21.02.2018

Ljudi koji skaču na haubu

Slušaj 'vamo, sledi važno upozorenje!

Ali, pre toga, kratko objašnjenje.

Priča koja sledi je autentična.

Dogodila se pre neki dan u naselju Raška.

Ispričao mi je prijatelj, inače jedna dobričina i poštenjačina, čovek od poverenja koji radi težak posao i krvavo zarađuje za sebe i brojnu porodicu.

Ovakvu priču je gotovo nemoguće izmisliti, priznaćete na kraju balade.

Pričao mi je ovako.

Završih ja posao pre neki dan kod mušterije, rastadosmo se sa kolegom, krenem kući, vozim kroz „Maričku“, ma skoro da milim, a i inače izbegavam brzu vožnju.

Kad sam bio negde u visini „Veterinarske“, spazim jednog čoveka u srednjim godinama, dobar metar je na kolovozu, s moje desne strane, pa krenem iz predostrožnosti blago ulevo da ga obiđem u širem luku, za svaki slučaj.

Kad ono, baš kad smo se mimoilazili, čovek iznenada i iz čista mira, napravi dvokorak i u stilu Zagora Te-Neja, skoči na haubu mog auta.

Bamm, bamm, uuaaahhh!

Nacemperi mi neko rošavo lice u šoferšajbnu.

Kao da sam u sekundu u'vatio ironični podsmešak, pre nego što njegovo telo mlitavo skliznu kraj auta.

„Jooooj, jaaaoooj“, krenu da se previja i arlauče.

Nisam se ni zaustavljao, jer nisam ni imao brzinu, skočih iz sedišta, u tili čas se stvorim pokraj njega.

Kuka, vije, prevrće se kao centarfor posle klizećeg.

„Šta si mi ovo uradio pobogu, slomio si mi nogu, napravo si invalida od mene“, dernja se iz sveg glasa.

Ja razrogačio oči, krenuh da se smeškam, cenim folira, neka „skrivena kamera“, neki filmski kaskaderi, da se nije vratila Zone na moj haubu, šta li je.

On krenu sa majkom i šajkom, poče da preti policijom, tužbom, advokatima.

Bacim pogled okolo, svega troje svedoka, gledaju nas, šire ruke i zure zabezeknuto.

Pitam jednu ženu je l' vid'la kako je ovaj ripn'o na pleh, deluje sumnjivo pristrasno.

Kaže, videla je samo kako se batrga na haubi.

Druga, veli, „mislim da je sam skočio na automobil“, ali nije sigurna.

Dok je neki čiča intuitivno ubeđen da sam ja krivac, da ne gledam kud vozim i da je to jedini razlog što je ovaj odigrao sitnu bugarčicu na mojoj haubi.

Ne verujem šta slušam, okrenem prijatelja inspektora policije, objasnim takva i takva stvar, pitam šta da radim.

Kad on: „...Aaaaa, znam ja tu ekipu, rade rad već duže vreme, uglavnom dobijaju na sudu, montiraju svedoke, teško ćeš se izvući, daj mu neki dinar i beži kući“...

Da li moje uši zaista čuju ovakav savet od policajca, ne verujem.

Pa, ovaj meni treba da plati štetu što mi je ulubio plehaču.

Ponudim ljudski pomoć, okrenem hitnu, iz postaje neka ženska smrtno ozbiljnim glasom reče da nikad ne dolaze na mesto udesa pre policije.

Stav i savet policije sam već čuo, pa odustajem.

Vidim nemam kud, predložim čoveku da ne pravimo cirkus, da sedne u moj auto, da ga povezem do kuće, pa ćemo usput videti šta ćemo i kako ćemo.

Računam, prežaliću jednu „crvenu“, i mislim sve vreme na svoju decu.

Ispostavi se, živi vrlo blizu.

Samo što smo ušli u dvorište, on prestade da hoda kao Kvazimodo, izađe iz svog lika, kao da se ništa nije ni dogodilo, pozvoni sam na zvono.

Kad, u po sekunde otvoriše se treskom vrata, a njegova lepša polovina ripnu meni za vrat, „šta si mu jadan uradio, slomio si mi nogu suprugu, osakatio ga za sva vremena“, izdeklamova nabubanu repliku, daveći me prilično jako.

"Wrong turn", osamnaesti deo, mislim se.

Odlepim one njene ručerde sa vrata, odgurnem je, „aman ženo, je l' vi sve ovo ozbiljno“?

„Da nije skrivena kamera“, pitam sebe ponovo.

Dernjaju se oni, ide orljak, pootvaraše se komšijska vrata, vidim krste se neki ljudi otuda, u stilu „zar, opet“...

Kapiram da gledaju reprizu ovoga po ko zna koji put.

Puče mi k'ompir, kažem onom jadniku: „Prijatelju, koliko para da ti dam, da se ne tužakamo i vucaramo po sudovima“?

 „Pedeset evra“! – dreknuše oni i supruga u isti glas, ne časeći časa.

Počnem da se smejem, jad me jede, mislim na onu decu kod kuće, razmišljam koliko mi dana treba da krvavo radim i zaradim te pare.

Pitam ih poslednji put „je l' vi to ozbiljno“?

Kažu, ozbiljno!

Kuku Todore, da l' da ga bijem, da ih bijem oboje ili da se ubijem, ne znam šta da radim.

Povredili su mi sva ljudska osećanja, osim verskih.

Sam sam, nemam ni objektivnog, a kamoli „mog“ svedoka, izd'o me i policajac.

Izvadim pare iz džepa, bacim im tamo nek' se nose već jednom, ritualno se zapljunem, neka im je na čast, i krenem da begam odatle.

Znam da su me „uradili“, sto-posto bi me i na sudu dobili, još bi me dodatno „uljudili“.

Platio bih najmanje tri puta više, jer takvi su miljenici sudija, a da i ne znam zašto.

Naravoučenije: kad sistem ne funkcioniše, kad te policajac navodi na krivično delo „davanje mita“, normalno je da se neko seti da može sam sebe da baci na tvoju haubu i da ti to debelo naplati.

Zato, oprezno kroz Rašku.