13.11.2018

Tragedija pred našim očima

Medijski servisi vlasti prikrivaju ceđenje suve drenovine preko uspavanke o doznakama. Naš najstariji dnevni list Politika tako u tekstu „Odliv mozgova, priliv doznaka“ od 4.11.2018. zaključuje tri stvari:

1. Ljudi koji napuštaju Srbiju su naša najbolja investicija jer oni u proseku kroz doznake transferišu 3 mlrd. evra, odnosno 3,5 mlrd. USD godišnje, što je oko 8% srpskog BDP-a.

2. Nisko i srednjeobrazovana radna snaga je daleko izdašnija u doznakama od visokoobrazovane radne snage, zbog čega se gubitak visokoobrazovane radne snage ne može kompenzovati doznakama.

3. Direktno sledi iz prethodnog: odlazak nisko i srednjeobrazovane radne snage može se uspešno kompenzovati njihovim godišnjim transferima novca u rodnu grudu.

Na prvom mestu da konstatujemo notorno: doznake nisu i ne mogu biti investicija.

One su milosrđe ograničenog veka trajanja (doći će doba kada naši migranti više neće imati kome da šalju novac) koje se koristi za potrošnju, velikim delom proizvoda koje su, između ostalih, proizveli naši migranti u inostranstvu (hroničan deficit računa roba i usluga platnog bilansa). Investicije podrazumevaju odricanje od potrošnje radi izgradnje kapitalne baze sa ciljem povećanja buduće proizvodnje i potrošnje.

Dakle, efekti potrošnje se troše u sadašnjosti, dok se efekti investicija očekuju u budućnosti. Tu se nalazi i ključna razlika između bogatih i siromašnih zemalja – bogate su okrenute budućnosti, a siromašne sadašnjosti i prošlosti.

Pozabavimo se sada zaključcima teksta. Prema Politikinom članku „Obrazovani godišnje ‘odnesu’ milijardu evra odlazeći iz Srbije“ od 17.10.2018. obrazovanje deteta prosečnu srpsku porodicu košta 210 evra mesečno (30% od dve prosečne mesečne plate koje iznose po 350 evra) i tom se iznosu mora dodati 35.000 evra koliko državu u proseku košta visoko obrazovanje po studentu.

Uzeto je da studenti studiraju do 25 godine i da zemlju godišnje napusti 30-60.000 ljudi od kojih je četvrtina obrazovanih. U ovom članku se, na osnovu ovih parametara, zaključuje da mladi visokoobrazovani godišnje „odnesu“ oko milijardu evra.

Ova računica je izvedena samo na osnovu direktnih troškova obrazovanja. Greška je, međutim, u tome što su zanemareni oportunitetni troškovi. Najveći trošak obrazovanja su propušteni prihodi koji su mogli da budu zarađeni za vreme školovanja. To je i razlog zbog kojeg su deca u siromašnim zemljama sveta neobrazovana – propušteni prihodi od obrazovanja dece nepriuštivi su za siromašne porodice.

U konkretnom slučaju, možemo uzeti srednju vrednost – da godišnje Srbiju napusti 45.000 ljudi od kojih je 11.250 visokoobrazovano.

Ako pretpostavimo da preostalih 33.750 ima srednju školu, direktni troškovi njihovog obrazovanja su jednaki 1,5 mlrd. evra (33.750 x 210e x 12 meseci x 18 godina) dok su oportunitetni troškovi, ako uzmemo da se radno sposoban postaje sa 16 godina (što znači da računamo 3 godine od 16 do 18 kada se završava srednja škola) i da su propušteni prihodi jednaki 350 evra mesečno (prosečna plata), jednaki 425,3 mil. evra (33.750 x 350e x 12 meseci x 3 godine).

Dalje, u tekstu je izračunato da je u prosečnog visokoobrazovanog čoveka uloženo 100.000 evra što znači da su direktni troškovi jednaki 1,125 mlrd. evra (11.250 x 100.000), dok se oportunitetni troškovi računaju u periodu od 10 godina (od 16 do 25 godine) i oni iznose 472,5 mil. evra (11.250 x 350e x 12 meseci x 10 godina). Kada sve ove troškove saberemo dobijamo iznos od 3,6 mlrd. evra što je jednako 4,1 mlrd. USD.

