ti konvertuje dugove u akcije, deonice koje dospevaju u nekom budućem vremenu.

Naravno to su deonice poreskih obveznika koje sada pripadaju gradu Vranju.

Sećam se kad su moji roditelji pre mnogo godina govorili kako im skidaju od plate „Za Simpo, u krizu je“, „ Za Pamučni, Jumko, za Alfu, za Koštanu“.

Ali, batalimo prošla vremena. Bilo nekad - sad se pripoveda.

No, ove dve pomenute firme još postoje i posluju.

Da preciziramo do ulaska u UPPR.

A pre toga? A posle toga? Ostaju mnoga otvorena pitanja.

Pitam se da li to prate pojedini ulagači, investitori, strateški partneri i ostali koji su spremni da posluju ili koji već posluju na našoj teritoriji.

Napuštaju nas ili nameravaju da nas napuste. To je njihovo pravo i volja. Neka im je na čast i obraz, mada u biznisu obraza i časti nema.

Država je pomogla ulagačima, sa izgleda labavim ugovorima.

Da li se takvi ugovori prave na tako kratke rokove, kolika su im ulaganja?

Da li bi se tako ponašali kad bi bili vezani na 30 do 40, pa i 50 godina?

Koja osnovna sredstva donose, ulažu (mašine, kalupe, inovativni način proizvodnje, znanje i dr.)?

Ima li politike u svemu. Možda je važno gde odlaze?

O svemu tome moralo je da se razmišlja na vreme, bez prepirke ko ih je doveo i čije su zasluge. O tome treba i mora da razmišlja nadležno ministarstvo.

Da budem iskren nisam siguran da mnogi znaju ko je ministar privrede.

Elem, vratimo se našim korenima, tj. našim dvema fabrikama koji kao koreni stogodišnjih stabala stoje, a stabla se suše i vegetiraju.

Treba li čuvati takva stabla i dokle?  Imaju li oni nove zasade? Imaju li vek trajanja? 

Moja namera je zdrava i možda nekoga pogađa, ali kad sve uzmemo u obzir i dublje analiziramo uvek dođemo do istih i jednakih zaključaka.

Ne kažem da ih treba zatvarati, ali bi ih zdrava konkurencija sigurno uterala u kolosek, zdravog poslovanja.  

Da se opredele, odrede svoje osnovne delatnosti, u čemu im vidimo država pruža podršku, ali to traje li traje, a njima očigledno godi.

Dotle će nas mnogi napustiti, a možda i neki doći!

Kad je u pitanju odgovornost na udaru je lokalna samouprava, iako su ovakvi poslovi u nadležnosti pomenutih ministarstva i države.

Ako nema strateškog partnera, nemaju vremena ove generacije da ga čekaju.

Ceo svet juri strateške partnere. Bolje reći ceo Balkan.

A, oni niotkuda, od strateškog do geo-strateškog?

Eto, fabrika čokolade, za koju mnogi i nisu znali da još postoji, završila je svoj posao i otišla iz Vranja.

Čokolade ima i na drugom mestu.

Mi smo skloni otvaranju proizvodnje gde nema domaćih sirovina, već je uvozimo (o tome nekom drugom prilikom).

Jeste, ona je privatno preduzeće, porodična fabrika. Eh, neko se dosetio i pravio i takve privredne vratolomije.

Nekad se govorkalo kako će naš čovek, poreklom iz Vranja, vlasnik Pionira Subotice i ostalih Slatkih kuća po Srbiji, kad dobije prostorije Koštane tu pokrenuti pogone, neke keksarije ili proizvodnju slatkiša.

Možda su to bile samo glasine. Ali smo naznačenog Vranjanca videli kao bliskog saradnika našeg Predsednika. Možda bi ta slatka industrija pomogla Vranju. Dosta je gorkog iskustva. Nije bitno zašto to nije sprovedeno, da li je neko bio protiv itd.

Bilo je mnogo „malih bogova“ u našem „malom mistu“, rekli bi negde. I mnogo napred pomenutih „porodičnih firmi“. 

Ne bih ovim putem da uvredim nekog već da sve naše Vranjance koji su otišli iz Vranja pozovem da se bar sa svojim poslovima vrate i ulože u svoje rodno mesto. Zaposle neke ljude.

Nisam siguran da su zaboravili na Vranje i da se sete svog rodnog grada samo na  „Vranjskim večerima“ u Beogradu.

Znamo mi da je sve u Beogradu, posao, biznis, novac, ministarstva, sekretarijati i ostalo što čini državu. Tamo su i naša deca, ili će otići.

Ima inženjera, građevinaca, metalaca, zavarivača, ekonomista, pravnika i ostalih. Mnogima su naše fabrike bile odskočne daske do tamo, pa i dalje do Rusije, Nemačke, Češke i drugih zemalja.

Neka ovo ne bude nikakva opaska ili kritika. Ne mora biti ni savet, neka ostane predlog iz mog ugla gradskim nadležnim organima iako opet navodim da je mnogo toga u nadležnosti Ministarstva, ali pobogu pa Pčinjski okrug ima tamo svog čoveka. 

Što se tiče radnika i ostalog stručnog kadra pa ljudi su spremni uvek da rade kako bi mogli da opstanu u ovom potrošačkom svetu.

Da se obuče, prekvalifikuje, kako bi i Nacionalna služba za zapošljavanje imala posao. 

Ne oskudevamo ni u stručnim školama, pa eto još jednog razloga da putem „dualnog obrazovanja“, što smatram dobrim, osposobimo u našoj Hemijskoj, Poljoprivrednoj, Veterinarskoj školi ljude da dok su u školi imaju plaćenu praksu i kasnije obezbeđeno radno mesto i mogućnost usavršavanja, dokvalifikacije, prekvalifikacije... 

Ljudima koji će se ovde prepoznati kao ulagači, biznismeni, treća lica, umešači, radnici, stručnjaci neka ovi redovi budu predlog i smernice.

Ako se neki pak ljute, unapred im se izvinjavam, ali ne možemo očekivati sve od dva ili tri čoveka.

Za sve je potreban tim i timski rad, razumevanje i dobra volja.

Gradu i gradskim ocima predlažem da ponude sva moguća oslobađanja, popuste, kroz javni interes (čitaj dug), a da se ovima postojećim više ništa ne konvertuje, otpisuje, tj. prolongira jer ulagači sve snimaju i uzduž i popreko i odozdo i odozgo.

Poznaju našu privrednu situaciju bolje nego mi.

Nije u pitanju samo jeftina radna snaga, saobraćajnice i obilaznice.

Zna li neko koliko porodičnih fabrika obuće ima na našoj teritoriji.

Možda je radnicima bolje da rade u njima, nego u nekoj većoj firmi.

Nema direktora, rukovodioca, šefa koji nije otvorio malu firmu za obuću iz bivše Koštane.

Ima dosta malih „Koštanica“. 

Eto, to su samo neke od koštica koje dave, zadavljuju i guše vranjsku privredu.

Moram da napomenem još jednom da se uzdam u neku Slatku kuću, uskoro.  

I završiću - ako u dogledno vreme Vranje ne zaposli 2.000 radnika, izumreće privredni gigant na jugu, kao da ga nije bilo.

 

(Autor je pesnik i član Udruženja književnika Vranja)

Foto Vranje News