30.08.2019

Sukob Ilariona Ruvarca i Pantelije Srećkovića

Na počecima moderne srpske istoriografije – negde na kraju početka, preciznije govoreći – nalaze se dva istoričara, dve karijere, dve biografije, čija bi se međusobna suprotnost teško mogla zamisliti većom.

Jedan od junaka ove priče je Pantelija Srećković (1834–1903), poreklom iz seljačke šumadijske porodice iz Krčmara, daroviti mladić koji se probijao kroz život, poput malobrojnih u ono doba – velikom željom za znanjem.

Tako je posle školovanja u Srbiji dospeo do fakultetskog obrazovanja u Kijevu, odakle se vratio spreman da ubrzo preuzme katedru za opštu, a potom za nacionalnu istoriju na beogradskom Liceju, kasnije Velikoj školi (pretečama Beogradskog univerziteta). Na tom položaju ostaće od 1859. do 1894. godine.

Osim toga, Srećković je bio i član Srpskog učenog društva i, iz njega ponikle, Srpske kraljevske akademije (1886), a bio je aktivan i u političkom životu, kao član Liberalne stranke.

Sa druge strane – Jovan Ilarion Ruvarac (1832–1905), sin sveštenika iz Sremske Mitrovice, učenik Karlovačke gimnazije, student prava u Beču, potom monah na raznim položajima u jerarhiji i, konačno, arhimandrit fruškogorskog manastira Grgetega (od 1874).

Ipak, životu u manastiru posvetiće se tek od 1882. i to više zbog netrpeljivosti ondašnjeg patrijarha Germana prema Ruvarcu, kojeg je patrijarh u suštini oterao iz Sremskih Karlovaca.

Još tokom studija u Beču Ruvarac se s velikom strašću posvetio izučavanju istorije, pravdajući kasnije i izbor monaškog puta upravo ambicijom da se bavi izučavanjem prošlosti: „Ja sam ušao u red monaški misleći da ću u redu tom moći produžiti započeti u Beču rad, da ću moći nastaviti rad starih naših pisaca… koji su svi monaškom redu pripadali“.

Skroman u svemu ostalom osim u znanjima i polemičkom duhu, arhimandrit Ruvarac, sa do tada neviđenim žarom, zanimaće se srpskom istorijom sve do smrti, zasluživši da sa punim pravom bude nazvan osnivačem srpske kritičke istoriografije.

Strah da se ovaj istraživački žar ne razgori uticao je, verovatno, čak i na to da je Ruvarac sa zebnjom iščekivao moguće imenovanje na episkopski položaj 1886, što se zahvaljujući i njegovom ličnom zauzimanju nije dogodilo: „Hvala milostivom Bogu – stvar se svršila i ja nisam postao episkop“, pisao je Ruvarac.

Politički je bio izrazito konzervativan, legitimističkih pogleda na nacionalno pitanje, a i u nekim drugim pogledima mnoge bi iznenadila njegova, danas bi se reklo – netolerantnost.

Okrenimo se sada radu ove dvojice istoričara. Srećković je bio predstavnik romantičarske istoriografije, koja je umnogome počivala na zabludi da je narodno stvaralaštvo pouzdan istorijski izvor za događaje o kojima se u pojedinim manifestacijama narodnog stvaralaštva govori.

Odakle je – u svojim školskim danima ili mimo školskog gradiva – skupljao znanja i shvatanja o istoriji tema je za sebe, ali je do zrelog doba Srećković uspeo da prikupi impresivnu kolekciju predrasuda, poluistina, iščašenih koncepcija i šovinističkih naklapanja, kojih se kao tobožnjih „istorijskih činjenica“ čvrsto držao celog života: ostajao je savršeno otporan na argumente u vidu istorijskih izvora i istraživanja, kao i na razvoj istoriografskog metoda.

U slučaju predstavnika srpske romantičke istoriografije profesionalni fokus je i bio na podsticanju nacionalne misli pa se, kako je isticao naš istaknuti medievista Sima Ćirković, kod njih „eventualna metodološka načela ne mogu ni odgonetnuti, osim možda jednog, a to je da u srpskom slučaju oruđa istorijske kritike ne treba primenjivati, jer se time ruše narodne svetinje i slabi nacija“.

Kod Srećkovića se ova „metodološka načela“ manifestuju u svom kolosalnom voluntarizmu.