Drugim rečima, ukoliko stavimo u odnos godišnji iznos doznaka i direktne i oportunitetne troškove obrazovanja, mi smo na godišnjem gubitku u iznosu od 600 mil. USD (3,5 – 4,1 mlrd. USD).

Ali tu nije kraj. Najznačajniji gubici su, na prvi pogled, manje vidljivi i odnose se na to šta su zemlje-destinacije dobile emigracijom, a šta smo mi izgubili u terminima ostvarene proizvodnje, tehnološkog progresa i inovacija.

Da bismo dodatno pokazali svu besmislenost ovih zaključaka, poslužićemo se McKinsey Global Institute studijom People on the Move: Global Migration’s Impact and Opportunity iz decembra 2016. Prema ovoj studiji, migranti su u 2015. činili 3,4% svetske populacije i doprineli su kreiranju 9,4% globalnog BDP-a.

Od ovog broja, njih 90% su dobrovoljni migranti, dok su ostatak izbeglice i tražioci političkog azila. Takođe, 65% ovog broja su migranti koji se kreću ka razvijenim zemljama dok se 50% njih kreće iz zemalja u razvoju ka razvijenim zemljama.

Iako predstavljaju samo 3,4% svetske populacije, migranti su disproporcionalno doprineli stvaranju globalnog BDP-a (skoro troduplo više) najviše zahvaljujući činjenici da se 50% njih uputilo iz niskoproduktivnog okruženja zemalja u razvoju ka visokoproduktivnim razvijenim zemljama.

Samo migranti iz zemalja u razvoju kreiraju 60% ukupnog globalnog BDP-a proizvedenog od strane migranata. Rad u produktivnijem okruženju je učinio da je kreirano dodatnih 4% globalnog BDP u odnosu na ono što bi bilo kreirano u svetu bez migracija.

Takođe, ovi tokovi radne snage su veoma značajni za razvijene zemlje koje imaju problem niskog prirodnog priraštaja i ubrzanog starenja stanovništva jer na taj način dobijaju radnu snagu koja im nedostaje za popunjavanje novih radnih mesta neophodnih za privrednu ekspanziju.

Zbog toga, iako su destinacija za 65% migranata, razvijene zemlje su 2015. prisvojile više od 90% ukupno kreiranog globalnog BDP-a od strane migranata što čini, u proseku, 13% njihovog BDP-a.

Istovremeno, na ogromnom gubitku su upravo zemlje u razvoju koje napuštaju migranti. U 2014. zemlje porekla su u vidu doznaka od strane migranata primile 8,7% globalno kreiranog BDP-a. Ukoliko pretpostavimo da ovaj prosek važi za Srbiju, to jest da naši migranti nama transferišu 8,7% onoga što proizvedu u svetu, to znači da svetu ostaje 43 mlrd. USD godišnje.

S obzirom na to da, kao što smo pomenuli, 90% ovako kreiranog BDP-a ostaje razvijenim zemljama, to znači da one prosečno godišnje prihoduju 38,7 mlrd. USD od naših migranata.

Iste godine su migranti iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju transferisali 5,5% njihovog globalno kreiranog BDP-a (64% ukupnih svetskih doznaka) i ovaj iznos je, prema proceni studije, za 50% niži od iznosa koji bi ovi migranti generisali u svojim zemljama da ih nisu napustili.

Dakle, po ovom osnovu, godišnje gubimo minimum 11% onoga što su naši migranti proizveli u svetu (pošto je izvesno da više od 64% doznaka koje primamo potiču iz razvijenih zemalja) što je jednako 5,2 mlrd. USD (11% od 43 mlrd. USD + 4,1 mlrd. USD).

Kada se ovom iznosu doda neto gubitak od 600 mil. USD kao razlika između godišnjih direktnih i oportunitetnih troškova obrazovanja onih koji napuštaju zemlju i doznaka, dobija se iznos od 5,8 mlrd. USD što je 2017. iznosilo 14% srpskog BDP-a.

