Vreme za ić' u Partizane

Tekst je izvorno objavljen na www.nacional.hr.

HDZ očito ne može toliko lagati, krasti i uništavati koliko njegovi glasači ne bi mogli podnijeti bez da im se “okrene želudac”. A sad će se uz HDZ vlašću možda hraniti i oni kojih se čak i takav HDZ htio riješiti, ali su mu se vratili kao bumerang

“Kad neka politička stranka tretira birače kao zadnje budaletine onda su oni koji glasaju za tu stranku zaista – zadnje budaletine. To se pravilo, nažalost, u Hrvatskoj stalno potvrđuje – i kad je riječ o strankama i kad je riječ o glasačima.”

Tako je glasila prva rečenica moje prethodne kolumne, objavljene na ovom mjestu 28. lipnja, tjedan dana prije jučerašnjih parlamentarnih izbora. A tekst je završavao ovako:

“Oduvijek me zanima znaju li bar sami glasači koji na izbornim listama zaokruže HDZ zbog čega glasaju za stranku koja se (i) prema njima ponaša kao da su zadnje budaletine. Jednako tamo me zanima razumiju li da, glasajući za one kojih ih smatraju zadnjim budaletinama, zapravo dokazuju da su upravo to – zadnje budaletine. Možda svaki od njih razmišljao ovako…Jest da sam zadnja budaletina, ali kako nas je takvih na stotine tisuća nisam sam zadnji nego dijelim zadnje mjesto. Uz to, čak i zadnja budaletina zna da u krdu smrdi, ali je toplo. Priznajem, djeluje glupo, ali ovdje i nije riječ o pameti.”

Jutro nakon izbora nemam što dodati napisanome. Nemam također niti što oduzeti, to pogotovo ne. Iskreno, znam da ne vrijedi niti ponavljati jer ona tako često i rado korištena latinska izreka pokazala se još jednom potpunom besmislicom.  Ponavljanje, to je valjda konačno svima jasno, nije nikakva “majka mudrosti”, “majka znanja” niti “majka učenja”.  Ako je ponavljanje majka ičega onda je – majka navike. Ne moraš biti psholog da bi to znao. Dovoljno je biti glasač. Bar bi trebalo biti dovoljno.

Naravo, demokracija je nesavršen oblik vlasti kao i svaki drugi pa – što smo tražili to smo i dobili. A dobili smo, da se podsjetimo… (koliko god podsjećanje bilo praktično beskorisna i mazohistička praksa) da će na vlasti ostati stranka koja je katarofalno vodila državu kroz dvije trećine njenog samostalnog života uključujući i posljednje četiri godine.

To nikako ne bi trebalo zaboraviti, pogotovo sada kad i oni neskloni HDZ-u s olakšanjem govore i pišu kako je odlično što HDZ najvjerojatnije za običnu saborsku većinu (pa time i formiranje vlade) neće morati koalirati sa Škorom i njegovima kraj kojih se čak i Plenkovićev HDZ bar nakratko učinio pristojnim.

No, koliko god je politika umjetnost mogućeg i koliko god da se računa samo ono danas ne bi bilo mudro zaboraviti da je HDZ stranka koja je sama sebe proglasila “roditeljicom” demokracije u Hrvatskoj, pa i same hrvatske države. Dakle, stranka lažljivaca. Hrvatsku u današnjim granicama izborio je partizanski pokret što je formalizirano još ratne 1943., a praktično provedeno 1945., nakon, činilo se, konačnog poraza naci-fašizma. E, tu smo se bit će, gadno zajebali. Ne zbog onoga na što ste možda pomislili nego zbog toga što nam se – činilo.

Kratko pamćenje vlasti, dugo sramoćenje građana

Samostalnu hrvatsku državu (koja to postala u granicama iz ’43. te takvom i ostala bez poklanjanja svojega teritorija) omogućila je odluka hrvatskog rukovodstva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske unutar raspadajuće SFRJ da raspiše višestranačke izbore.

Ti su izbori omogućili (i) HDZ-u da se bori za vlast pa i da je osvoji, lažući pritom da su svi oni koji nisu nacionalisti – protiv hrvatske državnosti te huškajući na Srbe neistinitom tvrdnjom kako su svi Srbi u Saboru glasali protiv hrvatske samostalnosti.