U dvotomnoj knjizi Istorija Srpskog naroda (1884, 1888), predviđenoj za udžbenik na Velikoj školi, ali i u drugim svojim radovima, Srećković je „prosipao“ ovakve „bisere“: „divlji Arnautaši“ u stvari su poturčeni Srbi; Dubrovnik i Split, pa i Zagreb, jesu stari srpski gradovi, kao uostalom i Skadar i današnja Sofija; Hrvati su srpsko pleme, koje je izgubilo karakter slovenskog naroda pod uplivom sa Zapada, pa danas „besvesno“ slušaju misu; Ljudevit Posavski (vođa ustanka na prostoru Hrvatske iz IX veka – prim. S. M.), u stvari je bio „veliki patriota srpskih posavskih plemena“, koji je skupljao „srpsku snagu rasturenu po sitnim plemenskim državicama“; Hrvate je prokleo jedan njihov kralj u trenutku kada je na njega izvršen atentat, rekavši: „i da bi veće nigdar neimali gospodina od svojega jezika, nego vazda tuđu jeziku podložni bili“, zbog čega se Hrvati ne mogu izboriti za sopstvenu državu; vekovi koji su prethodili slomu hrvatske države na Gvozdu 1102. godine „nesu ostavili ništa drugo u narodu, osim hrišćanstva na tuđem nerazumljivom jeziku, sa zabranom ratovati izvan Hrvatske, pa zato hrišćanstvo nije bilo kadro da razvije svest u narodu kao jednom organizmu“; „Blgari“ nemaju nikakvih istorijskih tradicija, a sama reč Bugarin dolazi od latinske reči vulgus, što znači „svetina, podjarmljeni, izmećari, raja“ i tome slično.

Najveći deo ovde navedenih Srećkovićevih besmislica uspeo je da stane na nekoliko stranica predgovora njegovom „kapitalnom“ delu – Istorija srpskog naroda. Taj predgovor Srećković je iskoristio i za sasvim konkretnu „nacionalnu pedagogiju“. Pošto je Srećkovićeva knjiga nastajala i izašla neposredno posle završetka srpsko-turskog rata 1878. godine, opisujući scene oslobođenog Niša, Srećković čitaoce upozorava na „mudru izreku jednog patriote“:

„I ako se srpski steg posred Niša vije, 

Opet za to Kosovo osvećeno nije.”

U istom smislu, tek da ništa ne ostane nedorečeno, sam Srećković se pita:

„Pa zar mi, novi Srbi, da ne vaspostavimo Staru Srbiju?“

Ukazujući na smer nove ratne akcije u predgovoru knjige, u njenom pogovoru Srećković se takođe obraća čitaocu skrećući pažnju na „izuzetno narodni srpski običaj“ – slavu, pa kaže: „Doklen je budemo slavili, dotlen će se slaviti i srpsko junaštvo i ljubav prema svakom bratu Srbinu i prema opštoj srpskoj zemlji“.

Između predgovora i pogovora knjige odvija se čitava naopaka istorija iz pera, mašte i manipulatorskog poriva Pante Srećkovića, ali držim i da je ovo do sada rečeno dovoljno za opštu sliku o kakvom se „istoriku“ radi.

Ruvarac je bio istoričar drugačijeg usmerenja – sasvim u tradiciji ondašnje razvijene kritičke istoriografije.

Sukob dvojice istoričara takvih profesionalnih svetonazora bio je neminovan, a varnice su mestimično izbijale od ranih dana njihovog bavljenja prošlošću, kadšto uzimajući formu malih skandala.

Kada je, primera radi, Ilarion Ruvarac u knjizi Dve studentske rasprave (1882) oštro kritikovao Pantu Srećkovića zbog tvrdnji potonjeg da se u narodnim pesmama nalazi sušta istorijska istina (što je Ruvarac odlučno osporavao) u Srbiji je, zbog oporih Ruvarčevih reči na račun Srećkovića na stranicama te knjige, bila onemogućena njena distribucija, „van ako se ‘Predgovor’ pa i ‘Pogovor’ iz te knjižice iščupaju“. Ali prava stvar dolazi tek sa pojavom Srećkovićeve Istorije srpskog naroda, 1884.

Uzimajući u Prethodnom prikazu (1885) „pod nož“ svoje kritike Srećkovićevu Istoriju srpskog naroda, Ruvarac je naročito isticao da je jedan od većih problema već i taj što je takvu „paškvilu na istoriju“ izdalo ondašnje Srpsko učeno društvo, koje će samo neku godinu potom prerasti u akademiju nauka.

