20.10.2019

Biti logičan do kraja

Jedna od najljepših pjesama velikog engleskog pjesnika Vilijama Blejka zove se „London“.

U njenoj posljednjoj strofi, pjesnik je skovao frazu „Marriage hearse“ što bi u prevodu bila „mrtvačka kola braka“.  

Čitajući ovu pjesmu više od stotinu i pedeset godina nakon što je napisana, filozof Emil Sioran bilježi da je šteta što je Blejk napisao „mrtvačka kola braka“ umjesto „mrtvačka kola ljubavi“ dodavši kako je ovo pjesnikovo sužavanje nešto zbog čega treba žaliti.

Sjetio sam se ove Sioranove replike nakon što sam u subotu u „Danasu“ pročitao jedan od najboljih političkih komentara objavljenih posljednjih mjeseci u našoj štampi.

Žanrovski, taj tekst nije (barem primarno) zamišljen kao politički komentar. Uostalom, u nadnaslovu stoji „Pozorišna kritika“.

Riječ je o tekstu „Konjunkturno protivljenje“, kritici iz pera Zlatka Pakovića, a povodom predstave „Sumrak bogova“ postavljene u Beogradskom dramskom pozorištu.

Zainteresovanog čitaoca pozivam da u internetskoj arhivi „Danasa“ pročita cijeli tekst; to neće biti gubljenje vremena, čak i ako ga ne interesuje pozorište.

Ja ću ovdje, za potrebe svog teksta, pokušati na najkraći mogući način da izložim njegovu osnovnu tezu.

Naime, Paković primjećuje da je „Sumrak bogova“ u režiji Jagoša Markovića predstava „o onome što jeste ovde i u ovome odsudnom času – o korozivnom grabljenju enormne moći, vlasti i prava na nekažnjeno nasilje, kandžama Srpske napredne stranke i njenog vođe Aleksandra Vučića.

I time dolazimo do najzagonetnijeg pitanja: otkud ova i ovakva predstava u Beogradskom dramskom pozorištu?“

Zatim Paković pojašnjava kako je „BDP jedan od prononsiranih i stabilnih stubova režima Aleksandra Vučića i SNS-a.

Jug Radivojević, upravnik BDP-a, s ponosom je potpisivao javno one liste podrške premijeru pa predsedniku Vučiću, a član je stranke koja je u saradničkom odnosu sa SNS-om“.

U pokušaju tumačenja ovog prividnog paradoksa Paković se poziva na memoarsko sjećanje Marsela Rajha-Ranickog na pozorišnu politiku u Trećem rajhu.

U najkraćem, na pozorišnim scenama u Hitlerovoj Njemačkoj gotovo da se nisu igrale predstave koje su bile propagandne ode režimu.

Naprotiv, nerijetko su na repertoaru bile postavke iz kojih su se mogli iščitati kritički akcenti spram Hitlerove politike.

Nacisti su, međutim, bili svjesni da je katkad oportuno tolerisati kritiku koja im ne nanosi ozbiljnu štetu.

Ovako Paković završava svoj tekst: „Dakle, kao što građani pristaju na saradnju sa nedemokratskim režimom, da bi zadržali privilegije, i nedemokratski režim pristaje na saradnju s kritikom, da bi zadržao moć, vlast i pravo na nekažnjeno nasilje.

Bitno je da se ta kritika obavi na mestu koje režim poseduje. Takva kritika, perverzno je konjunkturna.“

Na prvi pogled, ovdje se nema šta ni dodati ni oduzeti.

Čak i ona inače odbojna navada prizivanja Hitlera i nacista kod svake moguće paralele sa autoritarnim i nedemokratskim vlastima, ona ista stvar koju duhovito prokazuje takozvani Godvinov zakon, ovdje nije višak, pošto je Paković ne isisava iz malog prsta, nego se osvrće na tematski okvir samog „Sumraka bogova“.

A opet, nije da tekst nije osiromašen sioranovskim „sužavanjem“.

Paković, naime, kritički ton ove predstave odbacuje zarad činjenice da ona nastaje „na mestu koje režim poseduje“.

Iz prethodnog dijela teksta doznajemo kako je mjera tog posjedovanja činjenica da je Jug Radivojević član Ljaljićevog SDP-a odnosno da je potpisao neki od kolektivnih iskaza podrške Aleksandru Vučiću.

Da li je, međutim, Bitef teatar u imalo manjoj mjeri „mesto koje režim poseduje“?

Ili Bitef festival? Ili Narodno pozorište? Ili Atelje 212? Ili JDP? Ili novosadska pozorišta? Ili niška?

Naposljetku, zašto ostati kod pozorišta?

Možemo da pređemo na medije.

Da li je RTS „mesto koje režim poseduje“? Ili „Politika“? Ili „Blic“? Ili „Vreme“? Ili „N1“? Ili „Danas?“

Šta je kriterijum bivanja „mestom koje režim poseduje“?

Naslonjenost na državni budžet? U kojem procentu?

U državi poput Srbije teško je opstati u bilo kojem nekomercijalnom sektoru bez kolikog-tolikog oslanjanja na državu.

Nižem ova pitanja retorički, ali bez cinizma.

Čini mi se, naime, da je ovakav tip osvrta nepravedan prema Jagošu Markoviću kao što bi u sličnoj situaciji bio nepravedan prema bilo kome. (Pozorišnim Beogradom se već godinama širi priča o želji Olivera Frljića da režira autorski projekat „Aleksandar Vučić“; može li se a priori reći da bi ta predstava, ako se u nekom trenutku i postavi, bila „perverzno konjunkturna“?)

Da je Marković postavio nekakav apolitični vodvilj, bio bi optužen da ignoriše stvarnost.

Da je postavio predstavu u slavu velikog vođe i zlatnih dana Srbije, bio bi ismijan kao bot-sendvičar.

Ovako, postavio je predstavu čiju je kritičku oštricu nemoguće ignorisati, a opet se to proglašava „perverzno konjunkturnom kritikom“.

I to je, naravno, legitimno, ali onda istim tim aršinom valja suditi svima i svakome. Jer postoje situacije u kojima je kompromitantno svako učešće u javnom životu.

Takva su, recimo, vremena okupacije.

Slavne su priče o Milošu Đuriću i Ivi Andriću u Beogradu pod vlašću Milana Nedića i nacista.

Ali u takvim situacijama je jednako kompromitantno režirati u pozorištu i pisati novinske prikaze pozorišnih predstava.

Druga je stvar slobodna teritorija, samo je pitanje ima li je i gdje je i ko određuje koja je teritorija (ili „teritorija“) slobodna, naravno, ako uopšte prihvatimo analogiju sa okupacijom.

U „Mitu o Sizifu“ Alber Kami piše: „Uvijek je lako biti logičan.

No, gotovo je nemoguće biti logičan do kraja.“

Pred najstrastvenijim kritičarima aktuelnog poretka, onima koji ga nazivaju diktaturom i porede ga sa zločinačkim režimama iza kojih su ostali logori, masovne grobnice i debeo krvav trag, je upravo taj „gotovo nemoguć“ zadatak da vlastitu logiku primijene i na sebe same, odnosno da autorefleksijom pokušaju da osvijeste sopstveni položaj.

 

(Autor je književnik, prevodilac i novinar)

Tekst je izvorno objavljen u dnevnom listu Danas

Foto MC Beograd