Potom su tu laž ponavili za isti krimen optužujući sve glasače srpske nacionalnosti nakon referenduma na koji je izašlo više od 90% birača a od onih koji su glasali više od 90% izjasnilo se za mogući izlazak Hrvatske iz predložene jugoslavenske konfederacije.

Srba je tada, prema popisu stanovništva, u Hrvatskoj živjelo  gotovo 600 tisuća i činili su preko 12 % stanovništva pa niti u teoriji rezultat referenduma ne bi mogao biti kakav je bio da su svi Srbi glasali PROTIV čak i da su svi ostali glasali ZA.

HDZ-ovci su ubrzo potom “zaboravili” da je referendumska opcija bila jugo-konfederacija s mogućnošću osamostaljenja Hrvatske i od tada tvrde kako su zapravo predlagali bezuvjetan izlazak Hrvatske iz SFRJ (za što su se navodno oduvijek borili samo valjda nije bilo nikoga da to primjeti). “Zaboravili” su uostalom i kada je i kako izborena Hrvatska u sadašnjim granicama pa i kada je na demokratski način proglašena samostalnom državom i postala međunarodno priznata.

Tako zaboravni izglasali su da Dan državnosti bude 30. svibnja, na datum konstituiranja prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora. A i kako bi drugačije jer nije Dan državnosti onda kad je država proglašena (što se naravno dogodilo kasnije) nego kad je HDZ došao na vlast. Dok je vladao SDP to je promijenio, ali kad se HDZ vratio “u sedlo” nije zaboravio “ispraviti” tu brljotinu po njima nenarodne, slučajne vlasti.

Kao da sve te svinjarije koje je HDZ napravio nakon što je 1990. godine osvojio vlast nisu bile dovoljne ekipa se pobrinula da se u Hrvatsku vrate neki štovatelji “endehazijskog” poglavnika Ante Pavelića, moralnog gnoma, izdajnika i na kraju sramne pobjegulje, među kojima i nekolicina njegovih bliskih kvislinških suradnika.

Pa se tu nakupilo i onih koji u vrijeme NDH nisi bili niti u “dugoročnom planu”, ali im ipak nije nedostajalo “endehazijskog” odgoja. Današnji HDZ, uz sve mijene, nikada se nije odrekao tog nasljeđa iz devedesetih a najčešće se pravi i da ne vidi aktualne odvratne nacionalističke i necivilizacijske postupke.

Kako je Tuđmanov HDZ “posvojio” Hrvatsku

Franjo Tuđman u 2. Svjetskom ratu uz Tita se borio za Jugoslaviju i Hrvatsku njenom sastavu a desetljećima nakon ratne pobjede vjerno je služio režimu jednopartijske države na čijem čelu je njegov nekadašnji suborac bio doživotni predsjednik.

Kad je odlučio imati svoju državu (točnije “posvojiti” onu koja je izglednim raspadom SFRJ bila na vidiku) logično je bilo da “igra na kartu” nacionalizma kao i “tehnomenadžer” Milošević koji je međutim zamislio da “njegova” država bude veća. Tako je smislio da ako ta “njegova” država ne može biti cijela dotadašnja Jugoslavija neka bar bude gdje god ima Srba a to je naumio ostvariti koristeći jugo-resurse praveći se da tako čuva Jugoslaviju.

Lijepo su se njih dvojica razumjeli, Tuđman i Milošević. Negdje su im se interesi podudarali ili je bar bilo prostora za “gledanje u drugu stranu” pa čak i otvorenih dogovora (na račun BiH naravno). Međutim, Tuđman nije bio Pavelić, a i povijesne okolnosti su 1991. bile nešto drugačije nego 1941., pa nije dolazilo u obzir da nekadašnji Titov oficir, predsjednik “Jugoslovenskog sportskog društva Partizan” te osnovač i direktor zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta otvoreno trguje teritorijem Hrvatske.