Ovi gubici su katastrofalni. U dugom roku, kumulativni efekti ove preraspodele znače eksponencijalne divergencije u razvoju razvijenih zemalja i zemalja u razvoju i tome ključno doprinosi odliv mozgova. Prema McKinsey studiji, doprinos visokoobrazovnih migranata u kreiranju 9,4% globalnog BDP-a je jednak zajedničkom doprinosu nisko i srednjeobrazovanih migranata.

To je zbog toga što je znanje jedini faktor proizvodnje za koji ne važi zakon opadajućih prinosa. Drugim rečima, što se znanje više konzumira to su veći efekti.

Obrazovanje je privatno dobro – karakterišu ga i rivalitet i isključivost. Sa druge strane, ključni proizvod obrazovanja je izvorno znanje (basic knowledge), ono što su klasični Grci nazivali episteme, to jest teorijsko, apstraktno znanje, koje je javno dobro par excellence.

Na primer, kada naučnik dođe do proboja u rešavanju matematičkih jednačina, to znanje je svima dostupno i nije isključivo. Centri proizvodnje izvornog znanja su univerziteti i njihovo finansiranje je najčešće budžetsko ili na osnovu donacija jer su investicije u izvorno znanje izuzetno skupe i rizične – niko ne zna šta će biti otkriveno i da li će ta otkrića imati profitabilnu upotrebu.

Zbog toga privatni sektor najčešće ne investira u izvorno znanje. Sa druge strane, što je jednom društvu više naučnih otkrića na raspolaganju, veća je verovatnoća da će neka od njih biti iskorišćena za kreiranje novih proizvoda ili efikasniju i jeftiniju konzumaciju postojećih.

U sledećem koraku, esencijalna je uloga privatnog sektora da transformiše ova otkrića u vidu izvornog znanja u konkretne proizvode i usluge. Ovo je nivo praktičnog znanja (practical knowledge), to jest techne, kako su ga klasični Grci zvali.

Na kraju, kroz patente se ova otkrića i inovacije privatizuju i štite. Ali tu se proces ne završava jer novostečena praktična znanja postaju novi input za napredak u izvornom znanju i tako u krug – izvorno znanje i na njemu zasnovane inovacije eksponencijalno rastu.

Na primer, 2015. u SAD, tehnološki najnaprednijoj zemlji sveta, strani državljani su bili vlasnici više od polovine ukupno registrovanih patenata. Takođe, u 2016. je više od polovine start-up-ova ukupne vrednosti iznad jedne milijarde USD (unicorns), čiji je potencijal rasta i kreiranja novih poslova ogroman, u svom vlasništvu imalo barem jednog migranta.

Od ukupnog broja kompanija na Fortune 500 listi, koje zapošljavaju preko 10 miliona ljudi širom sveta, njih 40% osnovala je prva ili druga generacija američkih migranata.

Ne manje važno, masivan priliv niskokvalifikovane radne snage je omogućio domaćem stanovništvu da se fokusira na obrazovanje. U 1950. samo 50% zaposlene američke populacije je posedovalo srednjoškolsku diplomu.

Svega 6 dekada kasnije ovaj broj se popeo na 95%. Na taj način se povećava jaz u nivou obrazovanja stanovništva razvijenih i nerazvijenih zemalja, a samim tim se eksponencijalno povećavaju divergencije u razvoju.

Uzmimo podatke iz Politikine uspavanke o doznakama po kojoj najviše doznaka dolazi iz Nemačke i Švajcarske. U 2008. je BDP Nemačke bio 76 puta veći od srpskog, dok je 2017. bio 89 puta veći. Slično tome, švajcarski BDP je 2008. bio 11 puta veći, dok je 2017. bio 14 puta veći. Ove disproporcije su očigledne i na globalnom nivou.

Prema podacima Svetske banke 2017, sedam najrazvijenijih ekonomija sveta (G7: SAD, Japan, Kanada, Italija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Nemačka) kojima bi trebalo dodati Kinu kao svetskog tehnološkog giganta, proizvelo je 61,6% globalnog BDP-a. Sa druge strane, udeo nerazvijenih zemalja u globalnom BDP-u se smanjuje jer, nasuprot zemljama-destinacijama, ove zemlje ostaju bez znanja što vodi eksponencijalnom padu u produktivnosti.

