11.10.2020

Pred treći talas korone

Tekst je izvorno objavljen na veb portalu dnevnog lista Danas.

I najlakomislenijem optimisti postalo je jasno da novi virus korona neće spontano nestati, već će, bar za dogledno vreme, opstajati kao nerazdvojni deo naše životne zajednice.

Njegova budućnost je da u daljoj perspektivi postane uzrok endemo-epidemijske zaraze pretežno sezonskog tipa, što znači da će se održavati sporadičnim pojavljivanjem i epidemijama manjih ili osrednjih (ali ne i dramatičnih) razmera, mahom u hladnim mesecima.

Do uspostavljanja takve dinamične ravnoteže između ovog virusa i čoveka deli nas još po neki veći talas.

Nijedan od njih, bilo da ih bude jedan, dva ili više, ne bi smeo da dosegne razmere julsko-avgustovske katastrofe. Štaviše, samo ako se ponove ranije grube greške, suočićemo se i sa nešto blažim nevoljama kakve pamtimo iz martovsko-aprilskog susreta sa kovidom 19.

Zbog našeg poslovičnog otpora prema učenju iz iskustva, dobro je da se podsetimo do sada činjenih propusta.

Epidemiju smo dočekali potpuno nespremni, šegačeći se sa dolazećom opasnošću i uvereni u priglupu ideju da smo „jači od sudbine“.

Nismo imali dovoljno testova da otkrivamo i izolujemo izvore zaraze, pa smo bolesne ostavili na ulicama, a „uhapsili“ smo celokupnu osetljivu populaciju. Nastali haos i stvorene štete tek će biti predmet analiza.

Dolazak drugog talasa bio je neminovnost, ali smo ga mi svojim ponašanjem svesrdno prizivali sa skoro navijačkom strašću.

Učinili smo to u ime „viših“ partijskih interesa praktičnim raspuštanjem Kriznog štaba, sa izuzetkom jedne ili dve osobe zadužene da nas uspavljuju umirujućim izjavama, skrivajući stvarnu situaciju sve do završetka izbora.

Na vrlo bolan način postali smo svesni posledica te svojevrsne anestezije.

Vrlo je jasan odgovor na pitanje kako se ponašati u očekivanju trećeg talasa: kao i sav ostali normalan svet.

To znači da nadzorom i upornim ciljanim testiranjem odgovarajućim metodama (dakle, ne serološkim testovima) treba otkrivati i izolovati ispitanike sa pozitivnim rezultatom.

PCR testovi jesu relativno skupi (tzv. antigenski testovi su upola jeftiniji), ali desetak ili nešto više evra je još uvek 4-5 puta manje od cene naplaćivane našim građanima koji nisu ispunjavali uslove za testiranje ili su putovali van zemlje (50 evra ili 6.000 dinara).

Na kraju krajeva, uvek se postavlja pitanje prioriteta – PCR testovi su nam bili potrebniji od viška respiratora koji su iz različitih razloga ostajali neraspakovani.

Sledi traganje za, kako se to žargonski kaže, kontaktima, tj. osobama koje su bile u dodiru sa zaraženima. Njih treba identifikovati i poslati u karantinsku ustanovu ili u kućni karantin, odnosno samoizolaciju.

Problem je što ih ima desetak ili više desetina na svakog otkrivenog izvora zaraze.

Zato se treba na vreme kadrovski pripremiti za njihovo otkrivanje „pešačkim“ putem, što je napornije, ali bolje ili elektronski, pomoću posebne aplikacije.

Tokom poslednje tri nedelje maja i prve tri nedelje juna kod nas je testiranje obavljano u nedovoljnom obimu, a izolacija kontakata je zapostavljana, kako se ne bi narušavala idila o predizbornom spokoju.

To se posebno ispoljilo u studentskoj populaciji, gde je testiran samo deo pacijenata sa smetnjama, a pozitivni su vraćani da dele sobu u studentskom domu sa zdravim cimerima.

Dan posle izbora, kada je priznato da je stanje alarmantno, bilo je već kasno za efikasnu primenu ovih mera.

Dalje, na raspolaganju je insistiranje na fizičkoj razdvojenosti od 1-2 metra, uz zabrane masovnih okupljanja i eventualne blokade kretanja u lokalnoj zajednici.

S tim u vezi je, kao naredna mera, ograničenje putovanja u okviru zemlje i u međunarodnim razmerama.

Od 1915. godine pamtimo kako je zabrana železničkog saobraćaja imala znatan efekat na suzbijanje pegavca u Srbiji.

Uz četiri nabrojana vida suzbijanja kovida 19 ide i nošenje maske, ali ne kao načina da se zaboravi na fizičku razdvojenost.

Matematički modeli pokazuju da se raspoložive protivepidemijske mere ne mogu koristiti kao kafanski meni („hoću samo ovo ili ono“), već da se, kada situacija zahteva, moraju primenjivati zajedno.

Ako se biraju mere, najskromniji efekat od samo dva odsto smanjenja učestalosti zaražavanja ima nasumično testiranje čak i kada obuhvati pet odsto populacije svake nedelje, uz izolaciju pozitivnih osoba.

S druge strane, učinak je najveći, 64 odsto, ako se ciljano traže i izoluju zaraženi, a njihovi kontakti otkrivaju „peške“, tj. direktnim epidemiološkim ispitivanjem.

Tek skup svih mera daje puni efekat.

Čitaocima uglednog lista kakav je Danas ne treba posebno pominjati da je duboko neetično pribegavati bilo kakvim merama bez epidemiološkog opravdanja.

To se podjednako odnosi na preduzimanje nepotrebnih akcija, kao i na izostanak delovanja kada to situacija zahteva.

Građani imaju izoštren osećaj da prepoznaju i kazne takve marifetluke.

Postupci primenjivani ovih dana odraziće se na jačinu i tok trećeg talasa.

Podrazumeva se da je preduslov uspeha poznavanje i stalno praćenje stvarne epidemiološke situacije, bez upliva tajanstvenih mešetara iz nekih razloga nazvanih informatičarima.

Jedno je da donosioci odluka znaju šta rade, a drugo da tu informaciju podele sa građanstvom na način da im se poveruje.

Upravo iz tih razloga i nagomilanih sumnji, lekari okupljeni pod nazivom Ujedinjeni protiv korupcije u sredu su zahtevali od ministra Lončara da Krizni štab bude zamenjen zakonom predviđenom Republičkom stručnom komisijom za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.

 

(Autor je epidemiolog, redovni profesor univerziteta u penziji).

Foto Fejsbuk profil Zorana Radovanovića