Osvrćući se na Srećkovićeve navode sa prvih stranica knjige (od kojih sam samo neke pomenuo), Ruvarac je sa velikim ogorčenjem pisao da „takvog smešnog, da ne kažemo ludog predgovora, ne napisa od kad se piše i štampa do danas jošt niko u kom narodu ni na kom jeziku“.

Idući od jedne do druge Srećkovićeve mistifikacije, netačnosti, pa i otvorenih falsifikata, Ruvarac je ubedljivo dokazivao da Srećković niti poznaje istorijske izvore, niti one za koje zna savesno koristi, da latinski ne zna „ni onoliko, koliko jedan gimnazijalac u IV. razredu treba da zna“, kao i da je čitava tendencija njegovog dela da bude patriotska pedagogija.

Nazivajući Srećkovića „preteranim patrijotom“, kod kojeg je „jače čuvstvo i želja od uma i razuma“, ocenjivao je, bez preterivanja, da „Pantina istorija“ ne vredi mnogo, „upravo da ništa ne vredi, i da je za Srbiju i Srpstvo velika sramota što je takva istorija puštena u svet“.

Ruvarac je iz pogrešnih Srećkovićevih lociranja određenih mesta zaključivao da je ovome svojevrsna strast pojedine srpske srednjovekovne gradove „odmaknuti dalje na istok i jug a time razmaknuti granice srpske države“.

Kritikujući ovu tendenciju Srećkovićevog dela, Ruvarac se bez okolišanja obračunavao sa „šovinistom Pantom“ i njegovim „radom oko širenja misli o srpskom ujedinjenju“, ističući da po Balkanu ne bi smeo „s Pantom vrat lomiti po lošem zanatu oko širenja pomenute misli“, što je Srećković činio zloupotrebom autoriteta nauke.

Sukob je imao i svoju žovijalnu stranu. Srećković nije bio ni izbliza tako oštar polemičar kakvim se pokazao Ruvarac, sušta suprotnost predstavi usiljene monaške smernosti.

A nije bio ni naročito originalan. Pisao je da, shvativši da ima posla „ne s naučarom, nego s ludakom i neznalicom“ nema nameru da se upušta „u razgovor s ludakom i najvećim srpskim dušmaninom“ Ruvarcem.

Srećković je u polemici oživljavao i staru tenziju između Šumadinaca i Prečana: „Nisam ja kriv što mi je deda prolio krv za oslobođenje ’Šumadije’ i što mi roditelji nisu prebegli u Austriju, da se rodim u podkriliju Fruške Gore…“

Pored toga, aludirajući na strane antinacionalne uticaje, Srećković je Ruvarca i njegove istomišljenike moralno osporavao kao „prokrijumčarene istoričare“, a profesionalno ih je omalovažavao kao „naučne došaptače“ i „kliku za uzajamno hvaljenje“.

Ruvarac je – možda je to samo pitanje afiniteta – ipak bio polemičar kudikamo raskošnijih jezičkih bravura.

Što u njegovoj javnoj polemici, što u privatnoj prepisci (uz Ruvarčevo priznanje sopstvene „antipantije“), Srećković je „običan krpa“, „fušer“, „drljavi Panta“, „šenuti Panta“, „antipatični beogradski Panta“, „sujemudreni Panta“, „smetenjak beogradski“, „šarlatan“, „kraljevsko-srpski istoriograf“, „beogradski kočoper“, „Pan-Srb“.

Ruvarac je Srećkovića sa ironijom nazivao „prvim predstavnikom svekolikog Srpstva“, „najvećim Srbinom među Srbima“, „najvećim Srbinom na jugu slovenskom“.

Srećkovićevi napadi su, prema Ruvarcu, „zvekanski“, pa zato ne treba obraćati pažnju na njegova „ćaskanja“. On, prema Ruvarčevim uverljivim i tačnim dokazivanjima, „krpari“, „poslužuje (se) ruskim piscima… kako ume i kako može, gdešto izostavljajući, gdešto od svoga dodajući“.

Tako je i nastala ta Srećkovićeva Istorija od koje će biti „i štete i sramote i za Veliku školu i za društvo ono, koje je moglo takvu nakaradu i paškvilu na istoriju o svom trošku izdati a neće služiti na čast ni samoj vladi koja daje prilike i koja uzima u zaštitu čoveka nespremna i nesposobna za pisanje srpske istorije“.