Tako je studija o posledicama emigracije u OECD zemljama utvrdila da odlazak obrazovanih ljudi i gubitak koji tako nastaje zbog izostanka pozitivnih eksternalija pa samim tim i pada u produktivnosti domaće ekonomije, može voditi padu prosečnih primanja lokalnih niskokvalifikovanih radnika u iznosu do 7%.

Poseban je problem urušavanje domaćeg tržišta radne snage pa samim tim i domaće ekonomije u slučaju masovne emigracije. Takav su slučaj, na primer, Gruzija i Jermenija, kojima se, i pored pozitivnog prirodnog priraštaja, usled masovne emigracije radna snaga smanjila za 15 i 27% respektivno u poslednjih 25 godina.

Ovaj scenario preti i nama jer je kod nas prirodni priraštaj negativan – 35-38.000 ljudi godišnje više umre nego što se rodi, dok nam je prosečna starost 43 godine. Ako tome dodamo 45.000 ljudi koji u potrazi za boljim životom odavde beže glavom bez obzira, Srbija godišnje ostaje bez 80.000 ljudi.

Takođe, odliv mozgova – naučnika, inženjera, lekara – može da stvori rupe na tržištu rada koje je nemoguće popuniti. To je posebno slučaj u Podsaharskoj Africi i nerazvijenim privredama Azije u kojima je između trećine i polovine obrazovanog stanovništva napustilo domovinu.

Moguće je da nam preti i ovaj scenario jer, na primer, prema pisanju Politike u članku „Godišnje odlazi 800 doktora“ od 10.11.2018: u proteklih 20 godina Srbiju je napustilo oko 10.000 lekara; godišnje je napusti više od 800 lekara (što je na nivou generacije brucoša Medicinskog fakulteta u Beogradu); Nemačka naše medicinske radnike regrutuje još u srednjoj školi jer im je to jeftinije nego da školuje sopstvene kadrove; 150 zdravstvenih ustanova se susreće sa problemom manjka radne snage.

Slično tome, prema istraživanju ministarke bez portfelja zadužene za demografiju i populacionu politiku, u saradnji sa Ministarstvom prosvete i Republičkim zavodom za statistiku sprovedenom na uzorku od 11.013 srpskih akademaca, utvrđeno je da njih trećina želi da napusti zemlju zbog nemogućnosti nalaženja posla u struci, slabo plaćenog posla i niskog životnog standarda. I ne samo to – njih 70% očekuje pomoć rodbine i prijatelja koji već žive u inostranstvu.

Da li da zaključimo, u Politikinom stilu, da je dobro da ovi mladi obrazovani ljudi odu jer će oni sutra, u 70% slučajeva, podržavati odlazak novih mladih obrazovanih naraštaja? Eto nama novih doznaka, zar ne?

I na kraju pomenimo gubitke koje je nemoguće izraziti i izmeriti u terminima novca. Oni su neprocenjivi.

Kao što je senator Robert Kenedi u svom govoru od 18.3.1968. na Univerzitetu u Kanzasu istakao, BDP-om se ne može izmeriti „zdravlje naše dece, kvalitet njihovog obrazovanja ili radost njihove igre. On ne uključuje lepotu naše poezije, snagu naših brakova, inteligenciju naše javne debate ili integritet naših državnih službenika.

Njime se ne meri naš razum, naša hrabrost, naša mudrost, naše učenje, naša saosećajnost ni naša odanost otadžbini. Ukratko, njime se meri sve, osim onoga što život čini vrednim življenja.“

Gubitak ljudi je neprocenjiv i ne može se ničim kompenzovati. Posebno ne doznakama.

Ovoj tragediji se raduju samo oni koji žele da fiktivno smanje nezaposlenost zarad jeftinih političkih poena, koji žele da eliminišu zdravu konkurenciju u trci za važne pozicije, u diktaturi koja ne trpi misleće ljude.

To je naš usud, naša Prokleta avlija.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

(Tekst je izvorno objavljen na portalu Peščanik.net)