Trgovao je međutim svim drugim. Naprimjer, u ratu u BiH u kojem Hrvatska kobajagi nije sudjelovala trgovao je ne samo tuđim teritorijem već i Hrvatima iz BiH. Rezultat mnogi poginuli a još više ih se kasnije raselilo. U Hrvatskoj je, na čelu HDZ-a i države u nastanku, koristio nacionalizam kao pogonsko gorivo da bi imao adute u “nadgornjavanju” sa srpskim Miloševićem. Dobro, Milošević nije bio Titov oficir i sve ono drugo već “samo” patološki lik skriven iza uloge bankara.

Rat na tlu Hrvatske je bio neminovan. Pljačka u državnoj organizaciji i izvedbi povlaštenih cinično nazvana privatizacijom započela je još u ratu a nastavljena kad je rat završio (nikad službeno proglašen jer je započeo kao građanski s obzirom da je u tom trenutku Hrvatska još službeno bila dio SFRJ).

Država na čelu s HDZ-om i Tuđmanom sve do njegove smrti omogućavala je silne beneficije ratnim veteranima što su “puhali u nacionalistički rog” i koje su ostale i do danas. Štoviše, dodatno su uvećane. Od Plenkovićevog HDZ-a ne može se očekivati da tu išta promijeni niti nakon ovih izbora, barem ne nabolje.

HDZ – stranka lažljivaca, lopova i licemjera

Evo nekih od tih beneficija… od izmišljanja “borbenih putova” preko lažiranja ratnih ozljeda i invaliditeta do davanja financijski i politički primamljivih sinekura i naprimjer “bespovratnih kredita” (ovaj oksimoron bio bi čak i zabavan da se ekipa razbacivala svojim novcem, a ne novcem poreznih obveznika).

Jugoslavenski SUBNOR bio je “malo dijete” prema onome što si dopuštaju razne formalne i neformalne udruge “proizašle iz Domovinskog rata” uz blagoslov i pomoć HDZ-a – uključujući i okupaciju javnih površina, prijetnje plinskim bocama kad HDZ nije na vlasti itd. te vrijeđanjem, prijetnjama i raznim drugim pritiscima prema “neposlušnima” kad je HDZ na vlasti. Takvi su najbolji vlastodržački kerberi.

Istovremeno dok HDZ tako kupuje socijalni mir podilazeći najnižim strastima od socijalne države u Hrvatskoj nema niti maloga s. Ali zato imamo besramne Vatikanske ugovore i sve besprizorniju gadljivo licemjernu katolibansku bratiju koja bi da zabranjuje ženama odlučivati o vlastitom tijelu; kojoj je pobačaj ubojstvo, ali likvidacija žive djece nije (kao niti bilo kog drugoga – ako nije “naše” nacionalnosti i vjere); kojoj je bolesno biti homoseksualni par koji želi posvojiti dijete, ali joj nije bolesno seksualno nasilje nad ženama i djecom. Ništa od toga nije nestalo dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a i hrvatske vlade niti treba očekivati da se to dogodi u njegovom novom premijerskom mandatu.

Moglo bi se tako nabrajati do sutra pa završiti naprimjer s bilo kojim od mnogih primjera verbalnih, ali i fizičkih napada temeljenih na šovinizmu, rasizmu pa sve do otvoreno fašističkih poruka koje HDZ ne osuđuje a neke dolaze i iz njegovih redova.

Dakle, stranka koja je uništila sve čega god se dotakla u ovoj državi (od ljudskih prava preko gospodarstva do pravosuđa, obrazovanja i kulture), samozaljubljeno pritom tepajući samoj sebi kako je tu državu stvorila, i sljedeće četiri godine moći će nastaviti svoje štetočinstvo jer iako tretira građane/birače kao zadnje budaletine opet je privukla mnošto da za nju glasa.

Ali to ne znači da se od danas neće baš ništa promijeniti. Bit će još gore. Bahati Andrej Plenković tek što je navodno “počistio” vrh HDZ-a od najrigidnijeg kadrovskog “tereta”, u strahu od cirkusantskog (ali time ništa manje opasnog) Domovinskog pokreta morao je reterirati i to je učinio prilično jadno.