Srećković piše „knjige i rasprave na sramotu naroda, u kojega književnost takve knjige i takve rasprave spadaju“ i treba da se zapita „zašto piše srpsku istoriju, kad zna, kad on pozitivno zna, da nije za taj posao, i da mu za taj posao, osim jedine puste volje i svraba, sve drugo, što je preko nužno, nedostaje“.

Kada je Srpsko učeno društvo preraslo u akademiju među njenim, kako se tada govorilo – pravim članovima našao se i Panta Srećković, ali je 1888. u redove akademije primljen i Ilarion Ruvarac.

Stojan Novaković je pismom čestitao Ruvarcu prijem u najvišu ustanovu nauke, ali je Ruvarac u prepisci sa Konstantinom Jirečekom u svom maniru dvojio: „Kakvo lice da napravim na to Stojanovo čestitanje: da li slatko ili nakiselo ili mračno?“

Par decenije više od jednog veka deli nas od Ruvarčeve i Srećkovićeve epohe i sasvim je moguće da će njen sadržaj privući sasvim ograničenu pažnju izvan kruga ljudi koje ta prošlost zanima.

Ali ta je prošlost, poznato je, na razne načine zapretena u sadašnjosti. Ili obrnuto, sasvim svejedno. Tu, naravno, mislim na neke strukturne pojave, a ne na puke analogije.

Naime, posmatrajući naučni opus i njegovu središnju delatnost, teško je reći koje su tačno zasluge Pantelije Srećkovića i koja je vrednost njegovog dela. Ako se ima u vidu njegov uticaj na obrazovanje čitavog niza generacija, tu je upitnik još veći.

Tek, jedna beogradska ulica nosi njegovo ime, pa bi se moglo zaključiti da je stanovište donosioca takve odluke bilo da je Pantin partiotizam, preteran ili ne, vredan takvog poštovanja i značajniji u poređenju sa štetom koju je činio nauci, koja njegovom radu vrednost s pravom odriče.

Sa druge strane, nije lako odgovoriti na pitanje da li i Ilarion Ruvarac ima ulicu u Beogradu.

Možda se iza Ruvarčeve, na Paliluli, skriva upravo Ilarion, ali bi to lako mogao biti bilo koji od braće Ruvarac (skloniji sam da verujem da je u pitanju Dimitrije).

Da li je ova palilulska ulica baš nazvana po Ilarionu trebalo bi proveriti po komisijskim odlukama, ali i ta nedoumica zapravo reflektuje jednu zakonomernost: otvoreno nepristajanje na obogotvorenje nacije nužno donosi neki oblik društvenog izopštenja, čak i onda kada, paradoksalno, postoji manifestno poštovanje.

Za Srećkovića se zna da je bio naučni šarlatan, ali je njegov patriotizam bio neupitan. Za Ruvarca se, pak, pouzdano zna da je kao naučnik bio kritičan i pouzdan, ali se u raznim aluzijama ili sasvim eksplicitno u pitanje dovodi njegova „nacionalna pravovernost“.

Šta od to dvoje ima prioritet u širem kontekstu – a često su nacija i kritičnost u prikazu njene istorije nepomirljivi – nije teško zaključiti. Slučaj dve beogradske ulice tu može biti tek samo zgodna koincidencija.

Mogu i danas studenti učiti da je „rodonačelnik kritičkog pravca srpske istoriografije Ilarion Ruvarac“, ali nas to papagajsko ponavljanje ne može odvojiti od pitanja: ko je, zapravo, pobedio u sukobu koji sam ovde svedeno prikazao?

Razume se, imena ličnosti kojima sam se u ovom tekstu bavio danas nešto znače gotovo jedino profesionalnim istoričarima. Ipak, konkretna dilema, na koju me je inspirisao slučaj sa beogradskim ulicama, može se razložiti na tri pitanja.

Prvo je pitanje pravde, a ne praktičnih posledica ovakvog ili onakvog naziva jedne ulice (u manje-više nepostojećoj javnoj percepciji ličnosti o kojima je reč). Drugo je pitanje odnosa prema toj pojavi od strane onih koji o svemu tome imaju znanje.

Treće pitanje je koga bi od dvojice pomenutih pisaca srpske istorije sami ljudi izabrali za eponimnu ličnost svoje ulice, kada bi se informisali o obojici.

Od toga kako svako za sebe odgovori na ova pitanja zavisi i odgovor na osnovnu dilemu: ko je, zapravo, izašao kao pobednik iz sukoba koji je doneo (takozvanu) „pobedu kritičke istoriografije“?

 

(autor je istoričar)

Tekst je izvorno objavljen na Peščaniku.

Foto MC Beograd