Da bi smanjio moguću štetu od te “atomske zdesna” kukavički je zloupotrijebio strah od korona virusa neviđeno degutantnom manipulacijom Nacionalnim stožerom civline zaštite (računajući pritom da će o istom trošku “potaracati” i lijevu oporbu no SDP se “potaracao” sam). Učinio je to Plenković “žicajući” političke bodove na sve strane – od vrha Katoličke crkve preko pobjegulja iz HDZ-ovog okrilja do opozicije u vlastitoj stranci.

Pritom je, bez da je trepnuo, iskoristio raspuštanje Sabora i  vlastitu “tehničku” vladu šutnuo u kut davši si manevarski prostor da Stožer bez realnog pokrića “glumi” instituciju koja radi sve što Plenkoviću i HDZ-u u nekom trenutku treba.

Bernardić mi ne bi bio niti “predsjednik kućnog savjeta”

Ali sad je došlo vrijeme za naplatu. Da bi imao većinu u parlamentu pa formirao novu vladu Plenković  vjerojatno neće morati HDZ-u u koaliciju “pripustiti” one koji su kao formalno izborni suparnici bili “veći katolici od Pape” – dakle i one koji su pobjegli od HDZ-a kad su pomislili da je to bolje za njih pa i oni koje je Plenković sam potjerao. Ali to što ministri neće biti likovi poput Hasanbegovića, Zekanovića i sličnih još uvijek ne znači da smo dobro prošli.

Trebalo bi biti neviđeno naivan pa ne razumjeti da je naprimjer Domovinski pokret samo manje “umiveni” HDZ te da bi njihova koalicija u borbi za vlast (kad bi HDZ-u bila neophodna) zapravo bila prirodna unatoč svom “prekomjernom granatiranju” u predizbornoj kampanji.

Međutim Škoro i njegovi, koliko god redikulozni bili (dakle degutantni, ljigavi…da ne koristim još ružnija značenja te riječi) nakon izbora ipak imaju nemali ucjenjivački kapacitet čak i ako HDZ-u ne trebaju za običnu saborsku većinu.

Stoga, kao što nema šanse da novi saziv Hrvatskog sabora (bez obzira na neka zanimljiva nova lica, posebno većinu od budućih zastupnika iz liste“Možemo” ) generalno bude mnogo uljuđeniji nego prethodni još je manja šansa da nova vlada bude ozbiljnija i efikasnija od dosadašnje. Naprotiv.

Plenković dakle niti slučajno neće biti ništa bolji premijer nego što je bio a lako se može dogoditi da mu neki ministri koji bi, koliko god to izgledalo nestvarno, budu još gori od nekih kojih se morao riješiti zbog iritantnih afera. Niti sam HDZ neće biti bolja stranka. Zlo koje je ta stranka sve ove godine počinila ne može se izbrisati čak i kad bi to vrh HDZ-a iskreno želio.

Ne bih se također niti u bunilu kladio na to da će SDP s Bernardićem na čelu  biti ozbiljnija oporba nego do sada. Za SDP, a time i za hrvatsku politiku, najbolje bi blo da taj čovjek konačno ode s čela SDP-a (i bilo bi odlično da se to dogodi već danas). To je važno pogotovo što sve u Hrvatskoj ubrzano “ide k vragu” pa nisu isključeni pad buduće vlade i prijevremeni izbori kad se još dramatičnije poveća broj nezaposlenih, siromašnih, gladnih i ljutih ljudi. Želudac možda ne može misliti bolje od glave, ali ponekad se čini kao da može – pogotovo kad je prazan.

Tada će Hrvatskoj trebati sposobna i odgovorna stranka na vlasti (a to nikako  nije današnji SDP) i najbolji premijer kojega je ikada imala (a Bernardić to ne može biti niti u snu). Da Bernardić i ja živimo u istoj uzgradi ne bih digao ruku za njega da ga netko predloži za “predsjednika kućnog savjeta” a kao premijera teško mi ga je zamisliti čak i u šali.

I tako…po svemu sudeći, dobri moji ljudi, vrijeme je za opet “ić’ u partizane”. Samo…postoji mali problem. Nema nas tko povesti.

 

(Autor je novinar)

Foto MC Beograd